Kao posebno ekstreman čin – nasilan čin, oduzimanje života tamo gdje bi trebao biti najsigurniji i ujedno eliminacija onih koji su najmanji i najnevidljiviji među nama – pobačaj je fenomen koji bismo s posvemašnjom sigurnošću mogli nazvati znakom našega vremena. Kao jedan od znakova vremena koje je svatko tko želi slijediti Isusa Krista izravno pozvan čitati, pobačaj nam govori mnogo toga u isto vrijeme.

Štoviše, pobačaj je kaleidoskop u kojemu, ovisno o perspektivi koju ćemo odabrati, na više različitih načina možemo proniknuti u srž našega vremena.

Povijesno gledano, pobačaj je legaliziran u Lenjinovu Sovjetskome Savezu nakon boljševičke revolucije 1917. godine. Što nam govori činjenica da je pobačaj u drugoj polovici 20. stoljeća i na Zapadu prodro u sferu samorazumljivoga, slavljen kao svojevrsno etičko dostignuće, unatoč tome što je taj isti Zapad 1989. trijumfirao nad komunizmom koji je obilježavao pradomovinu legalizacije pobačaja? Uostalom – u kontekstu slučaja nerođenoga dječaka kojeg njegova majka želi prenatalno usmrtiti zbog visoke vjerojatnosti da je neizlječivo bolestan – što nam govori činjenica da je eugenika, kao pseudoznanost koja si uzima za pravo lučiti živote vrijedne življenja od onih koji to nisu i potonje posljedično eliminirati, iako je u 19. stoljeću ponikla u Velikoj Britaniji (Francis Galton), svoj mračni vrhunac u 20. stoljeću doživjela u Trećemu Reichu, da bi se u 21. stoljeću, pod drugim imenima („reproduktivna prava“, „planirano roditeljstvo“, „prekid trudnoće“) pritajeno vratila u prividno humanistički kontekst suvremenog Zapada?[1]

Naposljetku, što nam govori činjenica da je pobačaj – kao praksa dehumanizacije i masovne likvidacije jedne društvene skupine, odnosno začete, postojeće, živuće djece – a koji se danas, posebice u visokorazvijenim zapadnim zemljama, provodi u masovnim postrojenjima gdje se u ime zdravlja smrt proizvodi kao na pokretnoj traci, u svojoj idejnoj (dehumanizacija) i u svojoj izvedbenoj dimenziji (industrija smrti) istovjetna praksama totalitarnih režima iz 20. stoljeća? Bilo da je riječ o sovjetskoj Rusiji ili nacističkoj Njemačkoj, koje su određene društvene skupine – kulake, kapitaliste, buržuje ili Židove, Rome, Slavene – dehumanizirale do razine da ih se prestalo poimati ljudima pa ih se potom istrebljavalo u industrijskim postrojenjima za proizvodnju smrti, taj se dvostruki obrazac ponavlja i u tobože sigurnom, zdravlju i zaštiti života posvećenom društvu suvremenoga „slobodnog Zapada“: nerođeno dijete ne poima se čovjekom, a godišnje se sustavno usmrćuje, prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije, 73 milijuna nerođene djece.

Iako retorička, navedena pitanja zaslužuju i odgovor. Navedene srodnosti između prošlostoljetnih totalitarizama i današnjega doba – selidba ideja iz jednoga sustava u drugi koji mu je naizgled proturječan, od komunizma i nacionalsocijalizma do liberalizma i obratno – ne otkrivaju samo kako je svaka ideologija modernosti, uslijed nepotpune spoznaje položaja čovjeka u svijetu, podložna istim zastranjenjima. To je točno, ali navedene srodnosti govore nam i kako je ista vrsta grijeha prisutna i u najdubljim strukturama ljudske naravi, zbog čega je svoje manifestacije, prije modernih ideologija kao sekulariziranih inačica kršćanskih hereza, izvorno pokazivala u religiji.

Naime, jedan korak dalje od dehumanizacije jest priznavanje da je riječ o ljudskome biću, ali uz ustrajanje da ga se svejedno usmrti. Pobačaj je zato, iz te vizure, prinos ljudske žrtve. Pobačaj se uklapa u jednostavnu formulu: ako nećemo žrtvovati sebe radi drugih, žrtvovat ćemo druge radi sebe. (Žrtvovanje je, drugim riječima – kao odricanje od nekoga ili nečega radi nečega drugoga – neizbježno). Štoviše, želimo li uspostaviti sažetu distinkciju između kršćanstva i poganstva, mogli bismo reći kako pogani žrtvu traže u drugima, a kršćani u sebi. Arhajski kultovi diljem svijeta zbog toga se primarno bave žrtvovanjem drugih radi sebe; kršćanstvo pak, preokrećući poganske obrasce naglavce, po uzoru na Krista inzistira na žrtvovanju sebe radi drugih. Pogani žrtvuju druge zato što kao vrhovnu vrijednost uzimaju sebe, kršćani žrtvuju sebe zato što je za njih vrhovna vrijednost Bog.

Iako se žrtvovanje – kako sebe, tako i drugih – u prigušenim oblicima očituje na svim razinama u svakidašnjem životu, u slučaju pobačaja žrtvena se praksa radikalizira i počinje zazorno nalikovati prinosu dječjih žrtava u arhajskim kultovima. Iako se danas možda odvija u visoko tehnologiziranom, sekularnome kontekstu, ljudska žrtva prinesena kroz pobačaj u sterilnoj operacijskoj dvorani suvremenog Zapada suštinski je istovjetna ljudskoj žrtvi na oltaru povrh aztečke piramide, ispred grčkog hrama ili pred idolima Moloha ili Baala, a sastoji se u ubojstvu nemoćnog ljudskoga bića. To ne znači da naši suvremenici, provodeći pobačaj, žrtvu svjesno prinose poganskim božanstvima – oni je ponajprije prinose kultu samoostvarenja, duhu hedonizma, profesionalnom uspjehu, lagodnom životu lišenom obveza, religiji vlastita ega[2]. Pobačaj je ljudska žrtva na oltaru sebičnosti.

Kao što je ustanovio René Girard, žrtveni ritual ishodište je svake civilizacije. Iz njega nastaje kult, iz kulta se rađa kultura, a iz kulture se razvijaju ostale društvene sastavnice. Prema Girardu, u zajednici čije jedinstvo biva narušeno, način konsolidacije i homogenizacije kolektiva uvijek je isti – okretanje svih pojedinaca protiv jedne, po nečemu drukčije osobe, nerijetko slabe ili bolesne. Od osvita primitivnih zajednica do danas, taj obrazac je isti. Na žrtvu se simbolički svaljuje odgovornost za raskol u zajednici, i njezinim izgnanstvom ili ubojstvom društveni se sklad ponovno – na neko vrijeme – uspostavlja. Protokom vremena, vjeruje Girard, žrtvu se počinje pamtiti kao pomiritelja, kao ono što je vratilo sklad u zajednicu, zbog čega se najposlije razvija i njezin kult, podižu joj se svetišta i naposljetku je se počinje smatrati božanstvom[3].

U Hrvatskoj upravo uživo svjedočimo oprimjerenju Girardove teorije. Nakon što je otkrila kako joj je sin, kojemu je već i nadjenula ime Grga, vjerojatno terminalno bolestan, majka je odlučila kako bi ga – budući da bi mogao umrijeti pri porođaju ili živjeti vrlo kratko nakon poroda – trebalo preventivno usmrtiti. Hrvatski mediji su joj podršku izrazili gotovo jednoglasno, a mnogobrojne udruge organizirale su prosvjede na kojima su se založile za prenatalno ubojstvo njezina sina. Masa koja je u brojnim gradovima tražila, u osnovi, Grginu smrt, ista je ona masa koja je tražila ubojstvo žrtve u poganskim zajednicama[4]. I jednima i drugima ta smrt donosi katarzu. To dijete već je sada „obogotvoreno“; medijski ga se tretira s nominalnom ljubavlju, kao društvenog pomiritelja, no istodobno se traži i njegova smrt, koju se, kroz morbidni cinizam, lažno predstavlja kao spas.

Jednom riječju, malenog Grgu se „obogotvoruje“ i želi mu se smrt – u isto vrijeme.

Što sve to može značiti za naše društvo? Za početak, ovaj slučaj može osvijestiti činjenicu da smo se u postkršćanskoj epohi vratili pretkršćanskim žrtvenim obrascima. Prema Girardu, kršćanstvo – kao, u određenoj mjeri, i ostale abrahamske religije – predstavlja supstancijalni zaokret od univerzalne, sotonske žrtvene prakse prisutne u širokom rasponu od arhajskih kultova do sekularnih ideologija današnjice. Zaključak je jednostavan; u doba nakon što su kršćanske vrijednosti prestale biti društvenim idealom kojim su to, barem po inerciji, sve donedavno bile, ponovno smo zašli u doba koje je, osim što dijeli mnogobrojne sličnosti s prošlostoljetnim totalitarizmima, u osnovi pogansko.

Pored toga što je svako pogansko doba, kako svjedoči afirmativnan odnos prema žrtvenoj praksi, ujedno i protuljudsko, ono – pored samorazumljive protukršćanske dimenzije – ima i jednu prikrivenu proturazumsku notu. Nju se posebno jasno može vidjeti baš na primjeru pobačaja, budući da je svakome logički dosljednom, vjerovao u Boga ili ne, također jasno kako je riječ o ubojstvu. Nije nužno biti vjernikom kako bi se spoznalo zlo pobačaja, međutim zanimljivo je kako tu zdravorazumsku istinu, posve dokučivu i u sklopu materijalističkog svjetonazora, danas najdosljednije brani upravo Crkva, kao ustanova utemeljena na metafizičkom.

Koje je rješenje za problematiku pobačaja, najvažnije etičko pitanje našega vremena? Odgovor je u preokretanju onoga što je iz kršćanske baštine preuzeto, sekularizirano i preinačeno u herezu, naglavce. Drugim riječima, u rekristijanizaciji koncepata koje je poganska kultura, nakon što ih je dekristijanizirala, prigrlila. Ponajprije, to je okretanje Drugome. Okrenimo se onome uistinu Drugome, nerođenom djetetu, najslabijem i najnezaštićenijem među nama, kojemu pogansko doba, pod egidom ljubavi prema Drugome, niječe pravo na postojanje.

Naposljetku, „ipak živimo u 21. stoljeću“. Kao što se naši neistomišljenici pitaju je li moguće da ih mi, kršćani, u 21. stoljeću želimo vratiti u „mračno srednjovjekovlje“, tako se i sami trebamo zapitati: budući da je jedno od temeljnih postignuća kršćanske civilizacije što je dokinula ritual prinošenja ljudskih žrtava, zašto nas suvremeni pogani žele vratiti u pradavna, krvava, nemilosrdna pretkršćanska vremena kada je smrt žrtve bila temeljna društvena norma?

[1] Uostalom, što nam govori činjenica da se u pojmovlju o pobačaju, u skladu s orvelovskim novogovorom, raspolaže metodom kojom se služe i oni koji holokaust prozivaju „konačnim rješenjem“, a agresiju na drugu državu oslovljavaju „specijalnom vojnom operacijom“?

[2] Neovisno o razlogu žrtvenog prinosa, on se dakako, svjesno ili nesvjesno, uvijek prinosi „čovjekoubojici od početka“.

[3] Žrtveni obrazac postaje arhetipom u koji se upisuje i Isus Krist, posvećuje ga i supstancijalno preobražava.

[4] Kao i – je li potrebno naglašavati? – ista ona masa koja je u Jeruzalemu tražila Kristovo raspeće.