Foto: Shutterstock

Zdravstvena ugroza koja je pogodila znatan dio ljudske populacije indirektno je isprovocirala teme koje su dosad tek tinjale u više-manje kontroliranim uvjetima. Uslijed raspirivanja s različitih strana tinjanje je pandemijski preraslo u otvorenija žarišta s prijetnjom opaljivanja napuknutih trski. U ime tih istih, ali ne kao tribun, već kao nedostojni sin Crkve (s nimalo lažne skromnosti), želim promišljati o kreposti poslušnosti i zahvalnosti našim od Boga danim pastirima. Svjestan sam nepopularnosti tog poduhvata u vremenu kada je zgodnije omastiti brke pikanterijom ili vragolastim podozrenjem. U trenucima nejasnoća i magle, gdje i za Stijenu držimo da je litica a ne podupirač, valja nam nanovo otkrivati uporišta na koja se libimo osloniti a kadra su nas nositi i nad bezdanom buke slapova.

Za početak bih uočio da je famozna korona postala mač boli… koji razotkriva namisli mnogih srdaca. Namisli očitovanih u svim spektrima i dijametralnostima. Rezultiralo je polarizacijom unutar Božjega naroda, Crkve. U središtu kritike našle su se mjere biskupa, njihovo veće ili manje s(p)retno odlučivanje i snalaženje te s tim povezano – preispitivanje njihova kredibiliteta. To i nije toliki problem, dapače, kritičnost je izraz naše sinovske slobode i istinovanja u ljubavi. Međutim, kritičnost (razlučivanje) sklizne olako u kritizerstvo ukoliko ne slijedi maloprije spomenuto pavlovsko načelo. Kritizerstvo pak rađa otklonom od istine i ugrožava jedinstvo Crkve – Tijela Kristova. U krajnjem slučaju čini me otpadnikom od vjere (hereza).

Zašto ipak smatram da su odluke biskupa vrijedne poslušnosti i prihvaćanja? Pa čak i onda kada gutamo knedle nad težinom tih odredbi? Odgovor sam pronašao u produbljivanju eklezioloških i pneumatoloških uvida bez kojih ne možemo cjelovito pristupiti raspravi. Dakako, ne trsim se ovdje teologizirati niti prezentirati traktate o službi biskupa i uloge Duha Svetoga u Crkvi (II. vatikanski je to učinio), nego radije predložiti obol kojim možemo baciti svjetlo na predmet diskursa.

Razlog uvođenja mjera kojima se zaprječuje slavlje misa s narodom nije ni iz hira ni iz slabe vjere pastira, već štoviše, suprotno – iz brige i ljubavi prema ugroženom zdravlju stada Božjega. Kada su djeca većma ugrožena, bilo duhovno bilo tjelesno (zar bi se smjelo to razdvajati bez opasnosti gnosticizma?!), pretpostaviti je da je i roditeljska briga jače izražena, pa čak i do te mjere da djeci ide na živce naglašena skrb roditelja. Slikovito, kada je tinejdžer pritisnut nametnutim okvirima, svojstven mu je bunt, svrstavanje na suprotnu stranu, proglašavanje roditelja tiraninom koji ne voli, koji zabranjuje, uskraćuje. Odrastanjem uviđa potrebnost ali i zahtjevnost te stege. Prema tome, mi koji nismo u koži biskupâ ne možemo osjetiti bremenitost odgovornosti koja je samo na njihovim plećima. To je već razlog dovoljan poštovanja i prestanka mrmljanja na Mojsija.

Drugo, i puno važnije: Duh puše gdje hoće… no, unatoč svim očekivanjima da baš tom izrijekom imamo pravo vjerovati da tjera vodu na naš mlin, zatucano mislim da se Duh nije odrekao puhanja i kroz diple (ponekada i raštimane) naših biskupa. Dapače, što je izraženija njihova raštimanost, snažnije se očituje i proslavlja snaga Božja. Tko u to sumnja u opasnosti je potirati dvotisućljetno iskustvo Crkve. Tko gleda u apostola Petra vidi ujedno i nepreciznog mesara koji odsijeca uho nesretnom Malhu dočim par trenutaka poslije puni gaće pred običnom sluškinjom. Tko unatoč toga i dalje u Petru vidi Stijenu, taj je zbilja ili luđak ili svetac. Tko ovom biskupu vjeruje mora se suočiti s činjenicom da je isti nazvan Sotonom. Što nas onda spašava da takvom čovjeku damo potpuno povjerenje? Odgovorit ću vrlo priprosto – kukurikanje pijetla! S tim sudbonosnim kukurikom, snažnog poput silovitog udarca u gong koji bolno razbuđuje, označen je put kojim je prijeći od Šimuna do Petra-Stijene. Od kočoperca do pastira. Kukurik dosadnog pijetla zasigurno je pratio Petra do skončanja na križu i bio mu opomenom. Od tada je isti kukurik prateći vokal, duhovsko zujanje u ušesima svakog Petra do današnjih dana, svakog pojedinog biskupa. Ako je ikada Duh Sveti djelovao mimo osoba i stvari, onda je zasigurno propjevao u šepurećem pijevcu u času zatajenja. I najnedostojanstveniji biskup u trenutku polaganja ruku apostola prima u amanet blaženi kukurik (zalog Duha) kojega se ne može otarasiti ni da u podzemlje siđe. O koliko je samo umirujuća ova spoznaja zujanja u ušima naših pastira! Prije donošenja svake pa i najmanje odluke, biskup bi, umjesto mrtvačke glave na radnom stolu, kako je običaj u monaha i redovnika, trebao imati sliku (a zašto ne i živu priliku?) dosadne kokoši koja kvoca i podsjeća na obreknute zavjete dane Gospodinu. Oprostite na neprikladnosti usporedbe, ali nije li simbol Duha Svetoga ipak neka vrsta pernate ptice?

Nakon ovoga mi (ne-biskupi) možemo i dalje dovoditi u pitanje odluke naših pastira sve do razmatranja mogućnosti njihove zataje i izdaje. Ali ne i bez pripadne bojazni – što ako u tom lancu hvatanja za gušu pomazanika budemo u napasti čak dignuti petu na samog Posvetitelja tih istih guša? Iskreno, zar možemo pomisliti da bi nam mnoštvo mitronosnih glava (kolegij biskupa na čelu s Papom) umjesto kruha pružilo kamen? Ili umjesto ribe zmiju? (usp. Mt 7,9). Ili ih smatramo tek menadžerima pred kojima je kapitulirala snaga samog Duha Svetog i pokazala se onemoćalom? Ukoliko je tako nešto moguće, onda zapravo više ni nema Crkve, pa ni sakramenata! Onda biskupi nisu ni dokinuli ništa jer prethodno istog nije ni bilo.

Pazite, na jako smo skliskom terenu! Tko od nas ne-biskupa može s uvjerenjem reći da upućuje nadahnuti korektiv (zabludjelom) pastiru? Tko sa sigurnošću može tvrditi da je njegov kukurik intoniran Duhom Božjim? A što ako je tek čantravo kvocanje? To nas, naravno, ne suspendira od promišljanja nad pojedinim odlukama biskupa, koje čak, istina, mogu biti i nesavršene, nedostatne, da ne kažem i promašene. Ali, opet se vraćam na postavku – u opasnim vremenima po Crkvu i njezinu djecu, može li Bog mirno odahnuti u uvjerenju da je postavio najsposobnije pastire koji mu neće zadati glavobolju i u koje može biti 100% siguran a time i oslobođen agilnijeg zauzeća? Ma zna On dobro koga je pozvao i postavio i s čim raspolaže i baš zato oči svih dežurnih kerubina moraju ostati širom otvorene. No, u tome je i naša utjeha i razlog za opuštenost. Ako biskupi u dvije tisuće godina nisu uspjeli nasamariti Božji promisao za Crkvu (a nije da nije bilo pojedinačnih pokušaja), duboko sumnjam da će im to sad poći za rukom, sve da im je to pomno skovani plan.

Iako nisam „karizmatik“, zamislite ipak vjerujem u silu Duha Svetoga koji upravlja Crkvom i to ne samo mimo hijerarhije, kako je to sad popularno držati, nego upravo po i u hijerarhiji Crkve. Nepopravljivo sam uvjeren da poslanjem i posvećenjem tek jednog najobičnijeg biskupa, kakav god da je – ćopav, kusav, musav, slabo teološki izobražen… mi svi jesmo to što jesmo: ja svećenik, ti krštenik, krizmanik, vjenčan, pomazan, pomiren, spašen! Nije to djelo neke apstraktne vjere, ili pojedinog spretnog župnika, nego biskupa po kojem jest i taj isti župnik i vjera koju smo primili na krštenju i sve blago riznice Crkve. Ma cjelokupni naš život, čak i onaj vječni, možemo zahvaljivati službovanju tog krhkog čovjeka koji je jamac da nismo extra Ecclesiam.

Sve da su biskupi u ovoj situaciji pandemije pogriješili, što smatram teološki upitnim, čak nemogućim iz eklezioloških i pneumatoloških razloga, ne bih ni u primisli gajio svijest da sam zakinut za nešto. Pa ako mi roditelj i uskrati jedan obrok, neću ni u ludilu dovoditi u pitanje sve dosad pripravljene obroke od kojih sam živio i izrastao u to što jesam. Bez biskupa nema Crkve (sv. Ignacije Antiohijski), nema mene u svojoj samobitnosti, nema ništa, sve je besmisleno i prazno, na njegovom biskupskom posvećenju počiva i moja vjera, moja obitelj, moje vječno spasenje, sve u što vjerujem i što poučavam druge, od čega čak i živim jer primam plaću. Ma ne može on koji mi je sve to dao snagom i voljom Božjom u ovom času krize htjeti nešto suprotno! To ne može biti čak ni predmetom hipotetiziranja.

Biskup je zaručnik Crkve (to čak ni ja svećenik/prezbiter nisam). Zar mu nije na ruci prsten koji je primio ovim riječima: Primi prsten, pečat vjernosti, da bi Božju svetu zaručnicu Crkvu, ukrašenu nepromjenjivom vjernošću nepovrijeđenu štitio? Zar nije on onaj koji po svetom redu i biskupskom posvećenju ima puninu Duha Svetoga? Naša vjera počiva na apostolima (biskupima) i u tim stvarima osigurano je da se isti skupno na čelu s Petrom ne mogu prevariti, zabludjeti, odvesti stado u propast. To moram propovijedati, to moram naučavati, pa čak i kad mi se u srcu javljaju sumnje. U najvećim kušnjama po Crkvu Duh Sveti aktivnije i izobilnije djeluje i ne može me nitko uvjeriti da u ovom času to nije slučaj. Ne progovara li možda iz nas glas starijega sina koji grinta ocu: Toliko ti godina služim… a nikada mini jareta nisi dao… (usp. Lk 15,29). A zaboravlja nezahvalni sin da mu je otac sve omogućio i predao i da je sve sinovljevo, čak i sva jarad koju želi okrenuti na ražnju.

Na koncu, iz ovih moji šturih i moguće nejasnih naklapanja možda ipak naziremo mogućnost relaksacije uzavrelih stavova, ukrštenih mačeva, bespotrebnih polarizacija u Crkvi. Možda nam je trebalo samo malo više strpljenja, poniznosti, posluha i vjere. Smatram da zaista možemo poput djeteta mirno počivati na grudima majke jer je sve ovo kratkoga daha i evo, dok ovo pišem, već čitam da biskupi polako planiraju redefiniranje mjera. No, kad sve ovo, nadam se, sretno prođe, kakvim ću se sinom pokazati? Hoće li pak meni pijetao zakukurikati?

Dragan Muharem | Bitno.net