Najava osnivanja nogometne Superlige jedna je od rijetkih vijesti koja je u proteklih 14 mjeseci uspjela skrenuti pažnju europske javnosti s pandemije i svega što se događa oko nje. Nije ni čudo. Jer ako je uistinu riječ o “smrti nogometa”, kako je vrištalo s brojnih sportskih listova, onda se zasigurno nakon koronakrize nećemo vratiti u isti svijet u kojem smo ranije živjeli u „starom normalnom“.

Ukratko, riječ je o tome da je 12 ponajboljih i najbogatijih europskih klubova odlučilo osnovati natjecanje u kojem bi svake godine igralo 20 momčadi. Od toga bi 15 njih (među kojima 12 osnivača) bilo fiksnih, odnosno ne bi mogli ispasti iz natjecanja, dok bi se za ostalih pet mjesta klubovi mogli kvalificirati na još neutvrđeni način. Ako se uzme u obzir da se za svaki ciklus natjecanja Lige prvaka, koja bi osnivanjem Superlige praktički umrla, treba kvalificirati 32 kluba pri čemu nikome status nije automatski zagarantiran, nije teško zaključiti kako je Superliga prilično elitističko i zatvoreno natjecanje koje klubovima izvan fiksnih 15 ostavlja mrvice i relativno male šanse da “igraju s velikima”.

Reakcija cijele nogometne javnosti na osnivanje Superlige poput kakvog svjetovnog “sensus fideliuma” bila je gotovo jednoglasna osuda. Od sportskih listova, preko nogometnih legendi, pa sve do navijača (zbog koji se nogomet navodno igra), jedva se netko usudio reći makar da “treba vidjeti” kako će se stvari razviti. Ogromna većina je bez puno razmišljanja izrazila zgražanje, nevjericu i bijes u različitim omjerima. U komentiranje su se uključili i pojedini europski državnici koji su podijelili osjećaje sportske javnosti, što i ima smisla jer su nogometna natjecanja jedno od rijetkih vezivnih tkiva koja povezuju europske zemlje čineći to znatno čvršće od većine europskih komisija.

Bilo je i reakcija onih koji su uz negativne osjećaje prema Superligi ustvrdili da se ona uza sav idealizam čini neizbježnom sudbinom, ako ne sada onda u narednih 10 godina. Ne znam jesu li u pravu, ali znam da bih pokušao pobjeći od naoružanog napadača premda sam siguran da ću jednog dana umrijeti i htio bih proživjeti što više dana života, premda znam da će mi jednom biti odbrojeni. U tom smislu, negodovanje protiv Superlige itekako je imalo razumnu osnovu, bez obzira kakva nam se činila budućnost nogometa ili sporta općenito.

No, kada ne bi bilo naslova ovog teksta, vjerojatno biste se u ovom trenutku pitali kakve to sve skupa ima veze s temama koje obično obrađujemo na ovom portalu jer barem koliko nam je poznato ne postoji nešto poput crkvenog nauka o nogometu, još manje o nogometnim organizacijama i modelima natjecanja. Ipak, uvjeren sam da se u mnogim propovijedima, tekstovima i intervjuima koje je papa Franjo dijelio sa svijetom očitovala bojazan upravo od ovakvih tendencija kakve se nalaze u ideji Superlige i to na puno široj razini od one sportske. Iako ostavljam slobodu drugima da po ovom konkretnom pitanju drugačije vide stvari, uvjeren sam da bi bilo posve sterilizirajuće ostaviti riječi Svetog Oca “zaključane” u homilijama i ne pokušati o njima razmišljati u kontekstu stvarnosti koje se pred nama odvijaju pa i ako mogu ostati na određenoj razini spekulacije. Izdvojio sam, prema tome četiri točke, a moglo bi ih se navesti još, zbog kojih smatram da se Papa nije razveselio kad je čuo za projekt Superlige.

Izostavljanje periferija

Jedna od najupečatljivijih, ako ne najčešćih, pojmova koje papa Franjo spominje su periferije. “Ne bojte se ići na periferiju”, poručio je mladima u Asizu još tijekom prve godine svojeg pontifikata i ponovio taj poziv mnogo puta i u brojnim prigodama. Brojni su sportski komentatori utvrdili kako bi osnivanjem Superlige elitni klubovi ogromnu većinu sredstava koje nogomet dobiva osigurali samo za sebe zbog čega bi manji klubovi gubili na važnosti i odumirali. Ovim potezom se zapravo, smatraju mnogi, od čitavog ostatka nogometnog svijeta na europskom kontinentu pokušava stvoriti zanemarena periferija na kojoj će teško biti preživljavati, a udaljenost od elite drastično narasti.

Izostanak participacije

Ono što je posebno zaboljelo navijače i svjetsku javnost jest što se Superliga dogovorila iza zatvorenih vrata 12 čelnika klubova. Ako je vjerovati igračima i trenerima niti oni nisu bili upoznati s idejom, dok je najveći šok izazvala među navijačima. Sad, netko može reći: Pa zašto bi vlasnici ili čelnici klubova ikoga pitali kako će voditi privatne klubove? Ipak, posve je jasno da nogometni klub nije privatan kao nečiji automobil, da mnogi od uključenih klubova imaju preko 100 godina tradicije koju su stvarale generacije navijača i nogometnih legendi. Znaju to i vlasnici klubova, pa zato i kada prodaju svoje “proizvode” komuniciraju ideje zajedništva, jedinstva, nečega što nadilazi pojedinca. Kao što piše na Camp Nou, Barcelona je “Mes que un club” [Više od kluba]. Ipak, kada treba dijeliti novce čini se da je sve to laž, da su klubovi puno manje od klubova i svodi ih se na interes nekolicine.

Participacija, uključiti sve, jedno je od omiljenih načela koje Franjo spominje kada je riječ o procesima donošenja odluka. Naravno, to ne znači da postoji crkveno propisan način kako ustrojiti klub ili organizaciju, ali riječ je o načelu. O načelu da oni koji se poistovjećuju s organizacijom ili zajednicom ili rade za nju ne budu izostavljeni, da se njihova riječ barem uzme u obzir i da postoji način na koji će ta riječ imati svoju težinu pri odlučivanju.

Briga za svijet nakon COVID-a

Dodatni razlog za zabrinutost oko Superlige je pandemija koronavirusa i negativan utjecaj koji je ona ostavila na svijet. Ako se veliki klubovi koji osnivaju Superligu žale da je koronavirus utjecao na smanjenje njihovih prihoda, taj udarac je zasigurno pogodio i manje klubova, te bi ih Superliga mogla dotući. Papa Franjo je nedavno u svojem obraćanju predstavnicima Grupe Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda kazao da se nakon pandemije ne smijemo zadovoljiti “povratkom nejednakom i neodrživom modelu ekonomskog i društvenog života gdje neznatna manjina svjetskog pučanstva posjeduje polovicu njegova bogatstva”. Franjo je, štoviše, više puta u obraćanjima vezanim uz borbu protiv pandemije naglasio kako se „nitko ne spašava sâm“. Nasuprot tome, osnovati ovakvo natjecanje u trenutku kada je cijeli (nogometni) svijet pred financijskim izazovima znači spašavati samoga sebe gurajući druge da se utope.

Spašavanje duše sporta

U siječnju ove godine papa Franjo dao je veliki intervju za talijansku „Gazzettu dello Sport“ . Vjerojatno bi odgovor koji je tom prilikom dao na temu spašavanja duše sporta od utjecaja industrije bio dovoljan da možemo pretpostaviti kakav bi stav Franjo mogao imati prema Superligi. Ovdje posebno valja naglasiti brigu Svetog Oca za amatersku stranu sporta, sve one male klubove koje su „elitizacijom“ sporta posebno na udaru, a koji održavaju vatru i strast u mladima te pozitivno utječu na njihovo zdravlje i odgoj.

“Biti sportaš je fascinantan misterij – remek-djelo gracioznosti i strasti. Ipak, vrlo je lako pretvoriti sportaša u predmet, u robu koja stvara profit. U posljednjoj enciklici Fratelli Tutti, naglasio sam kako tržište samo po sebi ne može riješiti sve, iako se čini da nas današnja kultura pod svaku cijenu želi uvjeriti u dogmu neoliberalne vjere. To se događa kad se ekonomska vrijednost zakralji u sportu, kao i u mnogim drugim područjima našega života. Bogatstvo i laka zarada umrtvljuju strast koja pretvara običnog mladića u dragulj. Osobno, vjerujem da je biti pomalo ‘gladan’ tajna koja drži na životu strast koja nas je oduševljavala dok smo bili djeca. Tužno je vidjeti šampione koji su bogati, ali bezvoljni poput birokrata svojih sportova. Moram učiniti sve što možemo kako bismo spasili amatersku stranu sporta. Posljednjih mjeseci pandemija nam je pokazala da slobodno tržište ne može riješiti sve”, rekao je Franjo.

I dok pišem ovaj tekst vidim kako je 48 sati od najave natjecanja više od pola klubova koji su trebali sudjelovati u Superligi odlučilo odustati od nje. Ne zavaravajmo se. Oni koji su u nju ušli isključivo zbog ekonomske računice ne odustaju jer ih je uhvatila nostalgija za igranjem protiv Ajaxa, Celtica ili Lazija nego jer su se uslijed snažne negativne reakcije javnosti brojevi u računici vjerojatno promijenili. Navijači i strast za nogometom, faktor kojeg je očito bilo nemoguće do kraja predvidjeti, ovog su puta pobijedili. Ipak, ne treba sjediti nad lovorikama jer znamo da kada zloduh izađe pokuša doći nazad sa sedam drugih duhova. Ako sami kao društvo ne izađemo na periferije, ako ne promijenimo svoj mentalitet i svoje ponašanje u stotinama drugih stvari izvan nogometa, nećemo moći spasiti niti sport niti društvo u kojem živimo.