Nadbiskup zadarski mons. Želimir Puljić: Nisam zataškavao pedofilsku aferu

Intervju

Objavljujemo prvi intervju nadbiskupa zadarskog mons. Želimira Puljića od izbijanja pedofilske afere s don Nedjeljkom Ivanovom u njegovoj biskupiji, u kojoj je i on sam u javnosti optužen da je zataškavao pedofilski zločin. Mons. Puljić detaljno iznosi kako je slučaj prijavio Vatikanu, ali i hrvatskoj policiji. Intervju je objavljen u Večernjim listu, a mi ga prenosimo zahvaljujući ljubaznosti Darka Pavičića koji je vodio razgovor s nadbiskupom.

U javnosti se, nakon Vaše tiskovne konferencije, stekao dojam kako minorizirate problem s pedofilskom aferom u Vašoj nadbiskupiji, dok Vi tvrdite, s druge, strane da ste bili medijski izmanipulirani?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Imate pravo kada kažete da se u javnosti stekao takav dojam. A tko je taj dojam stvarao kroz deset dana informiranja ljudi?! Ja sam svjestan da svaka izgovorena ili napisana riječ podliježe kritici. Ja se ne bojim ni kritike, ni kritičara. Ali, strašno sam alergičan na manipulacije. Na spomenutoj konferenciji sam i čitao i odgovarao na pitanja.  A onda, s izvađenim isječcima mojih riječi, gestâ i pogleda krenula je lavina napada na svim televizijskim kanalima, u svim tiskovinama i portalima. U živo sam osjetio ono što je osječki sociolog Šušnjić prije tridesetak godina pisao, o silnoj manipulaciji koja vlada u svijetu (‘Ribari ljudskih duša’). I što je najčudnije ne nađe se nitko tko bi me upitao za komentar toga što se piše i govori. Ili, u krajnjem slučaju da objasnim što je ‘autor htio reći’, ako je što god bilo nejasno ili dvoznačno u onom što sam na konferenciji govorio. Skoro dva tjedna bio sam medijski osuđen i optužen. Bez odvjetnika, bez porotnika, bez obrazložene presude. Nije bilo čak ni šanse izreći ‘posljednju želju’ prije nego me se udalji s pozornice na kojoj su me mediji ‘umješno portretirali’ kao onoga koji ‘zataškava pedofiliju’, koji ‘ne surađuje s državnim vlastima’, ‘umanjuje težinu toga zlodjela’ itd. Sve krimen do krimena radi čega je izgovoreno puno teških riječi, kako na račun klera, tako i na račun Crkve i njezinih institucija. Vi ste, eto, prvi koji me o tomu pitate.

Molim Vas, radi jasnoće, da kažete kada ste prvi puta doznali za slučaj i što ste poduzeli?

U prigodi moga pohoda Hrvatskoj katoličkoj župi u New Yorku, u veljači ove godine gdje sam imao prigodu susresti brojne vjernike iz moje zadarske nadbiskupije, javio mi se i jedan gospodin koji je zamolio za razgovor. Tada sam prvi put čuo svjedočanstvo od konkretnog svjedoka koje se odnosilo na konkretnog svećenika. On me upozorio na svjedočenje jednoga njegovoga sumještanina na televiziji tih dana. Po povratku u domovinu odmah sam informirao nadležnu Kongregaciju i prema njihovom naputku poduzeo istražne radnje. Informirao sam dotičnog svećenika da je otvoren crkveni proces, te izrekao određene crkvene mjere dok proces traje. Sve se odvijalo u određenoj diskreciji dok novine nisu objavile razgovor sa strankom koja je meni u New Yorku prijavila slučaj. Nakon toga izdali smo službeno priopćenje kojim se informiralo javnost o slučaju. U priopćenju sam ponovio da oštro osuđujem svaki slučaj pedofilije u bilo kojoj skupini se dogodio, te izrazio duboko žaljenje zbog patnje onih koji su pretrpjeli takva nasilja, posebice za one slučajeve koje su počinili svećenici. Izjavio sam kako podržavam beskompromisno nastojanje da se rasvijetle takvi slučajevi zbog žrtava i ugleda same Crkve. Konačno i zbog pravednoga pravorijeka prema onima koji su ih počinili. Jasno, uvijek s pravnom klauzulom da nitko nije kriv dok se ne dokaže. Vi ste svojevremeno to primijetili pa napisali da takovo odgovorno postupanje ne daje povoda ‘generaliziranju da su svećenici izopačeni i pedofili’.

Da li ste obavijestili samo crkvene ili i civilne vlasti?

Dobro je što to pitate jer se oko toga puno diskutiralo, pisalo, napadalo me i prigovaralo. I dolazilo do nebuloznih zaključaka. Pa skoro sam proglašen ‘državnim neprijateljem’ koji ne poštuje izglasane zakone. A sve pod dojmom napisa u Jutarnjem u kojem me dopisnik ‘prijavio’ javnosti da ja to nisam prijavio policiji. Da budemo odmah jasan: Prema navedenim uputstvima najprije sam prijavio slučaj Kongregaciji. Nisam ga pismeno prijavio civilnim vlastima. Ali, u jednom razgovoru s predstavnicima lokalne policije rekao sam da je započeo crkveni proces. No, na upit mogu li im reći imena svjedoka, kao i sadržaj njihovih svjedočanstava, odgovorio sam da to ne mogu učiniti. Smatrao sam, naime, ako su mi ljudi nešto rekli u povjerenju, da imaju pravo biti zaštićeni mojom službom, imenom i autoritetom. Zbog toga sam na naručeni upit jednoga novinara, ‘jesam li slučaj prijavio policiji’, odgovorio protupitanjem, jesu li to oni učinili?! I dodao primjedbu da ja nisam ‘organ Udbe’, a to je onda uzburkalo duhove. I ovom prigodom ističem da ni u jednom trenutku nisam poistovjetio našu hrvatsku policiju s Udbom iz vremena komunizma. Želio sam samo reći da način vođenja procesa u demokraciji ima drugačija pravila djelovanja, a ne kako je bilo u vremenu komunističkog mraka kada su se procesi rješavali i prijekim sudom. Ponavljam što sam i na Konferenciji za medije rekao da surađujem s našom policijom i da svi trebamo surađivati.

S kojim ste svjedocima razgovarali i kakav ste dojam stekli nakon razgovora s njima?

Odgovorio bih Vam što sam rekao i djelatnicima Policije u Zadru: Veže me diskrecija pa Vam ne mogu o tomu ništa govoriti.

Da li ste razgovarali nakon toga i s don Nedeljkom i što ste zaključili iz toga razgovora?

Mogu reći samo ono što je već u javnosti poznato. S njime sam razgovarao kad sam ga izvijestio o procesu koji je otvoren u njegovom slučaju, kao i nedavno kad se povratio iz bolnice. On je teški bolesnik koji je bio u bolnici i sada se vratio u dom.

Možete li nam reći nešto više o svjedočenjima koja ste poslali u Kongreaciju za kler: koliko ih ima i ima li doista među njima, kako se moglo čuti, i svjedočenja nekih svećenika da su bili zlostavljani?

Već sam vam rekao kako me veže me diskrecija i ne mogu o tomu govoriti.

Navodno su se javile i časne sestre zbog zlostavljanja. Da li Vam je to poznato i da li je to točno?

Ako nije pitanje vaše novinarske diskrecije, bit ću vam zahvalan ako mi date do znanja o kojim se to sestrama radi? Ima nekoliko samostana i kongregacija u mojoj nadbiskupiji. Kojoj kongregaciji pripadaju? Gdje, kada i od koga su doživjele spomenuta zlostavljanja? Imate li saznanja kojoj vrsti zlostavljanja su bile izvrgnute? Nitko mi dosada nije došao posvjedočiti nešto slično. Pomozite mi da i ja to doznam.

Neki svećenici tvrde da ste za probleme s don Nedjeljkom Ivanovom čuli još prije dvije godine?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Loša je komunikacija kada se uopćeno govori i nekomu nešto pripisuje. Anonimni dopisi i prijave obično završavaju u košu. Nisam bio upućen u spomenute probleme. No, kada su mi došli svjedoci, učinio sam što sam trebao.

Kakva je, zapravo, bila Vaša prva reakcija kada ste čuli svjedoke i da li ste se konzultirali s nekim što poduzeti?

Rekoh da sam odmah kada sam čuo od konkretnog svjedoka da se odnosi na konkretnog svećenika pitao nadležnu Kongregaciju, te prema naputku proslijedio prikupljena svjedočanstva. Naputak nalaže biskupima da prijave čim nešto saznaju.

Nije li bilo sarkastično reći novinarima da su oni trebali, npr. Danijela Trbović, prijaviti slučaj kad su za njega doznali?

Zauzimanje za vladavinu prava nije sarkazam nego borba za jednakost. Ako postoji neki zakon koji obvezuje da se slučaj prijavi, onda smo svi pred zakonom jednaki. Bilo da se radi o radniku, studentu, novinaru, biskupu. Kad sam ja saznao, prijavio sam. A u jednom razgovoru s predstavnicima lokalne policije informirao sam da se vodi crkveni proces i da im ne mogu govoriti ni o svjedocima, niti o sadržaju njihovih iskaza. Što su učinili drugi, kad su za slučaj čuli? Ne može se, dakle, pozivati druge na odgovornost, a sam ne činiti što zakon nalaže. A pitam Vas kolika je doza sarkazma bila u novinskom uratku s velikim naslovom ‘zadarski nadbiskup nije slučaj prijavio policiji’? A radi se o događaju koji se zbio prije trideset godina.

Biskup Uzinić, koji je sudjelovao na vatikanskom skupu o pedofiliju u svećeničkim redovima, rekao nam je da mediji i Crkva moraju surađivati, a ne gledati se preko nišana?

Slažem se potpuno s mons. Uzinićem o potrebi suradnje s djelatnicima obavijesnih sredstava. I ona je na zadarskoj razini dobra, što djelatnici prepoznaju i cijene. Odmah smo objavili Priopćenje, a onda i organizirali Konferenciju za medije na kojoj sam bio otvoren pitanjima i pojašnjenjima. Istina, na konferenciji se nisam ustručavao reći ne samo pohvale, nego i kritike. Iskreno sam pohvalio novinare što su postali osjetljivi na tu tešku moralnu devijaciju u društvu, pa se približili crkvenom stavu koji ne trpi nikakvu toleranciju na području iskorištavanja maloljetnika, što upute Kongregacije nazivaju deliktom, zlim djelom, zločinom.

No, kritizirao sam senzacionalizam i jednostranost kojom se problem pedofilije prikazuje u medijima. Izrekao sam svoj dojam koji dnevni tisak ostavlja na čitatelja po onome kako se tu bolnu nastranost zadnjih tjedana predstavljalo hrvatskoj javnosti. Izrazio sam slutnju kako neće trebati puno da se zaključi da je pedofilija usko vezana uz Crkvu i da se samo u njoj događa. I to uglavnom između svećenika i djece koja dolaze na vjeronauk. A stvari treba gledati šire i sveobuhvatno. Treba zauzimati jednaki tretman prema svakom slučaju. Iako je sablazan s razlogom teža kada se to dogodi u Crkvi, od strane njenziih službenika. Ne treba, međutim, štedjeti nikoga kad se radi o zlim djelima. I svatko  treba raditi na tomu da se to zlo zaustavi i iskorijeni iz svih društvenih segmenata.

On, također, podatak kojega ste Vi iznijeli o istraživanju da je pedofije među svećenicima 1,4 posto drži vrlo visokim, za razliku od Vas?

Statistika nije matematika ili dogmatika. Ona obuhvaća samo određeni uzorak koji biva proučavan. No, i taj uzorak nešto naznačuje, na nešto ukazuje i upozorava. Istraživanja se upravo radi toga i čine kako bi nam nešto pokazali i upozorili nas. U donošenju podataka služio sam se knjigom dvojice autora iz 2010. s podatcima iz Filadelfije i Bostona u Americi, te Velike Britanije i Njemačke u Europi. U Njemačkoj napr. prema kriminologu Pfeifferu svećenici povezani sa seksualnim zlostavljanjem variraju između 0,1 i 0,3 posto (istraživanje je objavljeno 2010.). Iako su spomenuti postotci, koji se odnosi na svećenike, prema Pfeifferu mali, Crkva je žalosna i tužna i zbog tog maloga udjela. I nema milosti kada se dokaže takvo zlostavljanje u njezinim redovima. No, nije joj svejedno kada se tom pitanju, ideološki i ‘iracionalno’ pristupa. Ja sam to uz ostalo spomenuo na konferenciji i iznio podatke od prije 40-tak godina kad su napr. članovi pokreta ‘Zelenih’ u Njemačkoj i Radikala u Italiji zahtijevali ‘dekriminalizaciju spolnih odnosa s djecom’. Smatrali su, naime, potrebnim i ‘naprednim’ boriti se i na taj način pro­tiv ‘represivnog katoličkog seksualnog morala’. Zbog toga sam zamolio djelatnike medija neka pomognu Crkvi u toj borbi, neka budu u službi istine i objektivnog izvješćivanja. I neka se nikada ne nađu na strani’njemačkih zelenih’ ili ‘talijanskih radikala’ u ovom pitanju. O tomu se, međutim, nije pisalo.

I njega sam pitao, a pitam i Vas: da li je pedofiija više zločin ili je više grijeh?

To je težak zločin i težak grijeh. Iako je u procesu protiv toga delikta predviđeno da stvar može i zastarjeti, napr, nakon deset godina, ja sam na konferenciji rekao kako ima mišljenja, a i ja ga dijelim, da takav delikt ne smije zastarjeti. Već su deset godina na snazi norme o ‘najtežim deliktima koji su pridržani Kongregaciji za nauk vjere, a tiču zaštite svetosti sakramenata ispovijedi i euharistije, te delikata protiv šeste zapovijedi Dekaloga koje bi počinio neki klerik s maloljetnikom. Dokument to naziva ‘deliktom’, zlim djelom ili zlim činom, zločinom (od 2001.). U moralnoj bi teologiji rekli to nije običan, mali, nego veliki prekršaj Božjih zapovijedi, težak grijeh.

U kojoj je fazi trenutačno cijeli slučaj? Objavljeno je da don Nedjeljko Ivanov odbija hranu?

Kako mi je rekao ravnatelj doma don Nedjeljko ne odbija hranu. Ali, kao težak bolesnik ne može sve ni jesti. Prilično je klonuo i upućen na pomoć drugih.

Kakva je Vaša suradnja s policijom bila otpočetka?

Rekao sam već da je suradnja sa zadarskom policijom korektna otpočetka moga dolaska u ovu županiju.

Zašto ste napravili onu usporedbu s Udbom?

Kao što su mi mrske medijske, ideološke i sve druge manipulacije, tako su mi mrske i ‘udbaške metode’ koje možda današnji mladi ne razumiju. Mi malo stariji koji smo proživjeli određeno razdoblje ili pak na vlastitim leđima iskusili takve metode ‘etiketiranja’ i ‘presude u ime naroda’, osjetljivi smo kad je ona na djelu. Nekoga bi se najprije proglasilo ‘nacionalistom’, ‘idejnim neprijateljem’, a onda bi se sve drugo odradilo ‘po zakonu’.. Žao mi je što je to iskorišteno u dokazivanju kako ja nemam povjerenja u našu policiju. A ja mislio na one koji i danas, poput negdašnji udbaša, ‘odrađuju povjerene zadatke’. Posebice na one koji su  samo izvanka obukli ‘ogrtač demokracije’, a nastavili istim tempom i starim metodama. Žao mi je da su tu moju izjavu neki krivo razumjeli.

Premda ste u više navrata rekli kako je pedofilija nedvojbeno zločin te Vaše riječi nisu doprle do javnosti. Kako to tumačite? Zavjerom?

Davno sam u ‘Malom Princu’ čitao misao kako su ‘riječi izvor nesporazuma’. Izgleda kontradikcija u sebi. Kako mogu riječi kojima se sporazumijevamo biti izvorom nesporazuma?! A čini se da mogu. I često bivaju. I sami velite kako sam u više navrata ponovio da je pedofilija zločin; dapače, dodao i više od toga da je to zločin koji ne smije zastarjeti. U javnosti je preneseno kako ja to zlodjelo umanjujem, zataškavam.. Nisam fobičar da to zavjerom tumačim. Ali, prihvaćam da je po srijedi manipulacija. I makjevalizam po kojem ‘cilj opravdava sredstva’. Naime, kada netko dobije zadatak što treba i kako treba odraditi, onda su mu sva priručna sredstva dopuštena. Ne može se, međutim, čovjek oteti dojmu kada se promatra izvješćivanje o spomenutom slučaju, da je na djelu smišljena diskreditacija Crkve i njezinih službenika. Nitko zlo ne odobrava. Dapače, treba ga oštro osuditi. No, zar nema mjesta i prostora u medijima tolikim divnim svjedočanstvima dobroga i plemenitoga što Crkva, njezini pojedini članovi i ustanove čine diljem naše zemlje i u svijetu?! Je li pedofilija i slični škandali jedino područje interesa medijskih djelatnika i čitatelja?!

Zato bih Vas na kraju želio još jednom pitati – koji je Vaš stav o pedofiliji? Posebice onoj među svećenicima, koji su posvećene osobe, tj. osobe s daleko višeg moralnog integriteta od drugih, profanih profesija?

Ponovit ću Kongregacija za nauk vjere veli kada piše da je ona delikt protiv šeste zapovijedi Dekaloga. Psihijatrija je opisuje kao poremećaj osobnosti koji se očituje u nastranim seksualnim sklonostima i ponašanju prema djeci istog ili suprotnog spola. Često je to netko od ‘bližnjih’, kao na primjer rođak, učitelj, svećenik, trener.. Netko, dakle u koga dijete ima puno povjerenje. Zbog toga je takvo nastrano ponašanje teže prema kaznenim mjerama. Proigrano je i iskorišteno povjerenje koje dijete ima prema njima. No, nije dovoljno reći kako je taj nastrani poremećaj bolest ili mana, nego zao čin, zlo djelo, zločin. A kada se to dogodi u Crkvi, onda taj zločin dobiva svoju dodatnu težinu. Time se, naime, vrijeđa i blati svetost sakramenta Reda, nanosi se nemjerljiva šteta Crkvi, a pozitivna percepcija o svećeništvu u javnosti biva narušena. U tom vidu nema zataškavanja. Valja se truditi oko zaštite nevinih Božjih stvorenja. Na svim razinama i svim raspoloživim sredstvima.

Razgovarao: Darko Pavičić


Objavljeno: 11. travnja 2012.

Možda vam se svidi