Trećeg siječnja slavimo Presveto Ime Isusovo. Čujemo u evanđeljima ovih dana (Luka) da Bog daje ime a s njim identitet i poslanje (Isus i Ivan Krstitelj) preko svojih glasnika (anđeli). Evanđelist Ivan doziva nam u pamet snažnu stvarateljsku snagu Riječi kao svjetla za naš život, Isusa koji je Svjetlo svijeta. A oni koji ga prime postaju djeca Božja. Na tom tragu sveti Bernardin Sijenski, promicatelj pobožnosti Presvetom Imenu Isusovom u svom djelu „Vječno Evanđelje“ podsjeća nas da je Ime Isusovo temelj vjere jer stvara sinove Božje – one koji poznaju Isusa Krista koji je svjetlo duše. Nedjelja Krštenja Gospodinovog stavlja nam u pamet da svatko od nas u krštenju dobiva svoj pravi identitet i poslanje. Svatko od nas postaje „još jedan Ivan“ – ljubljeni učenik, rođak Isusov, njegov preteča i nasljedovatelj, suradnik, obdaren vještinom govora i pisanja da svjetlo Evanđelja donese svakom čovjeku. S ciljem da svi čuju ime Isusovo i upoznaju Ga.

Trećeg siječnja prisjećamo se rođenja još jednog Ivana koji je na svoj način živio krsni identitet, duboko svjestan snage Riječi i važnosti jezika. U namjeri da „pokrsti“ mitološki žanr i potakne svakog kršćanina da pridonose obnovi stvorenja kroz sub-kreativno pisanje, bavio se mitopejom. Jedan od najsnažnijih literarnih zamašnjaka unutar njegova opusa jest povezivanje snage riječi sa rađanjem prirodnog svjetla u svijetu i natprirodnog svjetla u čovjeku. Riječ je, naravno, o Johnu Ronaldu Reuelu Tolkienu. Zahvaljujući njegovim mitopejskim naporima, sada jasnije shvaćamo odnos između evanđelja i mitova, kako onih oslikanih na zidovima drevnih pećina, tako i onih suvremenih na platnima kino dvorana: Evanđelje je mit koji je postao činjenicom. Stoga je svaki veliki mit, sagledan kroz prizmu evanđelja, izraz kolektivne ili pojedinačne čežnje i potrage za živim Bogom-s-nama i ima kapacitet za biti „pokršten“. Postati, slikovito rečeno „uvod“ ili „pogovor“ ili „fusnota“ Radosnoj Vijesti. Njezin „glasnik“, „preteča“ ,„sljedbenik“ ili „daljnji rođak“ u širem smislu. A svatko od nas može dio svojih evangelizatorskih napora usmjeriti prema mitopeji, kako bi u ovaj svijet pun laži i dezinformacija, po nalogu Pape unijeli dobre, lijepe i istinite priče.

Može li mitopeja postati tvoja zdrava novogodišnja odluka? Način na koji ćeš i ti posvjedočiti za Svjetlo istinsko što prosvjetljuje svakog čovjeka? Učiniti da Ime Isusovo zasja u srcima ljudi i ogrije ih usred svijeta koji se hladi? U nadi da će barem netko prionuti poslu i učiniti mitopeju novom navikom u novoj 2022., donosimo ovdje prijevod znamenite Tolkienove pjesme Mitopeja, u kućnoj radinosti. Pjesma u engleskom izvorniku nastala je u rujnu 1931., kao plod burne rasprave Tolkiena i C.S. Lewisa (kojem je i posvećena) – „mitomrsca“ koji se uskoro obratio na kršćanstvo i postao „mitofil“ i jedan od najvećih apologeta 20.stoljeća. Jesu li je pročitali i ozbiljno shvatili autori nove Amazonove serije o Međuzemlju, saznat ćemo u rujnu ove godine. Dotad se nadamo da će Mitopeja potaknuti hrvatski prijevod „Stabla i lista“: Tolkienove knjige koja sadrži, kako ovu pjesmu, tako i esej „On Fairy stories“, najvažniji tekst za filmaše današnjice i sve one koji se ozbiljno žele baviti mitopejom.

     MITOPEJA

Onome što reče da mitovi su laž i stoga bezvrijedni

pa makar kroz srebro izdahnuti bili

Mitofil Mizomitu

 

Ti motriš stabla i tu im upravo etiketu prikrajaš
(jer stabla jesu „stabla“ a rast znači da „rasteš“);
ti hodaš zemljom i kročiš ritmom svečarskim
po jednoj od manjih kugli svemirskih:
zvijezda je zvijezda, neka materija u klupku
primorana slijediti putanju matematičku
posred rigidnog, hladnog Beznačaja
gdje kob atome svakog trena dovodi do klanja.

Na traženje Volje kojoj mi se podvrćemo
(i moramo), ali samo nejasno shvaćamo,
veliki procesi dalje idu, dok se Vrijeme odvija
od tamnih početaka do nesigurnih ciljeva;
i kao na palimpsestu bez da ostaje traga,
s pismom i tonom punim nijansi raznih,
mnoštvo oblika se javi beskrajnih,
nekih sumornih nekih krhkih, nekih lijepih, nekih čudnih,
jedan drugom stran, osim kao niz srodnih rukavaca
dalekog Izvora kukca, čovjeka, kamena i sunca.
Bog stvori stjenovite hridi, stablato drveće,
zemljičnu zemlju, zvjezdane zvijezde i ove
čovječuljke ljude koji hodaju tlom
sa živcima što titraju dirnuti svletlom i zvukom.
Mreškanje mora, vjetar u krošnjama,
zelena trava, velika spora nezgrapnost u kravama,
grom i munja, ptica krik i let u kružnicama,
slinavci što puze uzgor blata radi življenja i uginjanja
svega ovog tupo tek se bilježe i tiskaju
u moždane kore obrisi, svak u zasebnom rezu.

Ipak stabla nisu „stabla“ dok takvim nisu nazvana i viđena
a nikad nazvana nisu tako, dok ne bijaše onih spomena
što govorom spiralnoga daha razliježu
slabu jeku i sliku svijeta blijedu,
ali niti zapis niti fotografiju,
nit bića obožanstvenja, nit suda, ni smijeha,
odgovor onih što im se uznemiri nutrina
dubokim kretanjima ominoznim što su srodna
životu i smrti stabala, zvijeri i zvijezda:
uznike slobodne što sjenovite šipke podjaruju
raskapajući ono što je znano od iskustva
i rastakajući nit duha van iz čuvstva.
Velike moći polako iz sebe oni iznesoše
i motreći unatrag oni vilenjake ugledaše
koji umješno izliše prepredene kovine unutar uma
i svjetlo i tamu isprepletene na tajnovitim razbojima.

On zvijezde ne vidi tko ih ne vidi prvo
od živoga srebra istkane što buknu naglo
plamenom ko cvijeće pjesme drevne podno
čija jeka sama nakon glazbe dugo
otad proteže se. Nema mjesta tu za čvrsto kopno
praznina samo, da nije šatora draguljno platno
tkano mitom uzorka vilinskog; i nema zemlje
da nije utrobe majčine odakle svi imaju rođenje
Srce ljudsko nije satkano od lažnog
nego vuče mudrosti štogod od jedinog Mudrog
i sjeća ga se još. Iako sad dugo već otuđen
čovjek nije sasma izgubljen ni izmijenjen.
Milosti lišen možda je, nije ipak lišen trona
još čuva okrpine gospodstva što ga nekoć posjedova
vlast nad svijetom danu po činu stvaranja:
ne spada ga štovati Mahinaciju veliku
Čovjek, Pod-stvaratelj, svjetlost prelomljena
kroz kojeg razlaže se iz Bjeline jedne
u tonova mnogo i uz beskrajno slaganje
u obličja živa što od uma do uma kreću se.
Iako udubinu svaku ovog svijeta ispunismo
vilenjacima i goblinima, iako graditi se drznusmo
bogove i kuće njihove od tame i svjetla
i sijemo sjemena zmajeva, bješe naše pravo to
(na uzus il abuzus). To pravo nije istrunulo.
Tvorimo još uvijek zakonom po kojem stvoreni smo.

Da! Snove što želje ispunjaju navrnusmo za prevare
srca naših plahih i poraz ružne Jave!
Odakle želja dođe, otkud moć snivanja,
ili neke stvari naočite su a druge gadna viđenja?
Nisu želje sve bez svrhe, niti tek taština
puninu mi koncipiramo -jer bol je bolna,
poželjna po sebi samoj nije, nego bolesna;
da je tako isto bilo bi trsiti se ili volju podčiniti
oba puta su tad bez Milosti; a o Zlu ću zboriti
samo što na smrt sigurno je: Zlo opstoji.

Blagoslovljena su plaha srca što zlo mrze
što klonu mu pod sjenom, ali ipak vrata zatvore;
što kompromisa ne traže, i u izbi pomno čuvanoj
ma kako sitna i štura bila, na razboju nevještome
tkaju tkiva pozlaćena u danom dalekom
kojem se nadaju i u nj vjeruju i pod Sjene pritiskom

Blagoslov nek prati ljude Noinog roda, što grade orno
svoje male arke, makar krhke i napučene skromno,
dok kormilare utvari ususret protivnim pod vjetrom
toj glasini o luci tek naslućenoj vjerom.

Blagoslov nek je tvorcima legendi sa njihovim rimama
o stvarima što nisu nađene u analima vremena.
Nisu oni ti što Noć zaboravljaju
nit’ u poduhvat užitaka na bijeg nukaju
na lotus-otoke gospodarskom spokoju
kletvu duše da steknu po Kirkinom poljupcu
(što prijevara je k tome, od strojeva izvedena
prijetvorno zavođenje dvostruko prevarena)
Atole takve vidješe izdaleka, i one još pristalije
i one što ih čuju ali možda ipak na oprezu stoje.
Oni vidješe Smrt i poraz konačni
i unatoč tome na uzmak ne daju se očajni
neg često na pobjedni ton štimahu svoje lire
srca užgavši na plamenu legenda vatre
osvjetlivši Sada i tamu Onog što Bješe
svjetlom sunca što ga ljudi još ne vidješe.

Htio bih da mogu s trubadurima pjevati
I uzbibati titranjem struna ono što se ne vidi.
Htio bih biti s pomorcima na pučini
Što usjekoše svoje daske vitke na gore strmini
I putuju put nejasna i vijugava traženja,
jer neki već prijeđoše onkraj opjevanog Zapada.
Htio bih rado sa ispaćenim budalama čuti
što utvrdu nutrine gdje im prebiva zlato znaju gajiti,
makar maćano i šturo, vjerno iznjedre ga i vidjeti
do obilja u slici mutnoj kralja dalekog;
il’ u mašte barjacima sjaj daju istkati
grbovlja znake gospodara neviđenog.

Hoditi ne želim s primatima vašim naprednim
uspravnim i mudrim. Jer pred njima leži
tamni bezdan kamo napredak njihov teži
ako Božjim milosrđem napredak takav ikad završi
prestavši ukrug besciljno uvijek onaj isti tijek
besplodnom smjeranju što tek imena novog ima izrijek.
Dijela ne želim u smjeranju tvome prašnjavom i bezdušnom
nit značenja dati ovom i onom po ovom i onom,
svijetu tvom krutom u kom nema udjela
tvorac mali s onim što su tvorčeva djela.
Još koljena ne prigibam pred Željeznom Krunom
nit’ se rastat hoću sa vlastitim malim zlatnim žezlom.

Možda oko odlutati može posred Raja
od motrenja u Dan bez kraja
da vidi dan obasjan, i obnovi
u odsjaju istine ono što je nalik Istini.
Onda kad zagleda se u Blažene Zemlje vidjet će
Da sve jest kako jest, a ipak slobodno stvoreno je:
Spasenje ne tvori mijenu, niti rastroj
vrtu ni vrtlaru, ni djeci ni igrački dječjoj.
Zla vidjeti neće, jer zlo mjesta nema
u slici Božjoj nego u gledanju oka iskvarena
ne u izvoru nego u zlonamjernom izboru
i ne u zvuku nego u melodije lišenom govoru.
U Raju će gledat bez svake pakosti;
iako činit će iznova, neće lagati
Siguran budi tvorit će još, jer mrtvi neće biti
i pjesnici imat će plamenja ponad svoje glave
i harfe na koje će spuštat svoje nevine ruke:
tamo svak će zanavijek birat iz onog što je Sve.