„Ikona liječi naš duh i našu psihu. Mi možemo proglasiti umjetničkim dijelom bijelu točku na crnoj podlozi. Ali, ta bijela točka nikoga neće izliječiti, nikome pomoći. A ikona kojoj pristupamo s vjerom ima tu duhovnu moć. Ikona je prozor u nebo. Ono što nas vuče prema gore.“

Tako o. Mihajlo Hardi, grkokatolički svećenik trenutačno na službi u Metlici, gradiću na granici Hrvatske i Slovenije, opisuje duhovno bogatstvo ikona i ikonopisanja s kojim druguje preko 40 godina.

Ikonopis, ta duhovna disciplina toliko veća od običnog artističko-zanatskog umijeća, prati dakle o. Mihajla na njegovu svećeničkom i životnom putu i istodobno ga formira. A ikone koje su neraskidivi dio katoličke Crkve istočnog obreda kojoj on pripada počinju postajati sve važnije i korisnije i katolicima koji slave misu po zapadnom obredu.

Možda je ponajviše njima namijenjena izložba ikona o. Mihajla Hardija koja će biti otvorena u Zagrebu, u četvrtak, 1. ožujka. U organizaciji rusinske nacionalne manjine (o. Hardi je po nacionalnosti Rusin) izložba će biti postavljena u Starogradskoj vijećnici, a posjetitelji će biti u prigodi kroz dva tjedna nakon otvaranja vidjeti preko 40 ikona koje je Hardi napisao.

O. Mihajlo Hardi rođen je 1948. u Ruskom Krsturu, naselju u središnjoj Bačkoj koje pretežito naseljuju Rusini, koji su tu došli iz zakarpatske Ukrajine u drugoj polovici 18. stoljeća. U njemu se nalazi i katedralna crkva sv. Nikole za grkokatolički egzarhat u Srbiji i Crnoj Gori. Za svećenika je zaređen 1974., nakon toga je služio uglavnom po istočnoj Slavoniji, u Vukovaru i Vinkovcima. U vrijeme izbijanja rata služi kao svećenik u vojvođanskom selu Bačinci odakle je protjeran s obitelji, ženom i dvije kćeri. Odlazi za Sloveniju, gdje nakon kratkog razdoblja izbjeglištva preuzima župu/parohiju u Metlici, na žumberačkom području gdje živi jaka grkokatolička grupacija.

Od tada je taj gradić središte njegova pastoralna djelovanja, koje međutim nije ograničeno samo na njega, nego i na cijelu Sloveniju, a sada i Hrvatsku.

Sklonost slikanju i dar za njega naslijedio je od svoje pokojne mame koja je također bila umjetnica, slikarica. Još kao mali dječak bio je fasciniran ljepotom ikonostasa u crkvi i njegove artističke sklonosti (koje nisu ograničene samo na likovnu umjetnost nego i na poeziju koju je pisao i piše) usmjerile su ga prema ikonama. Bio je, kaže, privučen tehnikom njihove izrade, ali puno više njihovom duhovnošću.

„Bez duhovnosti ikonopisa nema. On nije zanat. Da, moguće je zatvoriti se negdje i kopirati neku ikonu, ali to nije to. Za ikonopis se treba pripraviti duhovno – molitveno i u postu. Tako se i pripravljam prije svake ikone, a čitam puno i djela crkvenih otaca“, objašnjava o. Mihajlo.

Priča mi kako su mu jednom, kaneći ga možda malo poniziti, rekli: Te ikone i onako nisu umjetnost, to je duhovnost.

„Ja sam im rekao kako imaju pravo i kako je dobro što je tako jer je duhovnost iznad umjetnosti“, kaža i prisjeća se još jedne priče:

„Jednom mi je jedna redovnica ispričala kako je naišla na ikone koje je napravio neki umjetnik. Rekla je: ‘Oče, na prvi pogled izgledale su prekrasno, ali kada bih se zagledala u oči Isusa ili Marije na ikonama, ne bih vidjela ništa, samo prazninu.’ Taj čovjek je pisao ikone bez duha, bez molitve i sve je mogao imitirati, ali ne i oči koje su najvažniji dio ikone. U njima se sve vidi.“

O teologiji ikone puno je pisano, kaže nam o. Mihajlo, pa i u zapadnoj Crkvi. Spominje kao primjer djela slovenačkog isusovca Marka Rupnika koji je ikonama posvetio stranice i stranice.

Glavno obilježe te teologije jest svijest da ikona koja prikazuje Isusa, Mariju ili nekoga sveca znači da je ta osoba živa i prisutna u mojoj sobi. Stavljam na zid svoje sobe ikonu Marije. To znači da ona je tu, ona je živa u mom domu“, kaže o. Mihajlo i prisjeća se jedne zgode koja dobro dočarava kako doživljava sakralnost ikona.

„Došli su k meni s televizije i željeli su snimiti moj atelje, tamo gdje radim i gdje na zidovima imam obješene ikone, njih preko 100. Nisam ih mogao pustiti u taj prostor koji je za mene posvećen, naprosto sam osjetio kako bih ga tako učinio banalnim. Njima nije bilo jasno zašto ih odbijam pustiti, a mogao bih imati takvu reklamu…“, sa smiješkom se prisjeća o. Mihajlo.

Što vjernik može dobiti od ikone, kakvo duhovno iskustvo mu ona može priuštiti, pitamo ga?

„Ona je prije svega poticaj na molitvu. Ikona diže dušu čovjeka iznad svakidašnjih problema i usmjerava ga prema duhovnom. U zapadnoj sakralnoj umjetnosti, kiparstvu recimo, postoji puno ljepote i savršenstva koja čovjeka dodirne, ali ne nužno kao poticaj na molitvu. S ikonom to nije tako. Ona ne mora biti estetski savršena, to nije njezin smisao. Važna je molitva“, kaže nam.

Postoji i umijeće gledanja ikone, poznavanje njezina kanonskog i teološkog formata koji joj daje smisao. Recimo, boje…

„Plava je uvijek boja koja označava ono ljudsko. A crveno je boja božanskog. Zato je Marija na ikonama s plavom haljinom koja označava njezinu ljudskost, a preko toga crveni plašt koji simbolizira da je Bogorodica, baš kao što je sabor u Efezu to potvrdio. Zlatna je boja posvećenosti, zato je pozadina na ikonama često zlatna…“, objašnjava o. Mihajlo.

Kanon ikone ne trpi improvizacije. Mora ga se poštovati.

„Kada radimo ikonu Isusa Pantokratora onda on uvijek u lijevoj mora držati Evanđelje, a desnom blagoslivljati. Evanđelje može biti zatvoreno, onda mora biti optočeno dragim kamenjem, ili otvoreno. Ako je otvoreno onda tamo mora biti ispisan na staroslavenskom jedna od dva ili tri citata koja su kanonska. Najčešće je to onaj iz Evanđelja po Ivanu: Ja sam put, istina i život!“, nastavlja o. Mihajlo.

Svoju izložbu radi u korizmeno vrijeme, pa je poseban naglasak dao na ikonu uskrsnuća. Način na koji je uskrsnuće prikazano u istočnoj ikonografiji pokazuje i stanovite teološke razlike između zapadne i istočne Crkve. Ili su to pak samo različiti naglasci na neke aspekte jedne te iste Objave?

„Na ikoni uskrsnuća ne prikazuje se Isusova pobjeda nad smrću na neki trijumfalan način nego njegov silazak u podzemlje. On ne izlazi iz groba kao netko tko je pobijedio smrt poput nekog superheroja i onda nestao. On je pobijedio smrt za nas, radi nas. Spušta se u carstvo tame, tamo gdje su zarobljeni Adam i Eva i drugi ljudi. On hvata za zapešće Adama i Evu, za zapešće jer je to mjesto pulsa života, i izvlači ih iz carstva tame“, objašnjava nam o. Mihajlo, dobro dočaravajući samo jedan primjer duhovnog bogatstva koje svaka ikona nosi u sebi i nudi ga svakome od nas.

Dođite na izložbu ikona o. Mihajla koja će trajati sve do 14. ožujka ove godine. Otvaranje izložbe je 1. ožujka 2018 u 17 sati u Staroj gradskoj vijećnici, izložbeni prostor „Kristofora Stankovića“, Zagreb (Skupština Grada Zagreba) Ćirilometodska 5.

Izložbu će predstaviti prof. Anton Šuljić, a u kulturnom programu nastupit će KUD „Joakim Hardi“ iz Petrovaca i KUD „Joakim Govlja“ iz Mikluševaca.

Goran Andrijanić | Bitno.net