Potaknut nadom prof. dr. Ivice Raguža da će njegov članak o homoseksualnim svećenicima i biskupima u Crkvi „potaknuti na daljnja promišljanja“, pišem ovaj svoj mali doprinos. Tema svećeničke homoseksualnosti – sama po sebi – izaziva kod prosječnog vjernika stidjivost, povlačenje i šutnju, to je nešto o čemu se nerado govori (ili ogovara), za razliku od teme svećeničkog luksuza i ženskarenja. U novije doba, međutim, kako Raguž primjećuje, tema svećeničke homoseksualnosti postala je „jedna od gorućih tema u Katoličkoj Crkvi“.

Zašto je to tako, Raguž ne objašnjava, a odgovor je veoma lagan: Svećenička je homoseksualnost u izravnoj i čvrstoj vezi s pedofilijom (ili najčešće: s hebefilijom i efebofilijom, tj. sa spolnom sklonosti prema adolescentima). Ozbiljna i opsežna studija fakuteta John Jay iz 2004., koju je naručila Katolička Crkva u SAD, navodi da su žrtve spolnog zlostavljanja od strane katoličkih svećenika većinom muškog spola, od pet žrtava četiri – za razliku od opće populacije, gdje je većina žrtava ženskog spola. Kad izađe na vidjelo da su svećenici i biskupi s homoseksualnim sklonostima glavni (u crkvenim okvirima) spolni zlostavljači naše djece, onda je ta tema ne samo „goruća“, nego i teška obveza, problem koji vapije za rješavanjem.

Taj se problem (svećenička homoseksualnost i s njom povezana pedofilija) nikako ili sporo rješava jer ima onih koji u tome ne vide problem. Njih Raguž dobro opisuje i zauzima stav prema njima, oni su „izričaj bezboštva i nestanka straha Božjega“. Ipak, izostaje jasna, izričita dijagnoza, da je riječ o svjesnim i ustrajnim krivovjernicima koji svojim djelovanjem ruše Crkvu iznutra, a koji su zauzeli poprilično odlučujućih položaja u Crkvi, kako nas je hrabro izvijestio nadbiskup Viganò.

Premda se kod nas takvi još uvijek ustručavaju javno zastupati krivovjerja o homoseksualnosti, u našem susjedstvu (Italija, Austrija), da ne govorimo o zapadnijim zemljama, to nije slučaj. Primjera ima koliko hoćeš, a jedan od najslikovitijih je članak o „uzornoj obitelji“, zapravo o paru homoseksualaca koji su posvojili dječaka, a koji je objavljen u glasilu bečke katedrale prije dvije godine. Štoviše, katedralni se župnik pohvalio da je sudjelovao u proslavi sklapanja građanske veze među njima i krstio dječaka.

Raguž ne primjećuje da prva skupina o kojoj govori slobodno djeluje u Crkvi, ne snosi nikakve kazne i ozbiljno radi na temeljitoj preobrazbi Crkve. Osim na očekivanu potporu svjetovnih centara moći (npr. Soroseva zaklada Otvoreno društvo financirala je djelovanje katoličkih udruga koje rade na promicanju homoseksualizma), „članovi“ te skupine nailaze i na potporu Crkvene hijerarhije, bivaju pohvaljeni i promaknuti. Nisu to ovi ili oni teološki zanesenjaci, davno je to izašlo iz fakutetskih soba, riječ je o odlučnim i ponosnim poduzetnicima koji – po vlastitom priznanju (kard. Daneels) – nalikuju mafiji (slučaj St. Gallen). Autor govori da ta skupina „možda zabija posljednji čavao (…) u lijes kršćanske moralnosti“. Dijelom je u pravu, možda je to posljednji čavao, ali ne u lijesu kršćanske moralnosti, nego u lijesu NEkršćanske NEmoralnosti.

Nasuprot njima Raguž postavlja one koji brane kršćanske „vrjednote“ (sam stavlja navodnike) i koji (po njegovom mišljenju: bezbožno) zaključuju da je „jedino rješenje bespoštedna i beskompromisna borba protiv homoseksualizma u sjemeništima i u svećeništvu, jer su homoseksualci uglavnom odgovorni za većinu zala Crkve“. Zašto kaže „bezbožno“ i zašto piše vrjednote u navodnicima? Raguž objašnjava: „`Vrjednote` nemaju smisla i nema ih smisla braniti, ukoliko čovjek, vjernik, više stvarno ne vjeruje u Boga, ako je Bog, kao izvorište i temelj vrjednota, prestao stvarno postojati u životima vjernika. Upravo zato što se danas u Katoličkoj Crkvi sve više govori o vrjednotama, tim se sve više potvrđuje da one nemaju nikakvo značenje! Jer, `vrjednote` su prazne, beznačajne i nemoćne da oblikuju naše živote, ako više ne vjerujemo u Boga.“

Načelno se mogu složiti s autorom, zaista bi takva pozicija bila besmislena, uzaludna i neprihvatljiva, koliko god bila raširena i odobravana u postkršćanskoj kulturi. Ona je puko moraliziranje, nju zauzimaju oni koji Crkvu vide kao udrugu koja se bori za ljudska prava. Ako Crkva ne govori o Bogočovjeku, nego o čovjekobogu, onda je to istinsko bezboštvo.

Međutim, autor ovu poziciju (zalaganje za `vrjednote` bez vjere u Boga) sasvim pogrješno povezuje s „bespoštednim i beskompromisnim“ napadima na svećeničku homoseksualnost. Gledajući Crkvu u cjelini, diljem svijeta, te veze nema, ona ne postoji. To je straw man koji Ragužu služi da zauzme neku svoju, nazovineutralnu poziciju. Toga možda ima kod nas, u Crkvi u Hrvata, takvih karijerista koji – udarajući po homoseksualizmu – krče sebi put do ovog ili onog, dok su sami puni poroka jednako odvratnih, ako ne i gorih.

Bezbožni borci za „vrjednote“ djeca su ovoga svijeta i gotovo uvijek idu niz struju, a ne protiv nje. Oni su politički korektni. Tamo gdje je vladajuća kultura naklonjena homoseksualizmu i oni su naklonjeni. Oni su, to i autor lijepo ističe, okrenuti ovozemaljskim interesima, stoga brzo uoče trend u svijetu i njemu se brzo prilagode. Bilo bi dobro da je autor u svom oslikavanju skupina naveo barem jedan, neki svima dobro poznat primjer, pa da možemo bolje razumjeti na koga točno misli. Ovako ostaje dojam da je sukob o kojem govori tek njegovo, osobno iskustvo, ali ne i točan opis trenutnog stanja u Crkvi.

Premda je, po mom sudu, autor u krivu glede sukoba dviju skupina – naglašavam: kad je riječ o kleričkoj homoseksualnosti – jer u stvarnosti taj sukob ne postoji (postoji gotovo potpuna prevlast prve skupine ili onih koji su na putu da im se priključe), autor u nastavku članka izvrsno uočava „niz krahova“ u Crkvi u posljednjih pedesetak godina. Osobito je dojmljivo opisao kako se naš pojam o Bogu rasplinuo i naposljetku postovjetio s mojim „ja“ ili našim „mi“. Svaka mu čast na smjelosti i istinoljubivosti, jer se nakon njegovih riječi nameće zaključak da glasovitog  „proljeća Crkve“ nakon 2. Vatikanskog sabora jednostavno nema.

Zaista je nestalo straha Božjega u Crkvi, a već pedesetak godina briju hladni vjetrovi otpada od vjere i vučje zavijanje klerika-predatora. Dovoljno je poslušati intervju dr. Taylora Marshalla s Jamesom Greinom, žrtvom zlostavljanja bivšeg kardinala Theodora McCarricka, da se spoznaju katastrofalni razmjeri krize u kojoj se nalazimo. Nije riječ o ovom ili onom izoliranom slučaju, nego o čitavoj mreži, koju najčešće pomalo naivno nazivamo „homoseksualni lobby“, kao da je riječ o legitimnom zastupanju određenih ideja i projekata kod onih koji donose odluke. Nije to „lobby“, to je „mafija“. Zločinačka organizacija.

Stoga Ragužovo odbacivanje „lova na homoseksualne vještice“ zvuči kao još jedno krivotvorenje stvarnoga stanja. Autor ne navodi primjere toga „lova“, kaže samo „mnogi“, pa nije sasvim jasno o čemu govori, ali ako se pod tim misli na optužbe bivšega hercegovačkog franjevca, koje ovaj objavljuje na youtubeu, onda je to potpuni promašaj. On može utjecati na one koji su odavno otpali od vjere, dok mu stvarni život Crkve ostaje izvan dosega. Na tom području glavnu riječ imaju biskupi i svećenici (župnici), a njima treba postati jasno da je homoseksualna mafija rak-rana na tijelu Crkvu i da je svaka potpora – aktivna ili pasivna – sudioništvo u zločinu. Davno nas je Gospodin poučio, u knjizi proroka Ezekiela, što se događa s onim prorocima koji pred zločincima šute.

Ipak, najveći je Ragužov promašaj tvrdnja da će – zbog „lova na vještice“ – „mnogi dobri bogoslovi s homoseksualnim težnjama napustiti svoj hod prema svećeništvu“. Tu se Raguž razlikuje od stava Crkve da se one koji imaju duboko ukorijenjenu homoseksualnu sklonost ne smije puštati u sjemenište. Zašto? Jer – između ostalog – sjemenište nije terapijska zajednica. Naprotiv, veoma lako postane „rasadište“ homoseksualizma i „izlog“ za homoseksualne predatore u Crkvi.

Tragična iskustva bivših kleričkih odgojitelja u Hrvatskoj koji su – pritisnuti homoseksualnošću – počinili samoubojstvo ili bili ubijeni nisu, nažalost, izazvala kod odgovornih pravu reakciju, pa smo tek desetljeće nakon toga imali homoseksualne i narkomanske orgije među svećenicima. Uostalom, dovoljno je pročitati knjigu Goodbye, Good Men, objavljenu 2002. godine, da bi se vidjelo što se događa u bogoslovijama u kojima homoseksualci imaju glavnu riječ.

Premda članak prof. dr. Ivice Raguža ima veoma lijepih i mudrih dijelova, mišljenja sam da nije prepoznao sve razmjere crkvene krize i da je – posljedično – umjesto precizne dijagnoze i učinkovite terepije, ponudio zamagljivanje i nedostatne lijekove. Kad vukovi napadaju ovce, pastiri izvade štapove. Kad se u veljači 2019. sastanu biskupi s papom, da iznađu rješenje za pedofiliju u Crkvi, znat ćemo jesu li ozbiljni ili ne po tome hoće li se jasno i glasno obračunati s homoseksualizmom i s homoseksualnom mafijom u svojim redovima. Sve drugo već smo vidjeli i ništa od toga nije nam pomoglo. Uzdamo se u Gospodina, da ne će ostaviti malene i da ih neće uvesti u još jednu strašnu napast – da ih napadaju vukovi u liku pastira.

Mate Šimundić | Bitno.net