Kršćani trebaju djelovati na svim područjima javnog i društvenog života

1. Zauzimanje kršćana u svijetu tijekom dvijetisućljetne povijesti pronašlo je mnoštvo različitih izražaja. Jedan je od tih sudjelovanje kršćana u političkom životu: kršćani, kao što je govorio jedan od crkvenih pisaca iz prvih stoljeća, “sudjeluju u javnom životu kao građani”1.

Crkva među svojim svecima časti brojne muškarce i žene koji su služili Bogu velikodušnom zauzetošću u političkom djelovanju i vršenju vlasti. Među njima je i sv. Toma More, proglašen zaštitnikom ljudi iz vlasti i političara. On je posvjedočio svojim mučeništvom “neotuđivo dostojanstvo čovjekove savjesti” 2.

Premda izvrgnut različitim oblicima psihološkog pritiska, sveti Toma nije pristao na kompromis. Ne odričući se “postojane vjernosti legitimnoj vlasti i institucijama” kojom se odlikovao, poručio je svojim životom i smrću da se “čovjek ne smije odijeliti od Boga, niti politika od morala”3.

Današnja demokratska društva u kojima svi – što treba pohvaliti – u istinskoj slobodi izravno sudjeluju u vođenju javnih poslova4, zahtijevaju od građana, kršćana i nekršćana, nove i šire oblike sudjelovanja u javnom životu. Svojim glasom na izborima za predstavnike zakonodavne i izvršne vlasti, kao i na druge načine, svi mogu pridonijeti oblikovanju političkih rješenja i zakonskih odluka koje, po njihovu mišljenju, u većoj mjeri koriste općem dobru5.

Život u demokratskom političkom sustavu ne bi se mogao plodonosno razviti bez djelatnog, odgovornog i velikodušnog uključivanja svih, “dakako u različitosti i komplementarnosti oblika, razina, dužnosti i odgovornosti”6.

U javnom i političkom životu vjernici i laici djeluju kao građani i na vlastitu odgovornost

Izvršavanjem svojih građanskih dužnosti, “vođeni svojom kršćanskom savješću”7 , u skladu s pripadajućim joj vrijednostima, vjernici laici vrše također svoju zadaću prožimanja vremenitog reda kršćanskim duhom, poštujući njegovu narav i opravdanu autonomiju8, te surađujući sa ostalim građanima prema specifičnoj stručnosti i na vlastitu odgovornost9.

Posljedica toga temeljnog učenja Drugog vatikanskog koncila je da se “vjernici laici ne mogu nipošto odreći sudjelovanja u ’politici’, to jest u mnogostrukom i raznovrsnom gospodarskom, društvenom, zakonodavnom, upravnom i kulturnom djelovanju koje teži suvislom i institucionalnom promicanju općeg dobra”10, što uključuje promicanje i obranu dobara, kao što su javni red i mir, sloboda i jednakost, poštivanje ljudskog života i okoliša, pravednost, solidarnost, itd.

—————————–

1 Pismo Diognetu, 5,5; usp. Katekizam Katoličke crkve, br. 2240

2 Ivan Pavao II., Apostolsko pismo u obliku Motu propria Proglašenje svetog Tome Mora zaštitnikom ljudi iz vlasti i političara, 1: AAS 93

(2001.), 76.

3 Isto, 4.

4 Usp. Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 31; Katekizam Katoličke crkve, br. 1915.

5 Usp. Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 75.

6 Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica, Christifideles laici, 42: AAS 81 (1989.). Ova doktrinalna nota odnosi se na sudjelovanje u

političkom životu vjernikâ laikâ. Biskupi Crkve imaju pravo i dužnost primjenjivati moralna načela i na područje društvenosti; »unatoč

tome aktivno sudjelovanje u političkim strankama pridržano je vjernicima laicima« (isto, 60). Usp. Kongregacija za kler, Direktorij za

službu i život prezbitera, (31. ožujka 1994.), 33.

7 Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 76.

8 Usp. isto, 36.

9 Usp. Drugi vatikanski koncil, Dekret Apostolicam actuositatem, 7; Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 36, Pastoralna konstitucija

Gaudium et spes, 31 i 43.

Bitno.net