Jedna od starih dosjetki vezanih uz Božić (starih, ali ne i dobrih) jest optužba što je iznose staromodni protestanti i novokovani ateisti – da je katoličanstvo nekadašnje poganstvo, samo u novome ruhu. Ti kritičari zamjećuju sličnosti između određenih rimskih katoličkih običaja i stare rimske religije, i naprečac prosude da naša vjera nije ništa više od obnovljenoga poganstva.

Jedan od najdražih primjera im je proslava Božića. Ti teološki Scroogeovi povezuju datum Božića i sve božićne običaje – poput imele, darivanja i božićnih drvaca – s poganskim običajima, podgrijanima i ponovno posluženima poput tolikih vjerskih ostataka. Njihova priča ide ovako:

Rimljani su imali jednu prastaru svetkovinu, zvanu Saturnalije. Od 17. do 23. prosinca tulumarili bi uz gozbe i ludosti svake vrste. Kada su se car i njegova majka obratili na kršćanstvo, ljudi su bili pod pritiskom da se i oni obrate na kršćanstvo. No znali su da obični puk neće htjeti odustati od svoje omiljene proslave Saturnalija, pa su se kršćani dosjetili rješenju. Umjesto da usred tmurne zime slave boga Saturna, obilježavat će Kristovo rođenje.

Sve se to nekako uklapa, ali poput rješenja slučaja ubojstva u kriminalističkom romanu – očiti odgovor rijetko je i točan. Prvi prigovor zamisli da je Božić jednostavno prilagođena poganska svetkovina jest jednostavna činjenica da su se prvi kršćani žestoko protivili poganstvu u bilo kojemu obliku. Prvi su kršćani od Židova naslijedili uvjerenje da su poganski bogovi i boginje demoni, i ako ih budete štovali, ti će vas demoni opsjesti. Zato je kateheza za obraćenike trajala tako dugo i uključivala brojne pažljivo izvedene egzorcizme. Zato prvi kršćani nisu htjeli poganskim bogovima prinijeti čak ni mrvicu tamjana. I zato, radije nego da to učine, bili su voljni ostati bez vlasništva, biti protjerani, završiti u zatvoru, biti mučeni i ubijeni. Zar bismo onda trebali vjerovati da su se početkom četvrtoga stoljeća kršćani dramatično predomislili i odlučili: „Mislimo da smo pogriješili u vezi s poganstvom. Uh, šteta zbog tolikih uzaludnih mučeništva. Znate, bit će stvarno popularno ako prihvatimo tu proslavu Saturnalija, i tako ćemo dobiti mnogo novih obraćenika. Hajdemo to napraviti!” Čisto sumnjam.

Drugi prigovor takvim naizgled logičnim teorijama jest da teoretičari zapadaju u pogrešku vjerovanja da sličnost dokazuje uzročno-posljedičnu povezanost. Time bi se reklo da, ako su dvije stvari slične, jedna je sigurno utjecala na drugu. Sličnost može sugerirati uzročno-posljedičnu povezanost, ali oni to ne zahtijevaju. 

Primitivni narodi možda su štovali Sunce u Meksiku i na Bliskom istoku, u Egiptu i Aziji, u Norveškoj i na Novom Zelandu, ali to ne znači da su sve stare religije utjecale jedna na drugu. Može biti jednostavno to da ljudska bića po cijelome svijetu imaju prirodnu sklonost štovati Sunce. Samo zato što su Rimljani imali festival usred zime kojim su slavi Saturna ne znači da su kršćani to kopirali, čak i ako sličnosti to sugeriraju.

Ako ćemo pokušati riješiti tajnu povezanosti između Božića i Saturnalija, moramo uzeti u obzir ne samo sličnosti, nego i razlike. Saturnalije su se slavile od 17. do 23. prosinca. Dobro, to je dosta blizu datumu 25. prosinca za Božić, ali ako su kopirali Saturnalije, zašto onda prvi kršćani nisu slavi Kristovo rođenje 17. prosinca? Za vrijeme Saturnalija bila je jedna proslava. Dobro. I kršćani su imali svoju svetkovinu. Rimljani su kao dio svoje proslave darivali jedni druge. To se poklapa. No Rimljani su uz to nosili smiješne šešire, opijali se, plesali goli na ulicama, stavljali kip Saturna na ležaj da odatle promatra slavlje, zamjenjivali su uloge robova i gospodara i stavljali zelene tkanine oko svojih vrata. Nijedna od tih zabavnih aktivnosti nije dio Božića.

Najveća i najupadljivija razlika je u značenju same proslave. Da je bilo nekakve povezanosti s Kristovim rođenjem, očekivali biste da značenje Saturnalija možda ima neke veze s dolaskom svjetlosti u mračnom razdoblju u godini, ili pak rađanje novoga života usred hladnoće i mraka. Saturnalije nemaju nijednu od tih tema. Posve suprotno – Saturn je bio bog poljoprivrednog obilja, s mračnom stranom (još iz ranijih mitova) povezanosti s ljudskim žrtvama. Korijeni toga su u staroj poganskoj zamisli: „Hajdemo žrtvovati neku od svoje djece kako bismo umilostivili boga, da nam on dadne da nam usjevi uspiju.” Nema tu ništa o svjetlu koje sja u tami ili o blagoslovu novoga života usred tmurne zime. Zato su jedine sličnosti između Božića i Saturnalija to da se oboje dogodilo u prosincu, da su ljudi dobro jeli i darivali jedni druge.

Ne tako brzo. Radnja postaje još složenija. Saturnalije nisu bile značajno povezane s Božićem, ali ipak je postojao poganski festival za zimski solsticij, kojime se doista slavio dolazak svjetlosti i pobjeda nad tamom, i slavio se 25. prosinca. Umjesto poveznice između Božića i Saturnalija, neki znanstvenici smatraju da je datum Božića bio kršćansko preuzimanje proslave Dies Natalis Sol Invictus – rođendana Sola, rimskoga boga Sunca.

Problem je sljedeći: ta rimska proslava je kasna inovacija. 278. godine n. e. (podosta nakon što se kršćanstvo počelo naveliko širiti carstvom) car Aurelijan počeo je promovirati kult Sola Invictusa. Nema dokaza da se rođenje Sola Invictusa slavilo 25. prosinca prije otprilike 360. godine n. e. To je podosta kasnije od datuma obraćenja cara Konstantina, 315. godine, i pokazuje utjecaj Julijana Apostata, koji je pokušao zaustaviti širenje kršćanstva i vratiti Rim njegovim poganskim korijenima. Zato je logičnije da je proslava rođenja Sola Invictusa kasni poganski pokušaj natjecanja s proslavom rođenja Krista Gospodina – Mladog Sunca s visine i Sunca pravde – 25. prosinca, nego obratno.

Pa odakle je onda potekao datum Božića? 386. godine sv. Ivan Zlatousti u jednoj je svojoj propovijedi datum Božića povezao s datumom Blagovijesti. To je napravio na takav način da se dade naslutiti da se radilo o već uvriježenome vjerovanju. Datum Blagovijesti temelji se na židovskoj tradiciji da je svijet stvoren 25. ožujka, ili 15. nisana prema židovskome kalendaru. Židovi su također vjerovali da će veliki čovjek umrijeti na dan svojega začeća. Prvi kršćani (koji su, naravno, bili Židovi) odatle su zaključili da je Isus začet 25. ožujka. To je taj datum učinilo datumom stvaranja svijeta i početkom otkupljenja svijeta, a tako i novoga stvorenja.

Jednostavno je. Ako je Gospodin Isus Krist začet 25. ožujka, to znači da se rodio devet mjeseci kasnije, 25. prosinca. Zato se datum Božića određuje prema datumu Blagovijesti, i nema nikakve veze s rimskom proslavom Saturnalija, niti s proslavom rođendana Sola Invictusa.

Dakle, Božić se ne može odvojiti od Gospina dana (eng. Ladyday, srednjovjekovnoga naziva svetkovine Blagovijesti). Iako u današnje vrijeme (nažalost) Novu godinu slavimo na poganski datum, 1. siječnja, nije uvijek bilo tako. Od vremena apostola i kroz srednji vijek Crkva se i dalje borila s ostacima poganstva. Tako se sve do 1752. godine Nova godina u Europi nije slavila na početku mjeseca poganskoga boga Janusa, nego na Blagovijest, 25. ožujka.

A što s Frodom Bagginsom? Tolkienovi ljubitelji diljem svijeta 25. ožujka slave kao poseban dan čitanjem Tolkienovih djela. Zašto? Zato što dan kada je Frodo Baggins spasio svijet bacajući prsten u vatre Klete gore bio – pogađate – 25. ožujka. Gospin dan – svetkovina Blagovijesti, i početak otkupljenja našega svijeta.

Sretan Božić!

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.