O NAPUTKU ZA GLASOVANJE

Katolici u politici

Kada vjernici katolici javno djeluju, u bilo kojem sektoru društva, kako se trebaju ponašati? Usvojiti norme liberalnoga demokratskog društva kojemu služe, ili se držati tradicionalnog učenja Katoličke Crkve? Kako prosuđivati djelovanje onih političara koji se javno deklariraju katolicima, a čini se da u politici i društvu ipak ne mogu zastupati ono što ih uči njihova vjera?

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Na takva, često vrlo konkretna pitanja sažeto, ali detaljno, odgovara nova uputa, “Doktrinalna nota o nekim pitanjima koja se odnose na zauzimanje i ponašanje katolika u političkom životu.” Notu ili naputak objavila je Kongregacija za nauk vjere, nakon savjetovanja sa Papinskim vijećem za laike. Ona je namijenjena na prvome mjestu biskupima Katoličke Crkve, na osobit pak način katolicima političarima, ali i svim vjernicima koji su pozvani na sudjelovanje u javnom životu i u politici demokratskih društava.

Neprekinuto crkveno naučavanje

Kršćani su u dvijetisućljetnoj povijesti na razne načine sudjelovali u događanjima ovoga svijeta. Jedno od najvidljivijih djelovanja bilo je upravo sudjelovanje u javnome političkom životu. “Kršćani, ustvrdio je jedan crkveni pisac prvih stoljeća, ‘sudjeluju u javnome životu kao građani’” (br. 1). To odmah u uvodu pojašnjava Nota, koja nosi datum 24. studenoga 2002. godine, dok je objavljena nedavno, 16. siječnja u Vatikanu, i jasno podsjeća političare koji su katolički vjernici na njihovu obvezu da u javnome životu brane moralne i društvene temeljne vrijednosti koje uči Katolička Crkva. U pitanjima zaštite života, pobačaja, eutanazije, istraživanja sa ljudskim zametcima, promicanja braka i obitelji kao i zajedničkoga dobra riječ je o nepromjenjivim etičkim zahtjevima. Oni katolici koji su izravno uključeni u izradu raznih zakona imaju “jasnu obvezu usprotiviti se onome zakonu koji je napad na ljudski život.” A Katolička im Crkva za uzor stavlja političare – katolike, koji su svoju vjeru posvjedočili svetim životom (usp. br. 1).

Sveti političari uzor i danas

Naime, među brojnim svecima koje časti, Crkva se jednako tako obraća i moli svecima koji su Bogu i ljudima služili svojim velikodušnim radom u političkim aktivnostima i upravljanju državnim poslovima. Među njima je i sv. Toma Morus, koji je i proglašen zaštitnikom političara, koji je svoje “neotuđivo dostojanstvo savjesti” znao posvjedočiti sve do mučeništva. Premda je bio izložen raznim psihološkim pritiscima, odbacio je svaki kompromis te je svojim životom i svojom smrću potvrdio da se čovjek ne može odvojiti od Boga, niti politika od morala.

Sadašnja demokratska društva, u kojima smo svi postali sudionicima upravljanja javnim poslovima u ozračju prave slobode, “zahtijevaju nove i šire oblike sudjelovanja u javnome životu od strane građana, kršćana i nekršćana” (usp. br. 1). Zapravo, svi mi možemo pridonijeti oblikovanju političkih usmjerenja i zakonskih odluka koje po našem mišljenju najbolje koriste zajedničkom dobru, kaže Nota. Kako? Jednostavno: preko glasovanja na izborima za zakonodavce i ljude iz vlasti, ali i na druge načine. “Život u političkom demokratskom sustavu ne bi se mogao plodonosno razviti bez aktivnoga, odgovornoga i velikodušnoga uključivanja sviju, ‘pa i s različitošću i komplementarnošću forma, razina, zadaća i odgovornosti’” (br. 2).

Kada ispunjavaju svoje opće građanske obveze, vođeni kršćanskom savješću koja je u skladu s vrijednostima koji su joj svojstveni, vjernici laici imaju zadaću kršćanski nadahnjivati i animirati “vremeniti poredak”, poštujući njegovu narav i opravdanu autonomiju. To znači da u svojem djelovanju vjernici znaju poštivati autonomiju društva i da su svjesni odvojenosti između crkvenoga i svjetovnoga područja.

Isto tako vjernici laici surađuju s drugim građanima, u skladu s vlastitim specifičnim kompetencijama i odgovornošću. Upravo to učio je i II. vatikanski koncil, ističući da se vjernici jednostavno ne mogu odreći sudjelovanja u politici, to jest u mnogostrukom i različitom ekonomskom, društvenom, zakonskom, upravnom i kulturnom djelovanju koje je namijenjeno cjelovitom i institucionalnom promicanju zajedničkoga dobra. To djelovanje podrazumijeva promicanje i zaštitu dobara kao što su javni red i mir, sloboda i jednakost, poštivanje ljudskoga života i okoliša, pravednosti, solidarnosti i tako dalje. Sve to navodi Nota, pojašnjavajući da “ne pretendira” iznijeti cijeli nauk Crkve o tim pitanjima, koji je sažet u onome bitnom u Katekizmu Katoličke Crkve. Zato Nota namjerava podsjetiti na neka načela koja su svojstvena kršćanskoj savjesti i koja nadahnjuju društveno i političko djelovanje katolika u demokratskim društvima.

Nema “pregovara” o etičkim načelima

Nitko od nas ne dvoji da se građansko društvo danas nalazi u složenom kulturnom procesu. Taj proces jasno pokazuje završetak jednoga doba, dok se novo doba, za koje još ne znamo kakvo će biti, promatra s velikom nesigurnošću (usp. br. 2). Zašto? Zato što velika dostignuća pokazuju i potvrđuju da je čovječanstvo došlo do velikoga napretka i da je doista doseglo humanije uvjete za život. No, istodobno raste i odgovornost prema zemljama u razvoju, jer i one imaju pravo sudjelovanja u zajedničkom općem dobru, te se stoga ne može prešutjeti teške opasnosti u koje određene kulturne tendencije žele dovesti zakonodavstva a time i ponašanja budućih naraštaja.
Nota u tom kontekstu upozorava na kulturni relativizam koji teoretizira i brani etički pluralizam koji dovodi do napuštanja i zanemarivanja načela naravnoga moralnoga zakona. Neki danas čak javno tvrde da je etički pluralizam uvjet za demokraciju. Zato građani, s jedne strane, za svoje ponašanje traže potpunu autonomiju dok s druge zakonodavci žele poštivati tu slobodu izbora, pa i na štetu načela naravne etike. Tako povlađuju željama i na žalost na istu razinu stavljaju sve vrijednosti. No, “povijest XX. stoljeća dovoljna je da pokaže da su u pravu oni građani koji smatraju da je potpuno pogrešna ta relativistička teza prema kojoj ne postoji jedna moralna norma, ukorijenjena u samu narav ljudskoga bića” (usp. br. 2). Sudu te norme mora se podvrgnuti svako shvaćanje čovjeka, zajedničkoga dobra i pa i same države, jasno navodi nota.

Katolici slobodno biraju stranke

Jednako tako, Nota pojašnjava da takvo relativističko shvaćanje pluralizma nema ništa s opravdanom i legitimnom slobodom građana katolika da izaberu ona politička usmjerenja koja su pomirljiva s vjerom i naravnim moralnim zakonom. Politička sloboda nije niti može biti utemeljena na relativističkoj ideji da sva shvaćanja dobra čovjeka imaju istu istinu i istu vrijednost. Jasno, nije na Crkvi da forumulira konkretna rješenja vremenitih pitanja koja je “Bog ostavio slobodnom i odgovornom sudu svakoga” (br. 3). No, njezino je pravo i obveza izricati moralne sudove o vremenitim stvarima kada se to traži od vjere ili moralnoga zakona. Ako kršćani priznaju da je opravdana mnogostrukost i različitost vremenitih izbora, onda su jednako tako pozvani ne slagati se s onim shvaćanjem pluralizma kojega nudi “ključ moralnoga relativizma”. Taj ključ moralnoga relativizma štetan je čak i za sam demokratski život koji treba prave i solidne temelje, to jest etička načela. A o tim etičkim načelima – zbog njihove naravi i njihove uloge temelja društvenoga života – ne može se raspravljati, niti “pregovarati”. Dakle, kršćanin katolik u politici o etičkim normama naravnoga moralnoga zakona – ne može pregovarati, bez obzira na stranku kojoj pripada.

Katolik političar poštuje moralni i socijalni nauk Crkve

No, na planu konkretnoga političkog djelovanja mora se spomenuti da katolici zbog pluralnosti stranaka mogu izbarati neku od njih. Oni su pozvani – osobito preko parlamentarnoga zastupanja – ostvarivati svoje “pravo-obvezu u izgradnji civilnoga društva svoje zemlje”. Ipak, ova tvrdnja o pluralnosti stranaka i slobodi odabira neke od njih, ne znači da je jednako tako u političkom djelovanju moguć “pluralizam u odabiru moralnih načela i bitnih vrijednosti”. Katolici političari znaju da moraju poštivati kršćanski moralni i socijalni nauk. Upravo su u okviru toga nauka katolici koji sudjeluju u političkom životu dužni donositi odluke i biti dosljedno odgovorni za vremenite poslove i stvari.

Poštivati dostojanstvo osobe

Crkva je svjesna da se u demokraciji, s jedne strane, “najbolje izražava izravno sudjelovanje građana u političkim odlukama” (br. 3). No, demokracija se ostvaruje “samo u onoj mjeri u kojoj u svojemu temelju ima ispravno shvaćanje osobe” (br. 3). I upravo na tom načelu poštivanja dostojanstva svake osobe zauzimanje katolika ne može se spustiti na nikakav kompromis. Kada bi se katolik odlučio za nekakav kompromis, zanijekao bi svjedočanstvo kršćanske vjere u svijetu, i pokazao loš primjer nedosljednosti u vjerničkom životu. Poštivanje osobe, onako kako to uči Crkva, omogućava vjerniku katoliku sudjelovanje u demokraciji, i toga se etičkoga načela treba držati, osobito stoga što je danas, u raznim zemljama, više zakonskih pokušaja koji ne poštuju etička načela. Dovoljno je spomenuti samo zakonom dopušteni pobačaj ili pak ozakonjenje eutanazije u nekim zemljama.

Katolici imaju pravo i obvezu intervenirati da bi podsjetili na dublji smisao života i na odgovornost koju svi imaju prema tom životu. Papa Ivan Pavao II. više je puta istaknuo da oni koji su izravno uključeni u zakonodavna predstavništva – dakle, u parlamente svojih država – imaju “točnu obvezu suprotstaviti se” svakome zakonu koji bi bio napad na ljudski život (usp. br. 4). Političar katolik mora se voditi temeljnim i neodrecivim etičkim zahtjevima koji ne dopuštaju pobačaj ni eutanaziju, koji poštuju ljudski život od začeća do prirodne smrti, koji ne dopuštaju pokuse na ljudskom zametku, koji se zalažu za očuvanje obitelji “utemeljene na monogamnom braku među osobama različitih spolova”. Jednako tako, političar katolik zalagat će se za društvenu zaštitu maloljetnika i za oslobođenje žrtava od modernih oblika ropstva poput droge i prostitucije. Političar katolik zalagat će se za vjerske slobode i za razvoj ekonomije koja će biti u službi osobe i zajedničkoga dobra, u poštivanju socijalne pravde, načela ljudske solidarnosti i supsidijarnosti.

Ako u kojoj državi već postoji moralno neprihvatljiv zakon, na primjer zakon o pobačaju, onda je političar katolik dužan usprotiviti mu se, javno kazati da se s njime ne slaže, te nastojati da ga se “potpuno dokine”. Ako mu nije moguće spriječiti donošenje takvih zakona, onda mora nastojati štete takvoga zakona učiniti što manjima (usp. br. 4), i na kulturnome planu i na planu javnoga morala. Pri tome treba dodati da ispravno formirana kršćanska savjest nikada i nikome u politici ne dopušta da svojim glasom omogući ostvarenje nekoga političkoga programa ili pojedinoga zakona koji je nemoralan.

Nema “laičnosti” u moralu

Kada Crkva ovako jasno progovara o nepromijenjivim etičkim načelima, onda se često čuju prigovori da se, tobože, stavlja “iznad države” ili pak da za “svjetovno” područje nameće svoje “vjerske norme”.

Zato “doktrinalna nota” pojašnjava da, kada se govori o etičkim zahtjevima, nije riječ o “vjerskim vrijednostima”, nego su ti etički zahtjevi ukorijenjeni u ljudskome biću i pripadaju naravnome moralnom zakonu. Često se govori da bi vjernici katolici u politici trebali postupati kao “laici”, zbog odvojenosti Crkve od države budući da su suvremene demokratske države laičke (usp. br. 5). Što se tiče autonomije i odvojenosti crkvene sfere od državne i obratno, svim dobronamjernim i informiranim ljudima jasno je da je ta vrijednost stečena kroz povijest i da ju Crkva priznaje. No, ta odvojenost “vjerskoga” ili “svjetovnoga” ne postoji na moralnom planu. Katolici građani imaju pravo-dužnost, kao i svi drugi građani, tražiti iskreno istinu te dopuštenim sredstvima promicati i štititi moralne istine koje se tiču društvenoga života, pravednosti, slobode, poštivanja života i drugih prava osobe. Činjenica što su neke od tih istina ujedno i istine koje naučava Crkva ne umanjuje civilnu opravdanost i “laičnost” zauzimanja onih koji ih priznaju i u njima se prepoznaju (usp. br. 6).

Nota svima još jednom u pamet doziva da njome crkveno Učiteljstvo ne želi ni na koji način “vršiti političku vlast niti eliminirati slobodu mišljenja katolika o prolaznim stvarima. No, ono želi u skladu sa svojstvenom zadaćom, podučavati i rasvijetliti savjest vjernika, osobito onih koji se posvećuju zauzimanju u političkom životu kako bi njihovo djelovanje uvijek bilo u službi cjelovitog promicanja osobe i općega dobra. Socijalno naučavanje Crkve nije uplitanje u vlast pojedinih zemalja. Jamačno, postavlja moralnu obvezu dosljednosti za vjernike laike, koje je u njihovoj savjesti, koja je jedincata i jedinstvena” (br. 6).
Ne može vjernik voditi “paralelni život”, upozorava Nota: s jedne strane “duhovni”, s druge pak takozvani “svjetovni”, jer je uvijek kršćanin koji mora biti dosljedan i to svjedočiti, ne samo osobno nego i u okviru raznih udruženja. Kršćanin ima “jedinstveni” život, on mora svjedočiti dosljednost između vjere i života, te evanđelja i kulture na svim područjima života. On mora dati svoj doprinos kako bi se preko politike “uspostavio pravedniji društveni poredak koji je u skladu s dostojanstvom ljudske osobe” (br. 6). Svi oni u politici koji misle da katolici, po svojoj savjesti i kršćanskom učenju, ne bi smjeli djelovati u politici, upadaju u neku vrstu “netolerantnog laicizma” (br. 6), te čak i niječu mogućnost postojanja naravne etike. Kada bi ustrajali na tom putu, doveli bi i društvo u “moralnu anarhiju”, a ona se ne može poistovijetiti s nijednim oblikom legitimnoga pluralizma.

Katolici bez kompleksa 

Nota nadalje (br. 7) jasno upozorava da su čak i neka udruženja ili organizacije katoličkoga nadahnuća nedavno podupirale one snage ili političke pokrete “koji su o temeljnim etičkim pitanjima izrekli stajališta koja su u suprotnosti s moralnim i socijalnim naukom Crkve” (br. 7). To je nedopustivo, kaže Nota, kao što je nedopustivo i to što su “neki časopisi i katolički periodici u nekim zemljama” na dvoznačan i nedosljedan način usmjerili čitatelje prema pogrešnim političkim izborima, miješajući smisao za katoličku autonomiju u politici, a da pri tome nisu vodili računa o načelima koje te političke struje zastupaju.

Uz ova jasna upozorenja, Nota katolike potiče da budu ponosni na svoje političko djelovanje. Osobito se ne trebaju osjećati “inferiornima” u politici, upravo zato što su katolici od Drugoga svjetskog rata do danas pokazali da je kršćanski prijedlog uređenja društva daleko bolji od onih koji su se u međuvremenu urušili. U svakome povijesnom trenutku, kršćanin treba “verificirati” svoje mjesto u društvu koje je nesavršeno i koje se mijenja. U tom kontekstu katolici političari trebaju znati biti i proroci, u pravome biblijskom smislu te riječi. Njihovo proroštvo mora biti povezano s Bogom, kako ne bi postalo utopija, te mora jasno izražavati slobodu i istinu o dostojanstvu svakoga čovjeka.

Autor: Danijel Labaš

Objavljeno: 1. prosinca 2011.

Možda vam se svidi