Darko Pavičić, novinar Večernjeg lista koji se već tri desetljeća bavi vjerskim temama, nedavno je objavio novu knjigu pod nazivom “Međugorje – prvih sedam dana”. U njoj, kroz razgovor s vidiocima i očevicima te istražujući dokumente, rekonstruira događaje koji okružuju prva ukazanja koja su se odvijala od 24. lipnja do 3. srpnja 1981. godine. Povodom objavljivanja knjige s njezinim autorom smo razgovarali putem e-maila.

– Što Vas je konkretno ponukalo da napišete knjigu o Međugorju? Radi li se o novinarskom i istraživačkom žaru, vjerskim razlozima ili znatiželji? Kakav je, pritom, Vaš osobni stav o ukazanjima u Međugorju?

Izravan poticaj dobio sam nakon što je vatikanist Andrea Tornielli u svibnju 2017. objavio neslužbeni nalaz Međunarodne istražne komisije za Međugorje (koju je osnovao papa Benedikt XVI., a vodio kardinal Camillo Ruini), a koja je s 13 glasova za, jednim protiv i jednim suzdržanim utvrdila da su prvih sedam dana autentični. Komisija je, također, kako je naveo, utvrdila da su mladi vidioci bili psihički normalni, zatim iznenađeni time što im se dogodilo te da nisu bili pod utjecajem franjevaca iz župe ili bilo čega drugoga iz njihove okoline. Također, bez obzira na to što ih je policija privodila i istraživala, nisu odustajali od svojih iskaza, čak ni pod prijetnjom smrću. Povjerenstvo je, također, odbacilo tezu demonskog podrijetla ukazanja.

Zaintrigiralo me to ponajprije kao novinara, koji već 30-ak godina piše isključivo o vjerskim temama, a moj osobni stav prema Međugorju izrazito je pozitivan i drago mi je da je istina u Međugorju, upravo na ovaj način, izašla na svjetlo dana.

– Zbog čega baš prvih sedam dana? Možete li nam ukratko opisati što se tijekom prvih ukazanja događalo i po čemu su ona različita od kasnijih ukazanja?

Komisija, zapravo, govori o razdoblju od 24. lipnja do 3. srpnja, tj. o deset dana, no formulirali su ih kao „prvih sedam“, očito aludirajući na simboliku sedam dana stvaranja svijeta u Knjizi postanka, ali i „savršenstvu“ broja sedam u svetopisamskoj simbolici. Ti su dani, ponajprije, nestvarni. Nikome ondje nije bilo jasno da se to dogodilo. Djeca, primjerice, nisu ni znala da se Gospa ili Isus mogu ukazati, već su mislili da isključivo „žive na Nebu“. Događaji koji se nižu jedan za drugim pokazuju da je to bilo nemoguće izrežirati, od izbora vidjelaca, preko odsustva župnika iz župe i njegova prvotna nepovjerenja prema djeci, silovitom progonu komunističke vlasti koji je odmah uslijedio…

Ukazanja su, koliko znam, i dan danas ista. Vidioci poput Marije, Vicke i Ivana još uvijek ih svakodnevnom imaju, a ostali periodično. Ukazanja su ostala ista, ali se sve ostalo promijenilo. Zapravo, Gospine poruke ostale su trajno iste: molitva, post, ispovijed, euharistija i Sveto pismo.

– Imate zanimljivu tezu, da je papa Franjo zapravo „spasio“ Ruinijevo izvješće o Međugorju od Kongregacije za nauk vjere tj., „oteo Međugorje njegovim protivnicima“. Među ostalim, kao dokaz, spominjete i Papinu izjavu u avionu prilikom povratka iz Fatime. Možete li navesti još neke dokaze koji potkrepljuju Vašu tezu?

To nije moja teza, nego su to činjenice. Tim događajima prethodile su brojne zabrane u i oko Međugorja, a izrekla ih je Kongregacija za nauk vjere, poput zabrane gostovanja vidioca u biskupijama diljem svijeta, njihova javna izlaganja, pa objave Gospinih poruka (čak na displeju u Međugorju, gdje se objavljivala mjesečna poruka svijetu preko vidjelice Marije), a željelo se zaustaviti i rad Informativnog centra Međugorje, tj. ugasiti radio i web stranicu. Sve je to vodila Kongregacija za nauk vjere, čiji ondašnji prefekt, kardinal Gerhard Müller nije podnosio međugorski fenomen. A znate kako je kardinal Müller završio svoj mandat, tj. kako ga je papa Franjo primio na svega dvije minute i nije mu ga iznova produžio, zar ne?

Sam papa Franjo o tome govori: “Krajem 2013. i početkom 2014. primio sam rezultate komisije kardinala Ruinija. U komisiji su bili dobri teolozi, biskupi, kardinali…, ali baš dobri. Vrlo dobri. Kao i komisija. Izvještaj Ruinija bio je vrlo, vrlo dobar. Zatim su u Kongregaciji za nauk vjere bile dvojbe, a Kongregacija je osudila mogućnost da pošalju svu dokumentaciju svakom od članova Feria Quarta (jednomjesečni sastanak u Kongregaciji za nauk vjere koja raspravlja o aktualnim slučajevima), čak i onu koja se činila suprotnom Ruinijevu izvješću. Primio sam obavijest, sjećam se da je bila subota navečer, kasno navečer…, i nije se činilo ispravnim. Bilo je to kao da stavljam na dražbu, oprostite mi na toj riječi, Ruinijevo izvješće koje je bilo jako dobro. U nedjeljno jutro prefekt je primio moje pismo te umjesto da ih šalju u Feria Quarta, neka mi osobno pošalju mišljenja”.

Jeste li čuli za još neki slučaj da je Sveti Otac tražio da mu se dostavi hitno u noći sa subote u nedjelju? Ja nisam. A onda je spomenuti novinar Tornielli na svome blogu Vatican Insider, nakon nekoliko dana, objavio onaj neslužbeni nalaz Vatikanske komisije za Međugorje. Papa je nekoliko mjeseci prije toga, u veljači, imenovao svog posebnog izaslanika za Međugorje, mons. Henryka Hosera, kojega je na godinu dana ustoličio za apostolskog vizitatora. Također prošlog je mjeseca ukinuo zabranu svećenicima i biskupima da organiziraju hodočašća u Međugorje. Sve to govori da je Papi Međugorje, doista, na srcu.

– Papa je prilikom istog razgovora otvoreno izrazio sumnju u kasnija ukazanja, istaknuvši kako ona, po njemu, „nemaju toliku vrijednost“. Kako to komentirate? Koje je Vaše mišljenje o aktualnim ukazanjima?

Do Pape su dolazile informacije da se radi o naručenim ukazanjima, da se od toga radi šou za publiku, da vidioci zarađuju enorman novac. Te su mu informacije plasirali neprijatelji Međugorja. On pravih informacija nije imao. Lagali su mu da se radi o 40.000 Gospinih poruka, no Gospa i vidiocima kojima se svakodnevno i danas objavljuje ne šalje poruke ni za ljude koji su nazočni ukazanjima, ni cijelome svijetu.

Bio sam više puta nazočan ukazanjima i ono što se ondje događa, nama koji nemamo dar viđenja, posve je nepoznato. Niti išta vidiš, niti išta osjećaš. No to nije znak da se ukazanje nije dogodilo. Siguran sam da nisu prevara. Nemoguće je lagati i varati tolike godine. Svatko bi završio na psihijatriji tko bi to probao učiniti. Ili npr. vidjelica Mirjana svakoga drugoga u mjesecu ima ukazanje kod Plavoga križa i do kojega jedva dolazi, jer ima bolesna koljena, pa jedva hoda. A kad kleči i moli trese se kao šiba na vjetru i suprug joj iza leđa podupire koljena da ne padne… No u trenutku kada počne ukazanje, tremor prestaje u sekundi i ona je nepomična i bez boli. Dakako, čim prestane, ona se ponovno vraća u svoje bolno stanje. Nju, primjerice, dobro poznajem i sve sam ovo vidio iz najbliže blizine.

– Za potrebe knjige razgovarali ste sa svjedocima tog vremena, vidiocima, prijateljima i obitelji. Kakav su dojam na Vas ostavili vidioci?

Vidioci su, prije svega, obični ljudi. Jednostavni, dragi, ponizni… ljudi sa svojim manama i vrlinama, sa svojim osobnostima i naravima. Svi su različiti međusobno. Obiteljski su ljudi. Dobroćudni i otvoreni. S druge strane, ne bih bio u njihovoj koži, jer su u središtu pažnje, ljudi ih neprestano zaustavljaju i ispituju, valjda misle da su sveti, pa čak žele počupati i odjeću s njih. Nije to lagan život, vjerujte. Nisam siguran da bi ga itko od nas mogao s lakoćom živjeti.

Knjiga je „dokumentarac“ i razgovarao sam s mnogo ljudi, istražio dokumente vremena, preslušao audio vrpce razgovora fra Joze Zovka s vidiocima… Npr. kad razgovaram s Vickinom majkom Zlatom, a nastojim je posjetiti svaki puta kada dođem u Međugorje, fascinira me što je ta žena istrpjela u svome životu. Kakva je to sudbina! Živjela je sama s osmero svoje djece, jer je suprug radio u Njemačkoj, a došla je i nećakinja živjeti s njima. Te s još dvije bake. I ukazala se Vicki Gospa! Policija je dolazila svakoga dana, bacali su im po noći kamenje na kuću, majku Zlatu su hapsili i prijetili joj… No, ona se nijednom nije pokolebala. A pritom je svima koji su je progonili u to vrijeme oprostila i ne želi danas otkriti niti jedno ime svojih progonitelja. To su ljudi koji svakodnevno žive Evanđelje, vjerujte.

– Milijuni ljudi svake godine hodočaste u Međugorje, a mnogi od njih svjedoče kako ih je Bog na tom mjestu dotaknuo, obratio, iscijelio i ozdravio. Imate li i sami iskustvo Božjeg dodira u Međugorju? Ako da, možete li o tome posvjedočiti za naše čitatelje?

Osobno nisam doživio nikakvo čudo u Međugorju, a često sam ondje. Vidio sam, istina, da Bog neke ljude snažno dodiruje i to čak neke koji za vjeru nisu imali nikakvog zanimanja. Naprosto im se Nebo „srušilo“ na glavu. Znam i za neka čuda u životima meni bliskih ljudi… No, najveće čudo kojemu se svaki puta divim su redovi ispred ispovjedaonica ili ispovijedi oko crkve, koji traju satima. Ili deseci tisuća hodočasnika na koljenima u noćnoj adoraciji. Ili stotine svećenika koji koncelebriraju na svetoj misi. Toga nema nigdje danas na svijetu. I to praktički svakoga dana!

Evo vam za kraj jedna sličica iz Međugorja koja me fascinirala i meni odgovorila na pitanje što je to Međugorje: kada je prvi puta, u ožujku 2017., Papa poslao mons. Hosera u Međugorje, bio sam ondje i šetajući oko crkve vidio sam župnika i mons. Hosera kako ulaze u stari župni ured te odlučio pričekati župnika kako bih ga pozdravio. Vidio sam nedaleko od sebe muškarca i ženu. Ubrzo je župnik izašao iz župne kuće, ali opet s mons. Hoserom. Prišli su mu muškarac i žena, a za njima i ja. Muškarac ga je molio ispovijed za svoju suprugu. Župnik mu je odgovorio da ne može jer je u pratnji papina izaslanika. No, muškarac je bio uporan i inzistirao je na ispovijedi za svoju suprugu, pa ga je čak povukao za habit. „Zar ne znaš, čovječe, da je ovo ovdje papin izaslanik?“, pitao ga je župnik, a muškarac je odgovorio – ne.

Naime, cijeli je svijet znao da je Papa poslao svoga izaslanika u Međugorje, ali on to nije znao! Njemu je bila na pameti samo ispovijed za njegovu suprugu.

„Dobro, pričekajte me ovdje nekoliko minuta, samo da otpratim nadbiskupa u ured“, odgovorio mu je župnik te se ubrzo vratio i primio ženu na ispovijed.

Kad sam se ja kasnije susreo s njime, rekao mi je: „Vidiš, oni su došli u Međugorje samo zbog ove ispovijedi. Ona boluje od karcinoma. Njima je samo to bilo važno“.

Eto, to je Međugorje, ni papin izaslanik, ni sva čuda koja se nabrajaju, nego vjera jednog običnog čovjeka, koji je u Međugorje došao povući za habit prvoga fratra kojega je sreo i moliti ispovijed za svoju suprugu. To je vjera iz Evanđelja.

*Fotografije: Foto studio Đani i Arhiva Radio Mir Međugorje

**Knjiga “Međugorje – prvih sedam dana” bit će dostupna od 24. lipnja na kioscima Tiska uz Večernji list, u knjižarama Verbuma i knjižari Sv. Ante Padovanskog na Kaptolu te Laudato galeriji.

Tino Krvavica | Bitno.net