VODITELJ 'KUĆE SUSRETA TABOR'
Fra Ivan Matić ekskluzivno za Bitno.net: Hrvatska doživljava duhovno buđenje, a zasluge za to ima i Tabor
U ovih 20 godina postojanja toliki su ljudi prošli kroz Tabor, toliki su životi promijenjeni, ljudi koji su iz životne tame doživjeli povratak Bogu, postali svjedoci njegove ljubavi, svjetlo drugima. Jasno je da su plodovi veliki, puno veći nego što ih mi možemo vidjeti u ovome trenutku
Ove godine Kuća susreta Tabor slavi 20. obljetnicu svojega postojanja.
O Taboru, tom mjestu duhovnih obnova čija je popularnost već odavno prešla samo vjerničke krugove puno je toga znano. Tabor je nastao na inicijativu patera Zvjezdana Linića, koji je tu kuću i vodio do svoje smrti 2013. Nakon toga, upravljanje Taborom preuzeo je njegov subrat iz Provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivan Matić, koji je s Linićem i ranije blisko surađivao.
Matić iza ima sebe bogato pastoralno iskustvo, rad s Franjevačkom mladeži i Franjevačkim svjetovnim redom te iskustvo službe generalnog asistenta generalne kurije upravo za te organizacije.
S fra Ivanom, ili kako ga zovu njegovi prijatelji, Johnnyjem, razgovarali smo o prošlosti Tabora, ali i njegovoj budućnosti.
– Sve je krenulo prije dvadeset godina, u zgradi u kojoj sada razgovaramo, a koja je tada bila prazna?
Da. Ovdje u Samoboru, u sklopu franjevačkog samostana postoji ta zgrada koja je krajem 60-ih godina bila osmišljena kao franjevačko sjemenište, no kasnije kad je sjemenište prebačeno u naš samostanu na Kaptolu zgrada je ostala prazna i čekala neku drugu namjenu. U vrijeme domovinskog rata od 1992. do 1997. bila je dom za bosanske franjevce i njihovu Franjevačku teologiju. Prije njihova dolaska tu su bile smještene prognaničke obitelji iz Slavonije.
Kada su se franjevci vratili u Sarajevo, zgrada je ostala prazna. Pater Zvjezdan je u to vrijeme već razmišljao o osmišljavanju duhovnog programa drugačijeg tipa – ponuditi ljudima mjesto gdje će nekoliko dana biti okupljeni, slaviti euharistiju, slušati Božju riječ. Predložio je novu namjenu kuće upravi provincije, koja je pristala jer joj je bilo stalo nekako iskoristiti tu zgradu. I tako je započelo.
A započelo je s malim skupinama – od dvadesetak ljudi koji bi imali svoje duhovne vježbe. Potom je dolazilo sve više ljudi koji su vidjeli prigodu za duhovni i tjelesni odmor u jednom posebnom prostoru. Pater Zvjezdan započeo je osmišljavati program – četverodnevni program u kojem od četvrtka do nedjelje kroz euharistiju, ispovijed, kateheze, slavljenje, vjernici mogu iskusiti snagu sakramenata i zajedništva.
– Koliko je ta ideja bila nova?
Pa, duhovnih obnova je bilo i prije, ali možda novost je bila u tom smislu da su ljudi mogli sudjelovati u takvim seminarima na jednom posebnom, izoliranom mjestu. Fra Zvjezdan je slične seminare imao i na Kaptolu – ulaženje u određene teme, specifične kateheze na jednom mjestu kroz nekoliko dana. I ta ideja čini mi se da je bila pokretač, jer je fra Zvjezdan uočio koliko je to ljudima zaista potrebno. Potrebno je obiteljima, molitvenim zajednicama, župama… Danas o Taboru već možemo govoriti kao o svojevrsnoj tradiciji. Postoje molitvene zajednice ili obitelji koje barem jednom godišnje dolaze ovdje i prolaze kroz obnovu.
– I ta je, recimo tako, novost od početka bila duboko ukorijenjena u crkvenost. Počnimo od onih vidljivih stvari koje mogu izgledati kao puka slučajnost – Kuća susreta dio je franjevačkog samostana koji ovdje postoji već stoljećima.
Ta novost u dubokoj crkvenosti bila je odlika duhovnosti fra Zvjezdana. Kada je on osamdesetih godina prošloga stoljeća započeo sa svojim načinom evangelizacije to jest bila stanovita novost. Naravno, i prije su fratri evangelizirali i imali svoje duhovne obnove. Ali pater Zvjezdan, a tu treba spomenuti i prof. Tomislava Ivančića, njih dvojica su dakle, po mom mišljenju, tada počeli s tim jednim novim načinom evangelizacije kod nas. Ono što će već nakon Drugog vatikanskog sabora biti prepoznato, a kasnije i potvrđeno u Crkvi kao “nova evangelizacija”. Približiti ljudima evanđelje na drugačiji način, blizak suvremenom čovjeku. Riječ je o poticaju Duha Svetoga koji djeluje u srcima pojedinaca, a potom biva prepoznato i na razini institucionalne Crkve kroz dokumente i druga usmjerenja.
– „Tabor je duhovna oaza Hrvatske“, rekli ste nedavno. Dobro, što je to u duhovnosti Tabora što ljude ovdje privlači u tako velikom broju?
Prije svega riječ je o imanentnoj ljudskoj čežnji za Bogom. Čovjek traži Boga, traži smisao i odgovore na životna pitanja. Pri tome, svatko dolazi iz nekog svog svijeta.
Ovdje u Taboru možete susresti formirane vjernike koji imaju potrebu produbiti svoju vjeru.
Ima i onih koji ne žive sakramentalnim životom, ali su osjetili da u Taboru mogu započeti svoj hod u vjeri, doživjeti susret sa živim Isusom, sa živom Crkvom, susret koji će ih promijeniti. Mnogi ovdje osvijeste snagu sakramenata, mnogima se približi što oni zapravo znače, kako mogu djelovati na njih, promijeniti njihove živote.
– Neka vrsta reevangelizacije?
Da. I onda mnogi prođu kroz tu obnovu duha i nakon toga započnu aktivnije živjeti svoju vjeru, osnivati molitvene zajednice, aktivnije živjeti vjeru u svojim župama.
Ako govorimo o zajednicama koje su aktivne danas, njihovi utemeljitelji svoj su intenzivniji duhovni put započeli upravo ovdje i potaknuti time krenuli dalje.
Konkretno: zajednica Srce Isusovo. Njihov utemeljitelj Alan Hržica upravo je u Taboru započeo svoj intenzivniji hod u vjeri. Ili Božja pobjeda – utemeljitelji zajednice su je pokrenuli nakon duhovnih obnova u Taboru. Postoji niz drugih molitvenih zajednica po župama koje su plod duhovnih seminara u Taboru.
Nadalje, a to je nešto što sam iskusio od kada sam tu, mnogo njih je u ovdje u Taboru prepoznalo svoj duhovni poziv. Kao i poziv na bračni život.
Sve su to konkretni plodovi Tabora.
– Čini mi se da je Tabor imao i ulogu neke vrste duhovne „hitne pomoći“ za ljude koji su se našli u ozbiljnim problemima?
To se događa i dalje. Bilo da je riječ o ljudima koji su sami osjetili da im treba pomoć i došli tu, ili o onima koje su tu uputili svećenici ili vjernici, ponekad i biskupi. Ljudi s bračnim problemima, problemima ovisnosti… Kod mnogih mladih ljudi taj problem ovisnosti je razlog dolaska u Tabor.
Puno naših branitelja također dolazi ovdje. Oni dolaze sa svojom stvarnošću, sa svojim problemima, dosta njih boluje od PTSP-a. Upravo na njihovom primjeru mogu vidjeti, kao svećenik, kako je dobro što postoji ovakvo mjesto gdje mogu biti zajedno, slušati Božju riječ i njezino tumačenje, ispovjediti se, izraziti sebe kroz razgovor sa svećenikom. Iskusiti kroz molitvu nazočnost Crkve koja i danas u ime Kristovo ozdravlja, naviješta i prenosi tu snagu oslobođenja i ozdravljenja.
– Kada se govori o duhovnosti Tabora, često se govori o karizmatskoj duhovnosti. Međutim, pater Zvjezdan Linić izbjegavao je govor o nekoj karizmatskoj specifičnosti te duhovnosti i uvijek ju je stavljao u crkveni kontekst?
Mislim da je u duhovnosti Tabora prije svega riječ o franjevačkom načinu evangelizacije. Mi ovdje djelujemo iz naše, franjevačke, karizme. A ta karizma uključuje u sebi bratstvo, zajedništvo. Već kada ljudi to zajedništvo dožive, kada dožive i bogatstvo različitosti koje to zajedništvo ne negira, što je odlika franjevačke duhovnosti – oni ostaju pod dojmom toga. Osjete da su dio tog zajedništva.
Razmislimo, zašto je pater Zvjezdan Taboru dao ime “Kuća susreta”? Zato što se ovdje događa susret sa živim Bogom, onaj temeljni susret gdje ljudi osjete stvarnost i životnost Boga s nama. Ali, to automatski upućuje i na susret s čovjekom. Čovjek se susreće s čovjekom, sa svećenikom, s drugim vjernikom. Puno puta se događa da kroz svjedočanstva drugih mnogi dobivaju snagu i odlučnost za daljnje korake. I taj susret i to zajedništvo čini da se ljudi ovdje osjećaju, kako kažu, „kao doma“. Tu su svoji na svome, ne trebaju glumiti, ne trebaju biti netko drugi nego samo ono što jesu.
– Ta različitost je u Tabor doista nazočna. Ljudi iz raznih društvenih slojeva…
Da, da. Ali, to je znak one franjevačke duhovnosti koja teče kroz Tabor. Bez obzira na stalež, bez obzira odakle tko dolazi, tu smo zajedno, tu smo bogatstvo jedni drugima i tu smo svi jednaki. Sv. Franjo bi rekao: „Gospodin mi je dao braću.“ I to otvara ljude za istinsku stvarnost Crkve. Oni shvaćaju da je Crkva zajedništvo i snaga koja se otkriva u njoj.
– Tabor je neka vrsta ‘lakmus papira’ duhovnog stanja nacije. Pa, koji su to najčešći duhovni problemi koji nas muče, na temelju iskustva koje imate ovdje?
Ljudi imaju potrebu za oslobođenjem od grijeha. Jer to je temelj svih naših zala, bili mi toga svjesni ili ne. Kada otkrijemo tu stvarnost grijeha, to stanje duhovne ranjenosti, onda osvješćujemo da nam nitko ne može pomoći nego – Bog. Tada započinje ozdravljenje. Ovdje se događaju velike i temeljite ispovijedi, ispovijedi koje su presudno važne za taj proces ozdravljenja. Ljudi koji se oslobode toga tereta govore o ogromnom osjećaju olakšanja. Svijest da te Bog ljubi i oprašta čovjeka preporodi.
S tim je, naravno, povezano i to da čovjek otkriva i svoj poziv i poslanje. Svatko od nas ima svoje poslanje i svatko od nas može puno dobra učiniti i evangelizirati.
Tabor pomaže i mnogima koji imaju problema u braku. Mnogi bračni parovi dolaze ovdje i kroz iskustvo Tabora obnavljaju svoje bračne zavjete, obnavljaju svoje brakove koji su se našli u krizi. Ljudi uče praštati, prihvaćati sebe i svoga supružnika, obnoviti sakrament braka.
– Dosta je ovisnosti?
Ovisnosti o narkoticima uvijek su prisutne. Ali, vidim da je sve više onih koji postaju ovisnima o kockanju. To je, čini mi se, mračna strana gospodarske stvarnosti u kojoj živimo. Ljudi misle da će kockanjem riješiti svoje financijske probleme. Dosta je njih koji su ovisni o internetu – pornografiji, kockanju na internetu. Čak i igre na internetu mogu postati opasna ovisnost.
Ljudi dođu ovdje, uvide svoj problem i pronađu snagu da ga riješe. Ponekad, u nekim slučajevima, događa se da upućujem osobe na neke zajednice poput Cenacola, kada vidimo da ljudima treba daljnja pomoć.
– U svom pastoralnom radu često ste radili s mladima. Kako procjenjujete njihovo duhovno stanje na temelju iskustva ovdje?
Vidim veliki interes mladih da budu ovdje. Mladi vole Tabor i redovito dolaze u njega, kako iz Hrvatske tako i iz inozemstva. Da, puno tih mladih imaju raznih problema, ali ovdje se uspijevaju suočiti s njima i boriti se.
Općenito govoreći, vidim kako u Hrvatskoj mladi postaju sve otvoreniji prema vjeri. Počevši od okupljanja na studentskim vjeronaucima, molitvenim zajednicama, pa do koncerata duhovne glazbe poput „Progledaj srcem“ na kojem sam i sam sudjelovao i koji je bio predivno duhovno iskustvo.
Ti koncerti također su znak nečega, jer vidjeti toliko mladih ljudi koji žele slaviti Boga, koji se ne stide svoje vjere i koji je svjedoče doista je prekrasno. To je znak te duhovne obnove koja se događa kod nas.
– Je li i Tabor zaslužan za taj fenomen?
Mislim da jest. Treba zahvaliti Gospodinu na tome i na inicijativi koju je pater Zvjezdan pokrenuo. U ovih 20 godina postojanja toliki su ljudi prošli kroz njega, toliki su životi promijenjeni. Ljudi koji su iz životne tame doživjeli povratak Bogu, postali svjedoci njegove ljubavi, svjetlo drugima. To se neprestano događa i to jako intenzivno.
Puno je ljudi prošlo kroz Tabor i jasno je da su plodovi veliki, puno veći nego što ih mi možemo vidjeti u ovome trenutku.
– Naravno, govoriti o Taboru ne možemo bez govora o pateru Zvjezdanu Liniću. Što je, po Vašem mišljenju, neko njegovo glavno duhovno naslijeđe?
Pater Zvjezdan je imao jedan svoj način evangelizacije, ali ono što je bili presudno kod njega – on je uvijek svjedočio Isusa. Ljudi su preko njega dolazili Crkvi i Isusu. Kada se naviješta Krist i kada se ljude vodi prema Isusu, onda je to proces koji ne može biti zaustavljen. Produbljivanje u vjeri proces je koji ne može stati. I zato se Tabor širi, bez obzira na to tko ga vodi i tko će ga voditi. Ovdje se događa Krist i ovdje ljudi susreću Krista.
Ljudima nužno treba ovakvo mjesto, mjesto gdje će rasti u vjeri. O tome je riječ, to je vrlo jednostavno.
– Kakav je bio njegov utjecaj na Vas?
U vrijeme dok sam bio bogoslov na Kaptolu, on je bio tamo, živjeli smo kao braća. Promatrali smo njegov rad s mladima, s katekumenima, vidjeli na djelu njegov pastoralni rad. Tada je tamo živio i pater Bonaventura Duda, koji je također utjecao na nas.
Nakon moga povratka iz Asiza, a zaređen sam 1995., tada sam mu također pomagao u njegovim aktivnostima, a nakon njegova odlaska za Samobor, nastavio sam sve one dobre aktivnosti koje je on na Kaptolu započeo.
Naše redovničko poslanje uvijek je bilo na neki način isprepleteno. Način na koji je on djelovao kao franjevac, kao brat, bilo je za mene veliko svjedočanstvo. Svima nam je to bilo jasno – on živi kao čovjek potpunog predanja Gospodinu, onaj koji živi ono što propovijeda, onaj koji je neprestano na raspolaganju bližnjem i njegovim potrebama.
Kasnije, kada smo počeli djelovati zajedno, osvjedočio sam se koliko je to njegovo predanje bilo duboko i proživljeno.
– Kao franjevac koji je bio u službi koja ga je vodila diljem svijeta, kako biste usporedili Katoličku Crkvu u Hrvatskoj s onim što se događa u inozemstvu, kako u Europi tako i na drugim kontinentima?
U Hrvatskoj se događa veliko duhovno buđenje, u to nema sumnje. Sve te zajednice mladih, molitvene zajednice, to je snažno i u zdravoj crkvenoj vjeri. Postoji ta stvarnost.
S druge strane, kod naših ljudi postoji ta neka čežnja za Zapadom, a da pri tome nismo svjesni što nam taj Zapad nudi i što on znači. Kada obiđeš neke zemlje i kada vidiš da ljudi nemaju svećenika, nemaju svete mise, nemaju se gdje ispovjediti, onda gledaš drugačije na to „blagostanje“ koje nam Zapad obećava. Često ljudima govorim – „nije zlato sve što sja“. Trebamo Bogu biti zahvalni za to što je vjera duboko ukorijenjena u našoj povijesti, našoj tradiciji. To je bogatstvo koje moramo čuvati. I vidim da ga čuvamo – jer ovo buđenje mladih svjedoči o tome i to je prekrasno.
Isto tako imam iza sebe iskustvo obilaska zemalja u kojima je vjera stvarno živa, a gdje ljudi žive u teškoj oskudici. Vidio sam afričke zemlje u kojima ljudi doslovno nemaju što za jesti, a opet tako intenzivno žive svoju vjeru i pomažu jedni drugima na takav način da čovjek ostane bez teksta. Evanđelje na djelu.
– Znači, treba nam oskudica za živu vjeru?
Ne. Nego je riječ o tome što nam je prioritet. Jer ako prioritet dajem materijalnom bogatstvu, onda je to isprazno. Tu ne može biti one prave radosti. Život u vjeri jest uvijek život u blagoslovu. Gospodin nikada ne zaboravlja na svoje. On brine i za našu duhovnu i za našu materijalnu stvarnost. On nas nikada neće iznevjeriti.
Isus je rekao da onaj koji se žrtvuje za njega, primit će na ovom svijetu već stostruko i život vječni. Ali, kada stavimo Krista na prvo mjesto. Problem zašto to ne proživljavamo jest taj što ne stavljamo Isusa na prvo mjesto.
– Koji su planovi koji stoje pred Taborom?
Trenutno radimo na projektu koji je od velike važnosti za Tabor, a to je projekt izgradnje jedne veće dvorane za susrete, te isto tako i adaptacija drugih prostora u kući kako bi se svim sudionicima omogućio što ugodniji boravak i sudjelovanje u programima Kuće susreta Tabor. Svakako da će nam za ostvarenje ovog projekta biti potrebna pomoć dobrih ljudi pa evo koristim i ovu priliku da pozovem sve one koje mogu i žele pomoći da se uključe u realizaciju ovog projekta. Znam ljudima reći kako su mnogi u Taboru našli pomoć i doživjeli svoju duboku preobrazbu, a evo sada i Tabor treba pomoć kako bi bio obnovljen i svima na usluzi.
Goran Andrijanić | Bitno.net