Prošlog je tjedna New York Times objavio članak naslova “’To nije ormar. To je kavez.’ Gay katolički svećenici progovaraju” u kojem je intervjuirano nekoliko svećenika iz SAD-a koji su kritički govorili o odnosu Crkve prema svećenicima homoseksualcima te vlastitom iskustvu nakon što su javno očitovali svoju seksualno orijentaciju.

Članak je naišao na brojne komentare i reakcije ne samo u Americi nego i diljem svijeta, pa tako i u hrvatskim medijima.

Jedan od onih koji su se osvrnuli na svjedočanstva u New York Timesu bio je i američki dominikanac Thomas Petri koji je na svom Twitter profilu napisao što misli o stavljanju spolne orijentacije u prvi plan svećeničkog poziva. Njegov komentar prenosim u cijelosti:

“Nemam obzira prema svećenicima koji ‘izlaze’ s priznanjem da su gayevi i inzistiraju da je svećenstvo neka vrsta kaveza. Nitko te nije prisilio da postaneš svećenik. Vjernici se ne trebaju baviti tvojim stvarima, prijatelju. Oni ne zaslužuju da ih opterećujemo bilo kojim našim stvarima. Mi služimo njima. Točka.

Svećenik koji inzistira da ‘ne može biti ono što jest’ u svećenstvu želi reći da ‘ono što on jest’ nije svećenik na način na koji je Crkva ‘uvijek’ shvaćala svećenstvo. Zadnja stvar koju vjernici trebaju su svećenici koji svoju seksualnost čine svojim primarnim identitetom.

Biti gay i ‘izaći s tim’ može ti se činiti, velečasni, kao nešto što te čini vjernim autentičnom sebi, ali to je u suprotnosti s tvojim zaređenjem, što čini autentičnog tebe osobom in persona Christi, u službi naroda Božjeg.

Ako ne možeš živjeti na taj način, ako se ne možeš slobodno predati, a da svoju seksualnost ne činiš ključnom stvari u ovoj jednadžbi, onda budi muškarac, budi plemenit, i kao što Sveti Otac Franjo kaže: napusti svećenstvo.

Usput rečeno, isto vrijedi i za bilo kojeg svećenika koji je zaokupljen i u potpunosti ometen pažnjom i suptilnostima nježnijeg spola. Ako se tvoje svećenstvo svodi na provođenje vremena sa ženom koja te privlači, ako su tvoje misli i riječi uvijek povezane sa seksualnošću, onda imaš problem.

Otac ne može pomoći svojoj djeci ako je slomljen i rastrojen čovjek kojeg oni trebaju podići i uspraviti ga. To je klasična zamjena uloga u disfunkcionalnoj obitelji. Ona nema mjesta u svećenstvu i Crkvi.”

Ivo Džeba | Bitno.net