„Sa suprugom i djecom bio sam u kvartovskom parku kad sam dobio poruku: ‘Ide ilegalno pobaciti.’ Odmah sam krenuo, s obitelji, spriječiti to zlo jer je informacija govorila da će se stvar odviti u jednoj klinici u blizini. Ilegalni pobačaj je spriječen, a život spašen dok me moja obitelj čekala u autu, ostavljenom nasred ceste s upaljenim žmigavcima“, govori nam Ante Čaljkušić, predsjednik udruge Hrvatska za Život, s kojim smo se susreli u kafiću u tom istom zagrebačkom kvartu.

Povod razgovora je 10. obljetnica djelovanja molitvene inicijative 40 dana za život u Hrvatskoj, projekta čiji je Ante suosnivač, a koji je temu pobačaja, nakon godina relativne nezainteresiranosti društva, vratio u javnu debatu.

Tih deset godina djelovanja iznijelo je više od 150 spašenih života za koja se zna, stotine iscijeljenih srca ljudi koji su na bilo koji način sudjelovali u pobačaju i tisuće molitelja pred bolnicama. Danas udruga Hrvatska za Život (krovna udruga pod kojom se inicijativa 40 dana za život, zajedno s drugim pro-life projektima, nalazi) brine o 44 obitelji, ima poseban tim za trudnice, nekoliko Centara za život diljem Hrvatske te održava brojne seminare i radionice u kojima se demistificira pobačaj, radi na oproštenju, pomirenju i iscjeljenju te čak pomaže osobama koje ne mogu začeti djecu.

Spomenuti projekti, koji ne opisuju do kraja djelovanje udruge, uzimaju danak te su brojni trenuci, poput onog iz uvoda, kada Ante, ali i njegovi suradnici, žrtvuju svoje slobodno vrijeme, noći, godišnje odmore, hobije i druženje s obitelji i prijateljima kako bi – u stilu Desmonda Dossa, američkog ratnog heroja o kojem je Mel Gibson snimio Oscarom nagrađen film – „spasili barem još jedan život“.

„Jesam li znao da ćemo se raširiti po cijeloj Hrvatskoj kad smo pokrenuli apostolat? Jesam, to je, uostalom, bilo obećanje koje nam je Bog dao“, reći će Ante na početku razgovora.

„Vjerovao sam da ćemo promicati kulturu života te direktno i indirektno utjecati na stotine tisuća ljudi u Hrvatskoj. Kroz inicijativu je prošlo 20 tisuća ljudi, a pobačaj je postao tema na svim razinama, što prije nije bio slučaj. Zato smatram da 40 dana za život nije samo inicijativa ili pokret, već vidljivo i snažno očitovanje ljubavi Duha Svetoga i njegova milosrđa hrvatskom narodu.“

To ne znači da ponekad nije htio odustati od svega.

„Više sam puta razmišljao o odustajanju zbog napornog duhovnog boja i posljedica koje apostolat ostavlja na privatni i obiteljski život. Slično se dogodilo i mojim suradnicima, no zato smo tu jedni za druge: u molitvi, postu i tješenju.“

Apostolat za život je stresan posao koji, dodat će, ostavlja fizičke posljedice: „Koliko sam se puta tijekom ovih deset godina pogledao u ogledalo i vidio još jednu boru, još jednu sijedu vlas, još jednu liječničku dijagnozu. No sretan sam jer bore i sijede nisam dobio izležavajući se i živeći za sebe, već radeći, dišući i umirući za drugog.“

Ante Čaljkušić

Ante Čaljkušić/Foto: Saša Ćetković

Stres se odrazio i na njegovu obitelj.

„Odbijali smo druženja, žrtvovali slobodno vrijeme, propustili godišnje odmore jer smo morali brinuti za trudnice, djecu, očeve ili članove tima koji su u 40 gradova u Hrvatskoj. Nama je žrtva svakodnevica.“

„Bolno je kad se nakon tko zna kojeg putovanja po redu vraćaš kući i jedino što želiš je provesti vrijeme sa ženom i djecom, a dočekaju te nebrojene i neodgodive obveze. Bez podrške i blagoslova svoje Sare to ne bih mogao. Oboje smo odlučili da je spašavanje nerođenih prioritet, a iako je na početku braka znalo biti nesuglasica, uz bolju komunikaciju i plan, uspjeli smo izbalansirati zajednički život.“

Za Antu i ostale članove najužeg tima Hrvatske za Život radno vrijeme ne postoji.

„Ljudi me zaustavljaju na ulicama – čak i na plažama – i pričaju o pobačajima u svom životu, u svojim obiteljima… Jednom mi se prilikom obratila blagajnica u trgovini i rekla da sam joj 2016. pomogao da ne učini abortus na koji ju je tjerao njezin suprug. Nikad je nisam vidio uživo, ali sam je preko telefona uputio da ode na sigurno mjesto. Kasnije se muž ispričao i prihvatio dijete. Kad mi je to posvjedočila, samo smo se zagrlili sa suzama u očima.“

Pitamo ga gdje pronalazi utjehu i odmor.

„Naša je udruga, naš najuži tim, poput molitvene zajednice. Trudimo se njegovati intimu srca, povjeravati jedni drugima radost i tugu i moliti zajedno. Doista smo velika obitelj, jednodušni u djelovanju i nikada u udruzi nije došlo do raskola ili odlazaka zbog svađa.“

Pomoć je i veća prihvaćenost inicijative unutar crkvene javnosti, uključujući i domaći episkopat.

„Sve više svjedočimo otvorenosti crkvenih službenika koji smatraju da im je dužnost pridonijeti u izgradnji kulture života. Uz pomoć Crkve lakše smo otvorili i centre za život u Zadru i Slavonskom Brodu. Primamo moralnu i duhovnu potporu biskupa, a posebno mi je drago da se na ovaj način otvaraju vrata i za materijalnu potporu. Vjerujem da znaju da smo vjerni i odani te da naši rezultati pokazuju da smo doista djelo Duha Svetoga.”

No situacija nije bila takva u počecima.

„Prije deset godina osjetili smo otpor iz Crkve kakav nismo očekivali, od strane laika i klera. Ali ljudi nisu razumjeli ni Krista Bogočovjeka u njegovo vrijeme, kao ni sama Crkva suvremenike koje danas časti kao svece. Shvatio sam da su mnogi u Crkvi zapravo ranjeni pobačajem: možda su ga sami učinili, potaknuli ili podržali, a možda je to napravio netko njima blizak. No ljudi se moraju suočiti s istinom, jer će samo tako doživjeti slobodu. Proces ozdravljenja je bolan proces, a oni svećenici, redovnici i redovnice koji su se suočili s istinom našeg pokreta doživjeli su katarzu. Da budem precizniji, rekao bih da je ovih 10 godina zapravo bilo svojevrsno ‘vraćanje na tvorničke postavke’, tj. re-evangeliziranje Crkve u Hrvatskoj o kulturi života.“

Ante Čaljkušić supokretač je inicijative 40 dana za život u Hrvatskoj/Foto: Saša Ćetković

Unatoč pozitivnom pomaku, još uvijek nedostaje jasnoće u javnom branjenju života, osobito među biskupima, stručnjacima i političarima, smatra naš sugovornik, osvrnuvši se na tragičan slučaj Mirele Čavajde i njezina sina Grge.

„Sve revolucije, uključujući i Isusova, dogodile su se na ulici, tj. na javnog trgu. Slično se dogodilo i sa ‘slučajem Čavajda’ gdje smo svjedočili, na Zapadu već toliko puta viđenom, korištenju jedne osobe kako bi se senzibilizirala masa javnom empatijom. No u toj se raspravi mi, katolici, uopće nismo pojavili (čast iznimkama koje su jasno prozborile i djelovale). Inicijativa se isključivo time ne može baviti, nama je ‘Čavajda’ svakodnevni slučaj jer se redovito susrećemo sa ženama u sličnoj situaciji. Neke se majke uz našu pomoć odluče za život, neke ne – ali djelujemo. Ovdje je bila potrebna snažnija poruka ‘odozgor’, od crkvenih pastira. Da budu jasni kao što su u nekim drugim temama: od Domovinskog rata do blaženog Stepinca.“

„Moramo znati prepoznati koliko mi, kao katolici, možemo participirati u javnom prostoru i djelovati da se ovakve situacije uopće ne događaju u budućnosti. Plakalo mi se kad sam vidio naše političare, vjernike i stručnjake, i to muškarce, koji nisu stali u obranu života djeteta. Svi su se prestrašili, čega? Kritike u medijima? Tu se vidi tko je hrabar, tko plašljiv, tko ima vjeru, a tko ne.“

Dodajmo ovdje da Antu njegovi stavovi ne sprječavaju da surađuje i s udrugama suprotnih moralnih i idejnih vrijednosti.

„Premda je veliki jaz u stavovima, postoji velika sličnost u djelovanju. Moju prijateljicu iz Crkve gotovo je ubio muž, prakticirajući vjernik koji je doživio neki krah – pomogla joj je feministička udruga. Jednom su, pak, nas zvali iz udruge B.a.b.e. da pomognemo trudnici koja im se obratila. Tako da postoji suradnja s neistomišljenicima, premda bih volio da bude i veća. No neki ljudi s ‘druge strane’ ne mogu ni čuti za mene, a oni koji su me upoznali dobili su drugačiju sliku od karikature iz medija.“

Inače, naš sugovornik u sklopu obilježavanja 10 godina inicijative 40 dana za život priprema i jedan netipičan projekt – igrani film „Loveći Teslu“. Bit će to treći, i prvi igrani, film koji je Ante Čaljkušić snimio.

„Davno sam sebi zacrtao da želim stvarati filmska djela koja će oplemenjivati društvo. Želim da ovaj film oduševi čovjeka za vrijednosti koje kao autor iznosim i da mu one pomognu da ostvari bolji i kvalitetniji život. Ovo je film s porukom koji problematiku odgoja djece, pobačaja, nepraštanja iznosi na jedan originalan način. Ne znam hoće li se više svidjeti ljudima u Crkvi ili onima koji crkvenost ne žive. Na njemu je radilo mnogo ljudi različitih uvjerenja, a trebao bi izaći krajem ove ili početkom 2025. godine.“

Ante Čaljkušić

Ante Čaljkušić/Foto: Saša Ćetković

U borbi za život očito su moguća, ali i potrebna različita sredstva.

„Naš cilj je pobjeda života i prestanak pobačaja u Hrvatskoj danas, ove sekunde. Želimo da svaka naša kampanja pred bolnicama bude posljednja, da se dogodi čudo. Vjerujemo u to, ali znamo da Bog ima svoje vrijeme. Za 10, 15 ili više godina, ne znam. Mi smo prijelazna generacija i nadam se da će naša djeca i unuci živjeti zlatno doba Hrvatske te biti ponosni na svoje pretke koji su se borili za život. Možda će me netko prozvati fanatikom ili megalomanom, možda će drugi reći da sam naivan, ali gledajući kroz čitavu povijest Crkve vidimo da je svako zlo u nekom trenutku bilo poraženo, da je dobro pobijedilo. U kojem će se obliku očitovati pobjeda Bezgrešnog Srca Marijina, ne znam, ali dogodit će se. I zato smo predani do kraja”, zaključuje Ante Čaljkušić.