Božić je dan i doba godine s kojima smo i te kako dobro upoznati, zar ne? Od prvoga dana nakon blagdana Svih svetih svi nas mediji, zajedno s izlozima trgovina, neumorno podsjećaju da se bliži taj blagdan. Proslava Isusova rođenja razlog je najuspješnijega razdoblja u trgovačkoj godini, koje ekonomisti pažljivo promatraju i beskonačno analiziraju kao pokazatelja financijske stabilnosti nacije.

Da se razumijemo, ja im ne zavidim ni na jednoj zarađenoj lipi. Neka Grinchevi i Scroogevi natmureno gunđaju zbog komercijalizacije Božića. Ja ću to promatrati (iako ne nekritički) kao priznanje Kristu – što se razdoblje najvećega društvenog darivanja poklapa s blagdanom njegova rođenja, čak i ako tom darivanju mora prethoditi razdoblje kupovine.

Žalostan sam, doduše, što to došašće gura u sjenu, budući da sve duže “razdoblje božićne kupovine” doista nadvladava crkveno razdoblje duhovne pripreme za Božić. Došašće je razdoblje kojem moramo vratiti nekadašnji značaj, čak i ako nam je za to potreban nadljudski napor.

U došašću nam liturgija pruža priliku da ponovno proživimo razdoblje iščekivanja kad je svijet očekivao Spasitelja. Slušamo riječi prorokâ i usvajamo ih kao vlastite. Proroci su čeznuli za vremenom kad će Izrael napokon uživati plodove jer je vjerno čuvao savez. Umjesto toga, oni su neumoljivo pali u grijeh i na taj način izgubili povlastice koje im je Bog dao: napredak i sreću u zemlji u kojoj teče mlijeko i med. Proroci su žudjeli za mesijom, žudjeli su za otkupiteljem, žudjeli za spasiteljem.

Isusovim rođenjem došlo je do ispunjenja svih svetih želja tolikih mnogih stoljeća. To je radost koju obilježavamo Božićem, ali nam tu radost nije lako iskusiti ne pretrpimo li prije nje čežnju.

Zbog toga nas Crkva prvo vodi ne kroz razdoblje kupovine, nego čežnje. Došašće se ponekad naziva “malom korizmom”, zato što je i ono razdoblje pripravnoga posta i odricanja. Ono, međutim, nije toliko dugo koliko je duga “velika korizma”. Zapravo, došašće može biti toliko kratko da iznosi samo dvadeset i jedan dan. Pa ipak, došašće bi svejedno trebalo biti razdoblje nekih malih, svakodnevnih žrtava. Apostoli su postili kako bi se pripravili za službu Božju u Gospodinovoj prisutnosti (Dj 13,2). I mi bismo trebali. Taj prazan osjećaj trebao bi poslužiti kao osjetan znak naše duhovne potrebe.

Za nas je dobro da se barem jednom godišnje prisjetimo kako bi svijet bio bolan i siromašan bez Krista. Već stoljećima živimo u svijetu oblikovanom kršćanskim postavkama – kršćanskim poimanjem dobra i zla, poštenja, pravde i ljudskoga dostojanstva. Danas, kad svijet zaboravlja Krista, sve ove prirodne dobrobiti njegova dolaska također nestaju. U postkršćanskim državama svjedoci smo potpunog nestajanja pojma ljudskoga dostojanstva, iza čega ubrzo nestaju i ljudska prava, počevši od prava na život. U postkršćanskom svijetu vidimo kako etničke manjine iznova izbijaju na površinu i kako nasilno započinju okrutne separatističke ratove protiv svojih najbližih rođaka. Iz svijeta se brzo gubi svaki osjećaj nadnacionalne obitelji kakvu je Krist došao ustanoviti, kraljevstva u kojem i Židovi i nežidovi mogu zajedno živjeti u miru.

Želimo li se čvrsto držati dobrih stvari koje su došle s Kristom, prvo moramo čuvati živo sjećanje na razliku koju je Krist napravio – razliku koju je Božić napravio. Došašće nas poziva da se trgnemo iz naše kulturne samodopadnosti. Crkvom poput jeke odzvanjaju riječi prorokâ koji su rekli: “Jao bezbrižnima na Sionu” (Am 6,1), to jest, onima koji Božje izvanredne darove uzimaju zdravo za gotovo.

Ako smo u napasti da počnemo gunđati protiv kulture koja je zaboravila Krista, moguće je da počinjemo osjećati čežnju koju su osjećali proroci.

Krist je došao, ali mi svejedno čekamo njegov drugi, ponovni dolazak. On nas je spasio, ali mi ipak čekamo dan u koji “otrt će svaku suzu… te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti” (Otk 21,4). Krist je došao i neprestano nam dolazi u euharistiji, ali će i ponovno doći na svršetku povijesti. Zbog tog dana čak i duše pravednika u nebu viču: “Ta dokle?” isto kao što su činili i stari proroci (vidi Otk 6,10).

Došašće nas podsjeća da su još dvije dimenzije do našega spasenja: “već da” i “još ne”. U došašću pjevamo stare pjesme pune čežnje i iščekivanja, “Velike” ili “O” antifone, zato što očekujemo dolazak našega Spasitelja u potpunosti, njegovu “potpunu paruziju”, kako to teolozi nazivaju, tj. njegov drugi dolazak. Kad on dođe na kraju vremena, njegova slava ne će biti nimalo veća nego što je već sad u euharistiji, ali ćemo ga onda vidjeti onakvog kakav jest. Ne će on biti drukčiji, nego mi: “Znamo: kad se očituje… vidjet ćemo ga kao što jest” (1 Iv 3,2). Stoga iščekujemo taj dan i postimo kroz došašće, jer, kao što piše upravo u sljedećem retku poslanice svetoga Ivana: “I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.”

Blagoslovljeno je došašće, stoga, jedini pravi ključ sretnoga Božića. Kršćani nikad ne bi smjeli biti poput sastavnih dijelova imućnoga društva koje je društveni kritičar nazvao “dušama bez čežnje”. Nama bi čežnja trebala biti navikom, budući da imamo običaj čeznuti barem jednom godišnje, tijekom došašća.

Došašće je vrijeme budnosti, pripravnosti i iščekivanja. Uzbuđeni smo zbog Kristova dolaska, stoga posebnu pozornost obraćamo na naš molitveni i moralni život, način na koji se odnosimo prema drugima i način na koji izražavamo svoju ljubav prema Bogu. Ne smijemo si dopustiti da osjetimo “božićni umor” puno prije 25. prosinca. Trebamo se, ako je to nužno, u našem postu odreći i radija, kako ne bismo slušali beskonačan niz neprikladnih božićnih pjesama koje puštaju već dan nakon Dana zahvalnosti, u zadnjem tjednu mjeseca studenog, ili se odreći onih televizijskih programa koji ispunjenje Božića očekuju tijekom adventskoga iščekivanja. Trebamo također pokazati drugima da je moguće kupovati za Božić bez da se idolopoklonski klanjamo komercijalizmu.

Crkva je utočište od prijevremenoga betlehemskog rođenja. Za vrijeme došašća katoličke crkve pružaju (ili bi barem trebale pružati) drukčiji osjećaj. U misi uklanjamo Slavu, jer je to božićna pjesma hvale, pjesma koju su anđeli pjevali na Isusovu rođenju u Betlehemu (Lk 2,14). Zapravo, za vrijeme liturgije došašća, zborovi i glazbenici se trebaju suzdržavati od ikakvog korištenja božićne glazbe.

Smisao toga razdoblja jest nada, a Isus Krist je sigurno vrijedan čekanja. Stoga je razumljivo da ne bismo mogli očekivati bolji božićni poklon od onog koji su dobili Šimun i Ana tijekom te prve osmine Božića (Lk 2,25–38). Oni su čekali cijeli svoj dugi život, a ne samo četiri tjedna. Sjetite se i mudraca koji su pretraživali nebesa u nadi, tražeći neki znak.

Mi ga “već da” poznajemo, ali ga opet “još ne” poznajemo. Iskoristimo, stoga, naše dane kako bismo trebali, tražeći znakove, a zatim u radosti zbog otajstva utjelovljenja.

Prebirite u svome srcu

Došašće slavimo četiri tjedna kako bismo naznačili da je ovaj Gospodinov dolazak četverostruk; točnije, da nam je došao u tijelu, da je došao s milošću u naša srca, da nam je došao u smrti i da će nam doći ponovno na posljednjemu sudu. Posljednji tjedan je rijetko kad dovršen, kako bi se naznačilo da slava odabranih, koju će oni primiti u Gospodinovu posljednjem dolasku, ne će imati kraja. Međutim, iako je u stvarnosti Gospodinov dolazak četverostruk, Crkvu posebno zanimaju njegova dva oblika, točnije Gospodinov dolazak u tijelu i njegov dolazak na posljednjem sudu. Došašće je stoga u isto vrijeme i radosni i pokornički post. Radostan je zato što se prisjećamo Gospodinova dolaska u tijelu, a pokornički je zato što očekujemo njegov dolazak na posljednjem sudu.

Kad govorimo o dolasku u tijelu, trebamo obratiti pozornost na tri stvari: njegovu pravodobnost, njegovu nužnost i njegovu korisnost. Njegova pravodobnost je, kao prvo, posljedica činjenice što je čovjek, po vlastitoj naravi osuđen na nesavršeno poznavanje Boga, pao u najgore zablude idolopoklonstva i bio prisiljen zavikati: “Prosvijetli mi oči!” Drugo, Gospodin je došao u “punini vremena”, kao što sveti Pavao kaže u Poslanici Galaćanima. Treće, on je došao u vrijeme kad je bolovao cijeli svijet, ili kao što kaže sveti Augustin: “Veliki liječnik je došao u trenutku kad je cijeli svijet ležao poput velikog bolesnika.” Zbog toga se Crkva, u sedam velikih antifona koje se pjevaju prije blagdana Kristova rođenja, prisjeća raznolikosti naših boljki i pravodobnosti božanskoga lijeka. Prije no što je Bog došao u tijelu, bili smo neznalice podložne vječnoj kazni, đavolje roblje okovano grješnim navikama, izgubljeni u tami i prognani iz naše prave domovine. Zbog toga stare antifone najavljuju Isusa kao našega Učitelja, Otkupitelja, Osloboditelja, Vodiča, Prosvjetitelja i našega Spasitelja.

Što se tiče korisnosti Kristova dolaska, razni ga stručnjaci različito definiraju. Sam nam Gospodin, u Evanđelju po Luki, govori da je došao zbog sedam razloga: utješiti žalosne, izliječiti bolesne, osloboditi zatočene, prosvijetliti neuke, oprostiti grješnicima, otkupiti ljudski rod i svakoga nagraditi po zasluzi. I… kaže sveti Bernard: “Mi patimo od trostruke bolesti: dopuštamo se lako zavesti, slabi smo u djelovanju i nemoćni u otporu. Kao posljedica toga, Gospodinov dolazak je nužnost: prvo, da prosvijetli našu sljepoću; drugo, da bi nam pomogao u našoj nemoći; i treće, da bi nas zaštitio u našoj krhkosti.”1

Jakov Varaginski, 13. stoljeće

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

—————–

1  Jacobus de Voragine, The Golden Legend (London: Longmans, Green, 1941), 2–3 (jezik ponešto osuvremenjen).