U 20. poglavlju svojega evanđelja sv. Ivan, svjedok događaja o kojima piše, donosi nam na jednome mjestu dva susreta s Uskrslim Isusom. Jedan se dogodio na sam dan Uskrsnuća Gospodinova, a drugi se dogodio tjedan dana poslije. U tim dvama susretima Isus je svojom prisutnošću razveselio i svojim riječima ohrabrio svoje učenike. Što im je tada kazao? Rekao im je ono što im je tada bilo najpotrebnije. Pozdravio ih je riječima: “Mir vama” (Iv 20,19). Uskrsli Isus donosi svojima mir i radost. I to ne mir koji svijet daje, nego mir nutarnjeg ispunjenja, mir duše i srca, mir za kojim čezne ljudsko srce.

Mir nije rezultat rata. Pax romana (mir starih Rimljana), kao ni pax ameri­cana (mir današnjih Amerikanaca) ne mogu utješiti ljudsko srce. Samo pax cristiana, kršćanski mir koji nam dariva Uskrsli Spasitelj može do kraja umiriti ljudsko srce i donijeti mu trajnu sreću i radost. Za takav mir treba pripremiti svoje srce. Mir koji dariva Uskrsli Krist zahtijeva čisto srce i pravu vjeru. Da se Kristov mir mogne primiti i u njemu uživati, potrebno je biti u miru s Bogom i s bližnjima. Budući da smo svojim grijesima često remetili svoj odnos s Bogom i ljudima, potrebno nam je snažno duhovno sredstvo kojim ćemo moći izgladiti svoje odnose i s Bogom i s bližnjima. To je sakrament svete ispovijedi. Na dan Uskrsa Isus je dahnuo u svoje učenike i rekao im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,2223).

Bog mi uvijek oprašta grijehe kad se iskreno i skrušeno za njih pokajem. Bog uživa u tome da bude milosrdan. U evanđelju čitamo kako je Isus samo svojim učenicima rekao: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, bit će otpušteni, kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,2223). Samo što svećenici ne smiju nikomu zadržati grijehe ako su ispunjeni potrebni uvjeti, a to su iskreno priznanje i skrušeno kajanje. Nama se grijesi opraštaju snagom Kristove prolivene krvi. Prema tome, Onaj koji je iz ljubavi za nas prolio svoju krv i umro na križu, imao je pravo i odrediti kako će se nama opraštati grijesi. On je to i odredio riječima koje smo upravo čuli. Mi možemo ispovijedati jedni drugima svoje grijehe, i to može psihološki pomoći duši da umanji njezinu tjeskobu, ali to je tek psihoterapija. Sakramentalno odrješenje oslobađa pak dušu od krivnje i donosi mir Krista Uskrsloga. To je redoviti put kojim se čovjek grješnik pomiruje s Bogom i bližnjima, odnosno s Crkvom.

Kad je osoba opterećena krivnjom, ona u sebi nema mira, razara je tjeskoba koja muči dušu, a vrlo brzo prelazi i na tijelo. Osjećaj krivnje stoji u pozadini mnogih psihosomatskih bolesti. Osoba koju muči osjećaj krivnje zbog počinjenih grijeha na razne načine traži kako da se oslobodi toga tereta koji je razara iznutra, a katkad se očituje i prema van. To je lijepo opisao Shakespeare, koji je nekoliko stoljeća prije Freuda otkrio psihozu u ponašanju lady Macbeth koja mora devet puta na dan prati ruke jer na njima vidi krv. Nije to bila krv koja se može oprati vodom, nego simbolički izražaj krivnje zbog ubojstva vlastita muža. Duša je na dramatični način tražila razrješenje 68 krivnje tako da ju je projicirala prema van u simbolu krvi. Poznati su slučajevi da osobe opterećene krivnjom nesvjesno nanose sebi razna zla, doživljavaju razne nesreće, upuštaju se u rizična i za život pogibeljna djela, i ne znajući da na taj način grčevito traže razrješenje krivnje koja ih muči duboko u duši.

Krivnja se može neko vrijeme potisnuti, ali se ne može dugo tako podnositi. Prije ili poslije opteretit će dušu, a onda i tijelo. Karl Gustav Jung, sin protestantskog pastora, bio je uvjeren da katolici manje obolijevaju od duševnih bolesti jer imaju sakrament ispovijedi u kojem se mogu osloboditi nakupljene krivnje.

Dr. sc. Mijo Nikić, dopuštenjem autora preuzeto iz knjige Očima psihologa teologa| Bitno.net