– Kakva je trenutačna situacija u vašoj zemlji?

Vrlo teška. U ratu smo. Rusija je okupirala Krim. Još od nedjelje ruski dužnosnici  izjavljuju da njihov cilj nije samo okupacija dijela Ukrajine već rušenje sadašnje ukrajinske vlade, koju su zapad i Kina priznale legitimnom i zakonitom. Rusija još uvijek odbija to učiniti i Putin je ustvrdio da ne priznaje kontinuitet ukrajinske državnosti te smatra da je na terenima Ukrajine nastala nova država. Čime je zapravo ustvrdio da sve dosadašnje sporazume s Ukrajinom smatra nevažećima.

U Ukrajini je proglašena opća mobilizacija i na veliko iznenađenje najveću spremnost u obrani ukrajinske samostalnosti pokazale su regije gdje prevladava rusofono stanovništvo. Na Krimu još uvijek ima blokirane ukrajinske vojske koja se brani. Ući ili izaći iz Krima nemoguće je – ruska je vojska blokirala ulaz na poluotok. Na samom poluotoku stanovništvo, osim zanemarivo malih grupica, nije dočekalo ruske vojnike kao oslobodioce. Štoviše na Krimu su zabilježeni protesti protiv ruske okupacije poluotoka. Prema mojim informacijama, na subotnjim prosvjedima u nekoliko velikih gradova istoka Ukrajine na kojima se tražilo pripojenje Rusiji, nije sudjelovalo lokalno stanovništvo već građani Ruske Federacije koji su masovno došli u Ukrajinu iz Belgoroda u Rusiji. Problem je naime što rusko-ukrajinska granica sve više nalikuje granicama između država Šengenske zone.

Primijetio sam zapanjujuću sličnost u ponašanju Putina i Slobodana Miloševića pa čak i ogromnu sličnost u retorici i načinu argumentiranja zahtjeva

– Možete li pokušati predvidjeti što će se dalje dogoditi?

U ovoj situaciji teško je bilo što predviđati. Nitko od ozbiljnih analitičara nije zbog cijeloga niza razloga uopće mogao predvidjeti da će Rusija stvarno napasti Ukrajinu. Sadašnje ponašanje Vladimira Putina sve više liči na ponašanje Adolfa Hitlera pred Drugi svjetski rat. I što je jako uznemiravajuće, Putin koristi vrlo sličnu retoriku – o zaštiti prava Rusa izvan granica Rusije, pravu svih Rusa da budu u jednoj državi, prava Rusije na neometani prolaz prema Kalinjingradu. Isto tako, mogu reći, jer sam u vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj te rata u BiH studirao u Zagrebu, da sam primijetio zapanjujuću sličnost u ponašanju Putina i Slobodana Miloševića pa čak i ogromnu sličnost u retorici i argumentiranju svojih zahtjeva.

 – Kakvo je raspoloženje među ukrajinskim stanovništvom?

U Ukrajini nema panike. Svi su spremni za obranu domovine. Na obranu domovine pred agresorom pozvali su zajedničkom izjavom sve kršćanske Crkve i denominacije te glavni rabin Ukrajine. Posebno su se svojim vjernicima obratili poglavar Ukrajinske grkokatoličke Crkve i generalni nadbiskup Kijeva i Galiča mons. Svajtoslav Ševčuk sa svojom Sinodom, rimokatolička Biskupska konferencija Ukrajine, pravoslavni kijevski patrijarh Filaret te vođe protestantskih crkvi.

Sveti Otac Franjo pozvao je katolike na molitvu za mir u Ukrajini. Mislim da je u sadašnjem trenutku vrlo važno da katolici širom svijeta čuju taj poziv. Ne samo radi svoje braće u Ukrajini i njihovih patnji, jer stižu loše vijesti od krimskih katolika, ali i radi drugih pa možda čak i radi samih sebe jer je danas nekoliko američkih dužnosnika usporedilo ovu krizu s onom Karipskom koja je skoro dovela svijet na rub nuklearnog rata.

3

Prosvjednik u Kijevu u molitvi

 – Možete li malo pojasniti zamršenu religijsku situaciju u Ukrajini? Koje su sve Crkve koje u njoj postoje?

Počeci kršćanstva na terenima sadašnje Ukrajine sežu u ranokršćansko doba. Svojedobno je i sveti Jeronim pisao da hladni krajevi Skitije (jug sadašnje Ukrajine) gore vatrom svete vjere. Kasnije ulogu središta kršćanstva preuzimaju bizantski posjedi na Krimu. Službeno uvođenje kršćanstva pod kijevskim velikim knezom sv. Vladimirom 980. zapravo je bio završetak duljeg perioda polagane kristijanizacije slavenskih plemena od koji će kasnije formirati ukrajinski narod. Ukrajina je uvijek bila teritorij na kojem su se politički, vjerski i kulturno lomili Istok i Zapad. Crkva u Ukrajini poslije nesretnog raskola 1054. na Katoličku i Pravoslavnu ostala je vjerna zajedništvu s Rimskom Apostolskom Stolicom. Njezini nadbiskupi bili su prisutni na mnogim općim saborima Katoličke Crkve poslije raskola. A 1596. Kijevska metropolija zatražila je da Papa kao patrijarh Zapada postane poglavar katolika istočnog obreda koji su spadali u tu metropoliju. To će kasnije biti nazvano Brestskom unijom. U to doba Kijevska je metropolija obuhvaćala katolike istočnoga obreda ne samo u Ukrajini već i u sadašnjoj Bjelorusiji, Litvi, Letoniji, Estoniji i Poljskoj. Ali kad je zajednička država Poljaka, Litvanaca i Rusina (stari zajednički naziv za Ukrajince) gubila svoj teritorij na korist Rusije, Rusi bi svaki put progonili katolike na novoosvojenim područjima bilo kroz otvoreni genocid, bilo kroz nasilno prevođenje u pravoslavlje. Takva je burna povijest Ukrajine ostavila svog traga i na religijskoj karti.

Sada u Ukrajini imamo nekoliko brojnih kršćanskih vjeroispovijesti. Najveći broj vjernika ima Ukrajinska pravoslavna Crkva Kijevskog patrijarhata (druge pravoslavne crkve je ne priznaju) – preko 14 milijuna vjernika. Nju slijedi Ukrajinska pravoslavna Crkva Moskovskog patrijarhata – preko 9 milijuna vjernika. Ukrajinska grkokatolička Crkva broji u Ukrajini oko 6 milijuna vjernika i još toliko u dijaspori, Ukrajinska autokefalna Crkva (koju također nisu priznale druge pravoslavne crkve) broji oko 3 milijuna vjernika. Ukupni broj protestanata u Ukrajini je oko 10 milijuna. Dominantne protestantske zajednice su: evangelici (luterani), reformirani (kalvinisti), baptisti, pentekostalci, adventisti. Rimokatolika u Ukrajini ima nešto više od 1,5 milijuna. U Ukrajini postoji i dosta velika židovska vjerska zajednica. Ukrajina je poznata kao domovina hasidizma. Naime osnivač tog vjerskog židovskog pokreta Rabbi Yisroel (Israel) ben Eliezer Baal Shem Tov rođen je u Galiciji u selu Okopi Presviatoji Trijci. Poslije holokausta te repatrijacije u Izrael u Ukrajini je ostalo nešto malo više od 100.000 Židova. Zanimljivo je napomenuti da je jedan od vođa sadašnje revolucije Vitalij Portnikov – Židov.  U sadašnjem trenutku u Ukrajini ima i oko 3 milijuna muslimana od kojih su većina pripadnici krimskih Tatara čija je jedina domovina Ukrajina. U sadašnjoj revoluciji i ovom nesretnom ratu krimski Tatari potpuno su na strani Ukrajinaca jer još uvijek pamte ruski genocid krimskih Tatara 1945–1948.

Kako su se te Crkve podijelile u ovim zadnjim događanjima? U svojim tekstovima ste pisali kako je Janukovičev režim u jednom trenutku bio neprijateljski raspoložen baš prema katoličkim Crkvama oba obreda?

Na početku moram reći da između katolika i ostalih kršćana u Ukrajini postoji velika razlika u njihovu društvenom angažmanu. Katolici su, društveno gledano, najaktivnija vjerska skupina u Ukrajini. I to nije zbog nekakva uplitanja Crkve u politiku, već zbog društvenog odgoja koji Katolička Crkva pruža svojim vjernicima. Možda će za mnoge vaše čitatelje to biti iznenađenje, ali pravoslavlje, barem u Ukrajini, ne pozna nikakvu društvenu doktrinu za razliku od Katoličke Crkve koja je vjekovima izgrađivala svoj socijalni nauk. Osim toga, za razliku od katolika, pravoslavci smatraju da se Crkva ne bi trebala ni društveno ni karitativno angažirati. Ona je, prema njihovu shvaćanju, isključivo zadužena za vršenje obreda za vjernike i njihov pobožan život.

Od početka ove nove ukrajinske revolucije koja je jednostavno nazvana Majdan (ta riječ u ukrajinskom znači trg, ali se relativno rijetko koristi) katolici su bili njezin najaktivniji dio. Tu je jedan od razloga neprijateljstva Janukovičeva režima prema katolicima. Od prvoga dana Ukrajinska grkokatolička Crkva te Rimokatolička Crkva u Ukrajini stali su na stranu naroda, pozivajući stalno i vlasti i prosvjednike na mir. Istu poziciju su zauzele i pravoslavne Crkve nemoskovske jurisdikcije. Većina protestantskih denominacija također su stali uz prosvjednike. Podršku prosvjednicima stalno su iskazivali i židovska i islamska vjerska zajednice. Jednodušna je bila osuda režima zbog nasilja nad prosvjednicima. Ukrajinska pravoslavna Crkva Moskovskog patrijarhata zauzela je dvoznačnu poziciju – dio je biskupa izjavio podršku Janukoviču, a drugi nije izjavljivao podršku režimu, ali je pozivao prosvjednike na mir. Tek nakon pada režima ta je Crkva osudila režim kao zločinački.

Foto: Alexandra (Nessa) Gnatoush

– Ali, zašto ta netrpeljivost Janukoviča baš prema katolicima?

Režim je Viktora Janukoviča od samog početka bio neprijateljski raspoložen prema katolicima. Janukovič već tijekom inauguracije naglasio svoju vjernost Moskovskom patrijarhatu. Ali to nije shvaćeno kao nekakav naročit znak za uzbunu. Jer kroz više od 20 godina ukrajinske samostalnosti katolici su činili manjinu koju se u najboljem slučaju zlovoljno podnosilo. Takvo je stanje bilo tijekom predsjednikovanja prvog predsjednika Leonida Kravčuka te tijekom prvog predsjedničkog mandata Leonida Kučme. Za vrijeme pak drugog predsjedničkog mandata Leonida Kučme katolici u Ukrajini su prešutno tretirani kao građani drugog reda. Sustav je malo popustio tijekom predsjednikovanja „narančastog“ predsjednika Viktora Juščenka, dijelom zbog njegove politike postizanja nacionalnog konsenzusa, dijelom zbog njegove žene Katerine koja je deklarirana grkokatolkinja rođena u SAD-u.

Odmah nakon dolaska Janukoviča na vlast buknuo je prvi skandal. Ukrajinska služba sigurnosti – SBU napravila je pokušaj vrbovanja vlč. Borysa Gudziaka rektora Katoličkog sveučilišta u Lavovu, vršeći na njega pritisak. U čitavu se situaciju uplela američka ambasada te je skandal podignut na međunarodnu razinu. Nakon toga su uslijedile razne neugodnosti. Katolicima se ometalo dobivanje zemljišta za izgradnju crkava, samostana, pastoralnih centara. Nastali su problemi s pastoralom vojnika. Zaustavljeno je vraćanje crkvi, koje je država otela tijekom komunističkih progona. Počeli su teroristički napadi na svećenike, crkve, samostane diljem istočne Ukrajine. Sad kad su neke stvari izašle na vidjelo doznalo se da od dolaska Janukoviča na vlast služba državne sigurnosti prati sve katoličke svećenike i biskupe, veći dio redovnika i redovnica, istaknute laike. Mnogi su se svećenici tužili da sigurnosne službe vrše na njih pritisak da ih vrbuje u svoje agente.

Kad su buknuli prosvjedi Janukovič je zatražio sastanak s nadbiskupom Ševčukom te ga je pokušao prisiliti da pozove ljude da se raziđu, što je mons. Ševčuk odbio učiniti. Naime prema mišljenju Janukoviča, protesti su mogli prestati da je Crkva pozvala na njihovo obustavljanje. Ali umjesto toga i Biskupska konferencija Ukrajine i Sinoda Grkokatoličke Crkve zajedno su oštro osudili državno nasilje. Janukovič je bio bijesan. On nije bio naviknut da mu crkvenjaci kažu „ne, ne možemo protiv svoje savjesti“. Onda je uslijedila državna prijetnja da će država staviti grkokatolike izvan zakona. Osim toga počeli su namješteni sudski procesi protiv svećenika.

Katolici su, društveno gledano, najaktivnija vjerska skupina u Ukrajini. I to nije radi nekakva uplitanja Crkve u politiku već radi društvenog odgoja koji ona pruža svojim vjernicima

Veliki broj vođa prosvjednika su deklarirani katolici. Tako svoju pripadnost Ukrajinskoj grkokatoličkoj Crkvi deklariraju: Arsenij Jacenjuk – vođa najveće oporbene stranke „Bat’kivščyna“ (Domovina), vođa dosta snažne nacionalističke stranke „Svoboda“ (Sloboda) – Oleh Tjahnybok, vođa „Samooborony“ i komandant Majdanu (Samoobrana – redarstvene snage prosvjednika) – Andrij Parubij, odgovoran za organizacijski dio – hranu, ogrjev, smještaj i zbrinjavanje ranjenika – Stepan Kubiv, jedan od vođe Demokratske Alijanse – Dmitro Krikun. Dakle, vrlo je vjerojatno da Janukovič Majdan shvaća kao pobunu katolika protiv svoje vlasti. Diktatori se uvijek boje Katoličke Crkve, jer ona odgaja svoje vjernike kao odgovorne građane koje sjedinjenje s Kristom vodi u pravu slobodu – slobodu djece Božje. Dakle u tom kontekstu i u kontekstu ukrajinskog Majdana mržnja Janukoviča prema katolicima je potpuno shvatljiva.

– Koji je, po vama, bio taj glavni razlog koji je izazvao pobunu naroda?

Prema mom mišljenju, razlog je sam režim koji je provodio otvorenu pljačku države i stanovništva, užasna korupcija, neobuzdano policijsko nasilje, praktički potpuna odsutnost pravosuđa, nasilje. Pod Janukovičevom upravom Ukrajina je postala najsiromašnija država Europe. U isto vrijeme Janukovič i njegov klan živjeli su u nevjerojatnoj raskoši. Ukratko rečeno, život u zemlji za većinu stanovnika je postao nepodnošljiv.

Razgovarao Goran Andrijanić

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana.