“Kako pomoći osobama da ispravno formiraju savjest i da imaju veću jasnoću što je grijeh? Poznata je davna izjava pape Pija XII. koji je rekao da je za čovjeka ‘našeg vremena najveći grijeh to što je izgubio osjećaj za grijeh’. Danas bismo mogli dodati da nije samo problem što su mnogi izgubili osjećaj za grijeh, nego što kod mnogih rapidno raste osjećaj za grijehe drugih”, poručuje novi biskuo gospićko-senjski

zdenko krizic

Hrvatskom, i to ne samo crkvenom, javnošću nedavno je odjeknula vijest o Papinom imenovanju novog gospićko-senjskog biskupa. Karmelićanin o. Zdenko Križić, dosadašnji rektor Karmelićanskoga međunarodnog zavoda „Terezianum” u Rimu naslijedio je na biskupskoj dužnosti mons. Milu Bogovića čije je odreknuće od službe prihvatio Papa.

O. Zdenko Križić (rođen 1953. u selu Johovcu kod Dervente) obnašao je dosad čitav niz odgovornih dužnosti u svom redu, među njima i onu generalnog vikara Reda. S jedne strane, dakle, iskusan u upravljačkim dužnostima, a s druge duboko uronjen u kršćansku duhovnost koju je i proučavao kao teolog (više biografskih podataka OVDJE).

Činjenica da je Papa ponovno za biskupa imenovao nekoga redovnika ponovno je pokrenula niz “analiza” u svjetovnim medijima o “promjenama” koje Papa želi uvesti u hrvatski episkopat.

O takvim interpretacijama, kao i o drugim temama ekskluzivno smo razgovarali za naš portal s o. Zdenkom.

– Redovnik ste, što su mnogi naglašavali u vijestima u Vašem imenovanju za gospićko-senjskog biskupa. U kojoj mjeri će Vaša karmelićanska duhovnost određivati Vašu biskupsku službu i na koji način?

Ja sam živio u redovničkoj zajednici 49 godina. Asimilirao sam stil redovničkog života i redovničku duhovnost i nije moguće to izbrisati, a ne bi bilo ni dobro. Jer redovnička duhovnost nije izvan Crkve, i nije nešto posve drugo u odnosu na svećeničku ili kršćansku duhovnost. Temelji su isti. Tako sa svojom redovničkom, karmelskom duhovnošću mogu samo obogatiti svećeničku i laičku duhovnost. I to mi je iskrena želja.

– Jeste li uspjeli u ovima danima prije zaređenja provesti neko vrijeme u upoznavanju “situacije” u biskupiji. Koji su Vaši dojmovi i jeste li stekli neku sliku o glavnim potrebama koje vjernici na području biskupije imaju?

U ovom vremenu prije ređenja nisam bio u mogućnosti posvetiti se dostatno upoznavajući „situaciju“ u biskupiji jer je bilo jako puno drugih obaveza zbog kojih nisam niti bio u biskupiji. Osim toga smatrao sam da mi je u ovom vremenu prije ređenja na prvom mjestu duhovna priprava za taj sveti čin, a nakon ređenja ću se posvetiti prvenstveno upoznavanju biskupije, svećenika, pastoralnih suradnika i župskih zajednica. Tek tada ću imati malo jasniju sliku o svemu.

– “Bio je dugo provincijal, bojim se za njegovo spasenje”, citirali ste nedavno sv. Tereziju Avilsku koja je to rekla za jednog subrata. Imate li u sebi taj strah od odgovornosti biskupske službe ili ste već naviknuti na tu vrstu odgovornosti, nakon čitavog niza službi u kojima ste predvodili i upravljali?

Da, ovaj citat svete Terezije mi je stalno prisutan u mislima i srcu. Uvjeren sam da je imala puno razloga da izjavi ovako nešto. Smatram da je opasno naviknuti se na odgovorne službe, ili kako neki vele „na vlast“. Svaka služba koju sam imao bila je drugačija i ne mogu se prebacivati „recepti“ s jedne na drugu. Preuzimanje takvih službi nosi sa sobom uvijek određeni strah, a za ovu biskupsku i ogroman strah. To je moje iskustvo. Tu je u pitanju strah odgovornosti pred Bogom: hoću li biti dostatno pažljiv s obzirom na volju Božju, ili će u mnogim slučajevima biti moja volja samo „aranžirana“ voljom Božjom. Lako se dođe do toga da se osoba uvjeri da je sve što čini volja Božja. A ovo uvjerenje može odvesti sve u krivo.

 Smatram da je opasno naviknuti se na odgovorne službe, ili kako neki vele „na vlast“. Preuzimanje takvih službi nosi sa sobom uvijek određeni strah, a za ovu biskupsku i ogroman strah

– Osjećate li se, kako to neki mediji opisuju, “Franjinim biskupom?” Naime, čitav niz komentara u svjetovnim medijima nakon Vašeg imenovanja forsirali su tezu o “razlikama” između starih biskupa i novih koji su sada imenovani. Kako komentirate takve napise? 

Za mene je kompliment ako me zovu „Franjinim biskupom“, ali ne znam što to znači kada se na neke druge biskupe misli da to nisu. Ne znam koji su to stavovi pape Franje koje i drugi naši biskupi ne podržavaju? Može se netko razilaziti s papom Franjom u nekim pitanjima koja nisu teološke naravi (njegova migracijska politika ili njegova odluka s obzirom na formiranje komisije u vezi blaženog Alojzija Stepinca,…) ali ne s obzirom na bitne elemente koje on naglašava kao nužne za autentičan život i svjedočanstvo Crkve u današnjem svijetu.

– Kako Vi, kao svećenik i vjernik, gledate na dosadašnji pontifikat pape Franje? Koji su, po Vašem mišljenju, neki njegovi najbitniji momenti?

Bez sumnje da gledam vrlo pozitivno na sve ono što čini ili je učinio za Crkvu u ovom kratkom vremenu svoga pontifikata. Ne bih izdvajao neke posebne momente iz njegova pontifikata, nego njegov sveukupni projekt od samog preuzimanja pontifikata. On je svoj projekt sažeo u svom imenu, a to je aluzija na svetog Franju i Božji poziv njemu da popravi njegovu crkvu. Kod svetog Franje se radilo o jednoj konkretnoj građevini, ali je on shvatio da njegov poziv nadilazi samo jednu ruševnu crkvu u Asizu. To je tako doživio i papa Franjo u odnosu na Crkvu kao mistično tijelo Kristovo. Ovo nema značenje da se sva Crkva deformirala i da je on radikalno treba reformirati, nego da će bez trajnih reformi Crkva „ostarjeti“, ostajati bez života. To isto vrijedi i za kršćanski život svakog vjernika: ako nema trajnog procesa obraćenja, riskira se površnost i deformacija.

– Imajući u vidu da ste posljednje 4 godine proveli u Rimu, u kojoj mjeri imate predodžbu o problemima i prioritetima Katoličke Crkve u Hrvatskoj, kao i društva u cjelini?

Ja nisam bio samo ove četiri godine izvan Hrvatske, nego i šest godina nešto prije toga, također u Rimu, ali sam, koliko je bilo moguće pratio događanja u Domovini na svim razinama. Što se tiče naše Crkve nije moguće u kratko reći o problemima i prioritetima. Crkva na općoj razini govori o „novoj evangelizaciji“, a to je prioritet i naše Crkve. Ne u smislu da je sve ono prije postalo „staro“, nego u smislu da se svijet mijenja takvim tempom da je svima to teško slijediti. Nova evangelizacija traži, prije svega to da se Evanđelje naviješta na način da bude što razumljivije čovjeku ovoga vremena koji je preplavljen utjecajem najrazličitijih struja koje su često puta jako konfuzne. Dok sam bio u Rimu često sam čuo od ljudi da rado idu slušati Papu kada se srijedom ili nedjeljom obraća vjernicima na Trgu svetog Petra zato što je jasan i razumljiv. To je ono bitno. Što se tiče našeg društva u cjelini, ono što zabrinjava jesu duboke podjele koje su u njemu. To je veliki rizik za budućnost naše domovine. Koliko to netko radi svjesno, koliko nesvjesno, ne znam. Ali dobro znam onu Isusovu: „Svako kraljevstvo, ako je u sebi nesložno, opustjet će“ (Lk 11,17). To nas sve mora zabrinuti.

– Željeli bismo vam postaviti i nekoliko pitanja u svezi s vašim nedavnim razgovorom za Večernji list. Naime, nekoliko vaših odgovora izazvalo je zbunjenost u nekim vjerničkim krugovima, pa bismo željeli iskoristiti ovu prigodu da ih pojasnite. Primjerice, rekli ste da crkveni nauk zasad ne dopušta crkveno “vjenčanje” za istospolne parove i to da osoba koja je kum na krštenju ili krizmi živi u neregularnom statusu. Znači li ovo “zasad” kako mislite da se to može promijeniti?

Ne mogu negirati da sam u jednom spontanom razgovoru koji je trajao više od sat vremena i nesvjesno izgovorio neku riječ koja onda mnogima postane kamen spoticaja, a mediji ju izdvoje kao najbitniju u cijelom tom razgovoru. Da sam ja tekst poslije vidio i autorizirao ga, ta riječ „zasad“ sigurno ne bi ostala.

Nema to nikakve veze s nekim mojim navještajem da će se katolički nauk u tom smislu uskoro promijeniti. Ako mene nazivaju „Franjinim biskupom“, onda bi onakav moj stav bio posve protivan Franjinom nauku. Poznato je svima da je samo prije nekih dva mjeseca Sveti Otac izdao postsinodalnu apostolsku pobudnicu „Amoris laetitia“ gdje je o tome sve rekao vrlo jasno i nedvosmisleno. Papa naglašava da nema nikakva temelja da se može govoriti o sličnosti između istospolnih i heterospolnih zajednica, između braka koji sklapaju muškarac i žena, i onoga što sklapaju osobe istoga spola (br. 251). Ovdje treba razlikovati gay brakove od gay osoba. Ako Crkva ne priznaje gay brakove, to ne znači da odbacuje gay osobe. Takva Crkva ne bi bila Kristova. Ali i od gay osoba kao i od heteroseksualnih osoba Crkva jednako traži da žive u skladu s evanđeoskim moralnim zakonima.

Što se tiče kumstva na krštenju ili krizmi, ne znam što je netko našao sporno u mojoj izjavi. Nigdje nisam rekao da oni mogu biti kumovi na krštenju ili krizmi, nego baš obratno. Rekao sam da Crkva nastoji pomoći takvima da se ne osjećaju na rubovima Crkve, i rekao sam da su u takvim obiteljima djeca zbunjena što roditelji ne idu na sakramente i ne mogu biti kumovi na krštenju i krizmi. Stoga Crkva želi i pojednostavniti proces utvrđivanja valjanosti prethodnog braka, da bi onda, ako se to utvrdi, te osobe mogle valjano sklopiti sakrament braka i ne biti kamen spoticaja za vlastitu djecu. Ne znam što je bilo sporno u mojoj izjavi!

 Crkva na općoj razini govori o „novoj evangelizaciji“, a to je prioritet i naše Crkve. Ne u smislu da je sve ono prije postalo „staro“, nego u smislu da Nova evangelizacija traži da se Evanđelje naviješta na način da bude što razumljivije čovjeku ovoga vremena

– Ipak, gay osobe ste u razgovoru opisali kao one koje svoju homoseksualnost “nisu birale”. Međutim, znanstvenici i dalje vode rasprave je li homoseksualnost genetski predodređena ili ne, a konsenzus je kako okruženje u kojem pojedinac raste i dalje ima presudan utjecaj na formiranje njegove seksualne orijentacije, dakle ona se birati – može. Kako to komentirate?

Ne ulazim u znanstvene rasprave da li je seksualnost genetski predodređena ili ne, a prihvaćam da okruženje u kojem pojedinac raste ima presudan utjecaj na moralno formiranje u svakom smislu, pa tako i seksualne orijentacije. Ali onda ovdje nameće pitanje: koja je moralna odgovornost osobe koja je pod jakim utjecajem okruženja nešto izabrala? Možemo li tu više govoriti o „kolektivnom grijehu“, nego individualnom? Koliko su osobe bile u mogućnosti da spoznaju istinu i da se onda svjesno i slobodno opredijele? Ima tu puno pitanja i ne smatram da ih treba zaoštravati. Jer postoji opasnost da netko pomisli kako Crkva drži da je osoba gay, sama po sebi, utjelovljenje nekoga zla. Ovo bi bilo itekako opasno.

– Rekli ste i kako homoseksualne osobe mogu pristupiti pričesti “ako su ispovjeđene i ako su priznale grijehe prema vlastitoj savjesti”. Vrijedi li to i za osobe koje prakticiraju svoju homoseksualnu sklonost ili, čak, žive u homoseksualnoj vezi?

Čini mi se da prenaglašavajući situaciju gay osoba to lako može dovesti do toga da se relativizira moralna odgovornost svih drugih. Trebalo bi postaviti također pitanje što s onima koji su heteroseksualni, nisu u braku, ili još gore, jesu u braku, a imaju seksualne odnose s osobama izvan braka? Mogu li oni na ispovijed i pričest? Stvar je jasna i za jedne i za druge: ako netko pristupa sv. ispovijedi, potrebno je da se iskreno kaje i da, pored svih slabosti, iskreno želi promijeniti život. Ako toga nema, onda ispovijed nije valjana. To jednako vrijedi za sve. U suprotnom bi to bio, kako će reći Luther, pokušaj jeftinog kupovanja milosti, ili bolje rečeno: izigravanje Boga. Jasno da tako ne ide. Ali u svemu ovome postoji i jedan drugi, ne mali, problem: kako pomoći osobama da ispravno formiraju savjest i da imaju veću jasnoću što je grijeh? Poznata je davna izjava pape Pija XII. koji je rekao da je za čovjeka „našeg vremena najveći grijeh to što je izgubio osjećaj za grijeh“. Danas bismo mogli dodati da nije samo problem što su mnogi izgubili osjećaj za grijeh, nego što kod mnogih rapidno raste osjećaj za grijehe drugih. O vlastitim grijesima nemaju što reći, ali zato o grijesima drugih mogu u nedogled govoriti. Vidimo kako je i ovo veliko područje za „novu evangelizaciju“.

 – Naposljetku, htio bih Vam postaviti pitanje o sudbini Hrvata-katolika iz Bosanske Posavine, imajući u vidu da ste i sami od tamo. Ima li nade za ponovno oživljavanje toga kraja i hrvatskog nacionalnog i vjerskog identiteta u njemu?

Ne smijemo biti pesimisti i uvjeravati sebe i druge da su to za nas izgubljeni krajevi. Istina, situacija kakva jest ne ohrabruje previše. Mlade obitelji ne vide nikakvu perspektivu, a političke strukture u Republici Srpskoj ne samo da ne poduzimaju ništa da bi se stanje promijenilo, nego čine sve da obeshrabre one koji o povratku razmišljaju. Ja želim vjerovati da će biti sve više onih koji će se ohrabriti za povratak svojim korijenima. Crkva je na tom planu jako zauzeta, ali u mnogo čemu nemoćna. Ali Bogu je sve moguće. Mi se trudimo čuvati sve niti koje nas vežu s rodnim krajem, a budućnost je u Božjim rukama.

Goran Andrijanić | Bitno.net