[VIDEO] Anđeli slomljenih krila

U šumu vjetra, u rominjanju kiše, u pjesmi cvrčka gubi se zvuk anđeoskih krila, ali ponekad anđeli postanu vidljivi, vidljivi nama, ljudima. Ti su trenuci jedinstvene prigode u našem životu, prigode koje se ušuljaju u naš život, dotaknu nas i nestanu. U tim trenucima blagoslovljeni smo jedinstvenom prigodom beskrajne Božje milosti.

Putujući ovom dolinom suza, putujući od Jeruzalema do Jerihona, sva naša briga i sve naše misli prekrivene su naslagama kojima ovaj svijet oblaže naše srce. Naslagama sebeljublja, sebičnosti, bešćutnosti prekrivno je srce naše i otvrdnulo je na tuđu bol, patnju i muku. Nakupilo se toga toliko da do našeg srca ne prodire vapaj naših bližnjih i ne prodire glas našeg Boga. A negdje, pokraj puta, anđeo leži, krila slomljenih. I to je trenutak kada su oči naše u stanju vidjeti anđela, vidjeti ga i ime njegovo doznati. Možda, ugledavši ga, ostanemo zatečeni, jer lica ranjenih anđela u sebi nose svu muku ovoga svijeta, svu bol i patnju njegovu. U grču njihova tijela, u drhtaju i vapaju, u suzi i osmijehu nakupila se priča koja nas poziva i podučava, koja nas tjera i na tišinu i iskorak iz  naših paralelnih svjetova u kojima lutamo sami i nesretni.

Jer anđeo slomljenih krila ima svoje poslanje. U svom poslanju, on čisti srce onoga koji mu pristupa, koji mu rane povija i koji se pobrine o njemu. A samo kada se očistimo od svih naslaga, samo kada ostružemo do zdravog, samo kada naša ranjivost postane naša snaga, a ne naša slabost, naša prednost, a ne naš hendikep, naš spas, a ne naša propast, mi ćemo biti u stanju čuti šum krila anđela i čuti glas koji nas zove. Glas našeg bližnjeg koji vapije u pomoć i glas svog Boga koji nas ljubi i govori: „Idi, pa i ti čini tako!“ Ako mogu baciti jednu jedinu zraku svjetla na nečiju stazu, ako mogu pomoći nekoj duši da jasnije sagleda svoj život, ako mogu s bilo čijeg lice obrisati suzu, tada nisam živio uzalud! (Ivica Ursić, tekst iz filma Matka Petrića “Zajedno u Samaritancu”)