Slučaj kardinala O’Briena: grijeh je težak, opravdanje još gore

“Duboka rana za Crkvu” bez obzira na to bile optužbe istinite ili lažne; tako je u uvodniku od prije nekoliko dana o. Giorgio Maria Carbone komentirao slučaj škotskog kardinala Keitha O’Briena, optuženog da je početkom 80-ih godina spolno uznemirivao četiri bogoslova.  Sad znamo da su te optužbe istinite.

Priznao je to jučer sam kardinal O’Brien u priopćenju: «Bilo je trenutaka kad je moje seksualno ponašanje bilo ispod standarda koji se očekivao od mene, kao svećenika, biskupa i kardinala. Ispričavam se i molim oproštenje za sve one koja sam povrijedio. Ispričavam se i Katoličkoj crkvi i škotskom narodu. Ostatak svog života sad ću provesti u povučenosti. Nikad više neću sudjelovati u javnom životu Katoličke crkve u Škotskoj».

Zaključuje se tako jedan događaj koji izaziva veliku gorčinu i veliku bol jer – citiram još o. Carbonea – ti «preteški čini koji vrijeđaju spasenjsko djelo Isusa Krista, potkopavaju svetost čitavog mističnog Tijela i predstavljaju atentat na božansku ljepotu Kristove Zaručnice: grijeh jednog člana, laika ili kardinala, nije važno, uvijek i neizbježno nanosi štetu svim drugim članovima».

Događaj je to ljudske bijede – štoviše, iz priopćenja se može shvatiti da nije ograničen na prijavljene slučajeve – koji prije svega zahtijeva naše sažaljenje i našu molitvu, za O’Briena i za njegove žrtve. A također i za nas same, također grešnike i koji sigurno nismo zaštićeni od mogućnosti izazivanja skandala, da nas Gospodin sačuva na pravom putu.

Slučaj O’Brien može se međutim tumačiti u sljedećem smislu: nalazimo se pred tko zna kojim slučajem homoseksualnosti među svećenicima, čije prakticiranje se moglo provlačiti godinama jer je nalazilo na povoljnu okolinu šutnje, uzajamnog zataškavanja. Ne znamo što je potaklo četiri svećenika da nakon trideset godina sruše taj zid šutnje: može biti da se ozračje mijenja ili se može raditi o tamnoj povijesti ucjene. Možemo se nadati da je istinita prva pretpostavka, ali kao što smo već rekli više puta proteklih mjeseci, u svakom slučaju ostaje činjenica da u Crkvi danas postoji problem homoseksualnosti.

Sami slučajevi pedofilije o kojima se toliko govori – ponavljamo – u ogromnoj većini su slučajevi prakticiranja homoseksualnosti, jer se čine s adolescentima a ne s djecom.

Pravi problem, međutim, nije u samom grijehu koliko u pokušaju njegovog opravdavanja i uzdizanja na sustav: ne samo da danas postoji gay lobij u Crkvi, nego u mnogim bogoslovijama i papinskim sveučilištima, kad je riječ o homoseksualnosti, otvoreno se uči da se radi o prirodnoj sklonosti koju se ni na koji način ne može ispraviti. A rodnu ideologiju (ili “gender”, kako se kaže na engleskom) se promiče kao da je u skladu s kršćanskom Objavom, u otvorenom protivljenju Katekizmu Katoličke Crkve (i zdravom razumu). Nije bez razloga Benedikt XVI., u govoru Rimskoj kuriju uoči Božića, rodnu ideologiju označio jednim od najtežih izazova za Crkvu.

To je karcinom koji se tiho širio godinama i koji danas nanosi ogromne štete, prije svega u formaciji svećenika. I to je sigurno jedan od najvećih problema s kojim će se morati suočiti novi Papa. Nije grijeh to što treba sablazniti, nego njegovo opravdavanje, proglašavanje zla dobrim, pokušaj izokretanja Crkvenog nauka da bi ga se učinilo usklađenim s vlastitim porocima. Kao što je podsjećao Benedikt XVI., u igri je priznavanje ili negiranje Boga, a time i čovjeka.

Riccardo Cascioli

Izvor: www.lanuovabq.it

Prijevod: V.K./Bitno.net