Papa

Gorčina i žaljenje zbog onoga što se dogodilo posljednjih dana u Vatikanu, ali i odlučnost i povjerenje u suočavanju s iskreno teškom situacijom, to su osjećaji zamjenika u Državnom tajništvu Svete Stolice nadbiskupa Angela Becciua, koji zbog svoga posla svaki dan blisko surađuje s Papom. Oni se mogu iščitati iz razgovora za “L’Osservatore Romano”, na temu koja privlači puno medijske pozornosti cijelog svijeta, a radi se o uhićenju Paola Gabrielea, sobara pape Benedikta XVI. 23. svibnja, i to zbog posjedovanja velikog broja povjerljivih dokumenata koji pripadaju Papi. Što reći o osjećajima onih koji rade za Svetu Stolicu? “Ljude koje  susrećem ovih sati“ – odgovara zamjenik – „gledam u oči i zasigurno sam iščitao određenu zbunjenost i zabrinutost, ali sam isto tako vidio odlučnost za nastavak tihog i vjernog služenja Papi.” To je stav koji se svakoga dana osjeća u uredima Svete Stolice i kod običnih ljudi u Vatikanu. No, to očito nije vijest vrijedna medijske pozornosti u odnosu na druge, zaprepašćujuće činjenice ovih dana. U tom kontekstu, mons. Becciu pažljivo bira riječi kako bi naglasio „ pozitivan ishod“ istrage, iako je ishod gorak. Reakcije u svijetu, iako s jedne strane opravdane, s druge “zabrinjavaju  i rastužuju  zbog načina informiranja, koje potiču izmišljotine bez ikakvog stvarnog temelja.”

Je li se moglo brže i temeljitije reagirati?

Bilo je tako oduvijek, i sada je, i bit će buduće da će se strogo poštivati osobe i postupci propisani vatikanskim zakonima. Nakon što su utvrđene činjenice, 25. svibnja Tiskovni ured  Svete Stolice objavio je vijest, iako je to bilo potresno za sve, te je na trenutak stvorilo dojam izgubljenosti. Uostalom, istraga je još u tijeku.

Kako je reagirao papa Benedikt XVI.?

Bio je žalostan, jer prema onome što je do sada bilo moguće utvrditi, čini se da je netko njemu blizak odgovoran za neopravdano ponašanje. Naravno, kod Pape prevladava  samilost za osobu koja je  sudjelovala. No, ostaje činjenica da je čin bio brutalan: Benedikt XVI. je vidio objavljene spise ukradene iz svoje kuće, spise koji nisu samo osobna korespondencija, već su informacije, razmišljanja, izričaji savjesti, pa čak i jadanja koje je  primio samo zbog svoga poslanja. Zbog toga je Papa posebno ožalošćen, naročito zbog pretrpljenog nasilja autora pisama ili spisa njemu upućenih.

Kako ocjenjujete to što se dogodilo?

Smatram da je objavljivanje ukradenih pisama nemoralan čin nečuvene težine. Posebno, ponavljam, jer se ne radi samo  o jednoj povredi, koja je sama po sebi vrlo teška, privatnosti  na koju svatko ima pravo, već i o podloj uvredi odnosa povjerenja između Benedikta XVI. i onih koji mu se obraćaju djelujući po savjesti. Zaključimo: nisu samo ukradeni Papini spisi, izvršeno je nasilje nad onima koji se njemu obraćaju kao Kristovom namjesniku, napadnuta je  služba Petrova nasljednika. U mnogim objavljenim dokumentima, nalazimo se u kontekstu koji podrazumijeva potpuno povjerenje. Kad se katolik obraća rimskom papi,  dužan je otvoriti se kao da je pred Bogom, jer je zaštićen obvezom tajnosti.

Htjelo se opravdati objavljivanje dokumenata na temelju kriterija čistoće, transparentnosti, reforme Crkve.

Sofizmi neće dovesti jako daleko. Roditelji su me naučili ne samo ne krasti, već ni nikada ne prihvatiti stvari koje su drugi ukrali. Čini mi se da su to vrlo jednostavna načela, možda za nekoga i previše jednostavna, ali zasigurno je kad ih netko izgubi iz vida, lako izgubi sebe,  a vodi i druge u propast. Ne može biti obnove koja gazi moralni zakon, koja bi se temeljila na načelu da cilj opravdava sredstva, što uostalom ni nije kršćansko načelo.

A što reći onima koji tvrde da imaju pravo na izvještavanje?

Mislim da bi se ovih dana, uz obvezu izvještavanja o tome što se događa, u novinarima trebao pobuditi titraj etike, to jest hrabrosti da se jasno distancira od inicijative jednog od svojih kolega koju, bez dvojbe, mogu nazvati kriminalnom aktivnosti. Malo intelektualnog poštenja i poštivanja ​​osnovne profesionalne etike ne bi zasigurno štetilo svijetu informacija.

Podržavaš Papu? Pridruži nam se:

Prema nekim komentarima, objavljeni spisi otkrivaju mračan svijet unutar Crkve, osobito Svete Stolice.

U nekim člancima čini mi se da se nalazi elementarno licemjerje. S jedne  strane se optužuje da Crkvom upravlja monarhistički i apsolutistički karakter, a s druge se sablažnjuje što neki pišući Papi izražavaju ideje, ili čak i pritužbe o organizaciji upravljanja. Mnogi objavljeni dokumenti ne otkrivaju nikakve borbe ili osvetu, već slobodu misli koju se predbacuje Crkvi da je ne dopušta. Ukratko, nismo mumije, različite točke gledišta, pa čak i proturječne prosudbe su nešto sasvim normalno. Ako se netko osjeća neshvaćenim ima potpuno pravo žaliti se Papi. Gdje je tu skandal? Poslušnost ne znači odustati od vlastitog mišljenja, već s iskrenošću izreći do  kraja vlastito mišljenje, a zatim se prilagoditi odluci nadređenog. I to ne iz neke računice, već iz  prihvaćanja  Crkve koju je Krist želio. To su osnovni čimbenici katoličkog viđenja.

Borbe, otrovi i sumnje: je li doista takav Vatikan?

Ja ga tako ne doživljavam i  žao mi je što o Vatikanu postoji tako iskrivljena slika. No, to bi nas trebalo potaknuti na razmišljanje i na zauzimanje kako bi se odražavao život nadahnut  Evanđeljem.

Što reći katolicima i onima koji još uvijek sa zanimanjem prate Crkvu?

Govorio sam o boli Benedikta XVI., ali moram reći da Papi ne nedostaje vedrina koja mu omogućuje upravljanje Crkvom odlučno i vizionarski.  Uskoro u Milanu započinje Svjetski susret obitelji. Bit će to dani slavlja na kojima će se osjetiti radost što smo Crkva. Usvojimo evanđeosku prispodobu na koju nas  je podsjetio papa Benedikt prije nekoliko dana: „Vjetar udara na kuću, ali ona  neće propasti. Gospodin je podupire i nema oluje koja je može srušiti.“

Za Bitno.net: Marijo Udina