”I dođe [Isus] u svoj zavičaj. Naučavaše ih u njihovoj sinagogi te zapanjeni govorahu: ‘Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija?’ […] I sablažnjavahu se o njega.” (Mt 13,54-55.57)

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Evanđelisti Matej i Marko definiraju Josipa kao ‘drvodjelju’ ili ‘stolara’. Maloprije smo čuli da su ljudi iz Nazareta, čuvši što je Isus govorio, rekli: ”Nije li ovo drvodjeljin sin?” (13,55; usp. Mk 6,3). Isus se bavio očevim zanatom.

Grčka riječ ‘tekton’, koja je korištena za opis Josipova posla, različito je prevedena. Latinski crkveni oci preveli su ju kao ‘drvodjelja’. No, imajmo na umu da se drvo u Palestini, u Isusovo vrijeme, osim za izradu plugova i raznog namještaja, koristilo i za gradnju kuća, koje su imale drvena vrata i prozore, i krovove terasa od greda međusobno spojenih granama i zemljom.

Zato je ‘drvodjelja’ ili ‘stolar’ generička kvalifikacija, koja je označavala kako umjetnike koji su obrađivali drvo tako i radnike koji su obavljali poslove vezane uz gradnju, građevinu. Prilično naporan posao, obrađivati teški materijal, kao što je drvo, kamen i željezo. S ekonomskog gledišta, nije osiguravalo veliku zaradu, što možemo vidjeti u činjenici da su Marija i Josip, prikazujući Isusa u Hramu, prinijeli dvije grlica ili dva golubića (usp. Lk 2,24), kako je to propisivao Zakon za siromašne (usp. Lev 12,8).

Isus, adolescent, od oca je izučio ovaj zanat. Zato su se, kad je kao odrastao počeo propovijedati, Njegovi sumještani u čudu pitali: ”Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile?” (Mt 13,54), ”i sablažnjavahu se o njega” (usp. r. 57).

Ovaj biografski podatak o Josipu i Isusu, sjeti me na sve radnike diljem svijeta, posebno one koji obavljaju naporne poslove u rudnicima i nekim tvornicama; na one koji su iskorištavani radom na crno; na žrtve rada; na djecu koja su prisiljena raditi i na one koji kopaju po smetlištima kako bi pronašli nešto korisno za razmjenu. Ali, mislim i na one koji su bez posla; koji se s pravom osjećaju ranjeno u vlastitu dostojanstvu jer ne mogu pronaći posao.

Brojni mladi, brojni očevi i majke proživljavaju dramu što nemaju posao koji bi im osigurao miran život. I mnogo puta traženje posla postaje toliko dramatično da ih dovede do točke da potpuno izgube nadu i želju za životom. U ovom vremenu pandemije brojni su ljudi izgubili posao, a neki su, pritiješnjeni nesnosnom težinom, došli do toga da si oduzmu život. Danas se želim sjetiti svakoga od njih i njihovih obitelji.

Ne vodi se dovoljno računa o činjenici da je posao bitna sastavnica ljudskog života, pa i na putu posvećenja. Rad ne služi samo kako bismo si pravedno priskrbili ono što nam je potrebno: to je i mjesto gdje izražavamo sebe, osjećamo se korisnima, učimo veliku lekciju konkretnosti koja pomaže da duhovni život ne postane spiritualizam. Nažalost, posao je često talac društvene nepravde i, umjesto da je sredstvo ljudskosti, postaje egzistencijalna periferija.

Mnogo se puta pitam: s kojim duhom obavljamo naš svakodnevni posao? Kako se suočavamo s poteškoćama? Promatramo li svoju aktivnost samo u odnosu na sebe same ili i na druge? Jer posao je način izražavanja naše osobnosti, koja je po prirodi u odnosu s drugima.

Lijepo je misliti da je i sam Isus radio, te je tu umjetnost izučio od samog sv. Josipa. Danas se trebamo zapitati što možemo učiniti kako bismo vratili vrijednost rada; kakav doprinos, kao Crkva, možemo dati kako bi se rad iskupio od logike čistog profita te mogao biti viđen kao temeljno pravo i dužnost osobe, koja iskazuje i povećava svoje dostojanstvo.

Draga braćo i sestre, zbog svega ovoga danas želim izmoliti s vama molitvu koju je sv. Pavao VI. uputio sv. Josipu 1. svibnja 1969. godine :

O, sveti Josipe, zaštitniče Crkve,

Ti koji si, uz utjelovljenu Riječ,

svakodnevno radio kako bi zaradio za kruh,

crpeći od Njega snagu za život i rad;

Ti koji si iskusio tjeskobu sutrašnjice,

gorčinu siromaštva, nesigurnost rada;

Ti koji danas zračiš primjerom svog lika,

poniznog pred ljudima, ali velikog pred Bogom,

štiti radnike u njihovoj teškoj svakodnevnoj egzistenciji,

braneći ih od obeshrabrenja, od negirajuće pobune,

kao i od napasti hedonizma;

i očuvaj mir u svijetu,

onaj mir koji jedini može jamčiti razvitak naroda.

Amen.