Papa Franjo proglasio sedam novih svetaca: među njima ‘svećenik-kauboj’ i jedan dječak

Foto: Shutterstock.com

Novi sveci su Salomone Leclercq, mučenik iz zajednice Braće kršćanskih školâ; Manuel González García, biskup Palencije, utemeljitelj Euharistijske obnoviteljske unije i Družbe Euharistijskih misionarki iz Nazareta; svećenici Lodovico Pavoni, utemeljitelj Družbe Sinova Marije Bezgrešne, i Alfonso Maria Fusco, utemeljitelj Družbe sestara svetoga Ivana Krstitelja; redovnica Elisabeta od Presvetoga Trojstva, iz Reda bosonogih karmelićanki; Jose Gabriel Brochero, argentinski “svećenik-kauboj” i Jose Luis Sanchez del Rio, jedini kanonizirani laik.

Salomone Leclerq

Blaženi Salomon svoj je život odlučio posvetiti Bogu kroz poučavanje i odgoj, pristupivši redu Školske braće koji je osnovao sv. Ivan Krstitelj de La Salle. Godine 1790., tijekom Francuske revolucije, red je raspušten nakon što su neki njegovi članovi odbili položiti zakletvu vjernosti novoj vlasti koja je svrgnula kralja Luja XVI.

Sam Salomon ubijen je 2. rujna 1792. zajedno s još 190 drugih u dvorištu karmelićanskog samostana koji im je služio kao zatvor nakon što je francuska Narodna skupština sredinom kolovoza te godine zatvorila sve katoličke škole u Parizu i zabranila nošenje redovničke i svećeničke odjeće. Od svećenika je zatraženo da daju zakletvu državnoj organizaciji za svećenike koja je htjela kontrolirati svećenički rad, kao i biskupska imenovanja i to bez miješanja Vatikana i pape. Tom prilikom je 25 000 svećenika odlučilo napustiti zemlju.

Salomon Leclercq izabrao je ostati, međutim ubrzo je uhićen, zatvoren te ubijen od strane revolucionara naoružanih mačevima. On je jedan od oko 1300 ljudi ubijenih u tzv. “Rujanskom masakru”.

Manuel González García

Biskup Palencije te utemeljitelj Euharistijske obnoviteljske unije i Družbe Euharistijskih misionarki iz Nazareta, rođen je 1877. te je svoj život posvetio štovanju euharistije postavši poznat kao “biskup od svetohraništa”.

Godine 1902. seviljski biskup Marcelo Spinola y Maestre poslao ga je propovijedati u sklopu misija u jednu od župa. Blaženog Garciju pogodilo je kad je vidio koliko je župa zapuštena i prljava. Kleknuo je ispred svetohraništa odlučivši tog trenutka kako će cijeli svoj život posvetiti euharistijskoj službi na slavu Isusa Krista.

Kao biskup Palencije umro je 1940. te je sahranjen u katedrali u Palenciji. Njegova posljednja želja bila je: “Želim da me se pokopa odmah do svetohraništa kako bi nakon smrti moje kosti, kao i moj jezik i pero za života, mogle govoriti onima koji prolaze: ‘Ovdje je Isus! Tu je Isus! Evo ga! Nemojte ga ostaviti samog!'”

Lodovico Pavon

Talijanski svećenik iz Brescie, dobrotvor mladih, posebno siročadi za koje je, želeći im dati neki pošteni zanat, otvorio tiskaru i izdavačku kuću te osnovao Kongregaciju Sinova Bezgrešne koja je nastavila njegov rad.

Osim mladih, njegov pastoral uključivao je i gluhe i nijeme osobe, a 1849., netom prije smrti, pomagao je svojim sugrađanima oboljelima u epidemiji kolere. Umro je iste godine, u jeku sukoba između Austrije i Brescie.

Alfonso Maria Fusco

Sin Giuseppine Schiavone i Aniella Fusco, najstariji od petero djece, odgajan je u pobožnoj seljačkoj obitelji. Njegovi roditelji nisu mogli imati djece dok jedan dan, pred relikvijama svetog Alfonsa Marije Liguorija, nisu primili poruku kako će dobiti sina kojem će nadjenuti ime Alfonso i koji će živjeti život blaženika.

Blaženi Alfonso Maria Fusco bio je poznat po svojoj predanosti liturgiji, ali i kao nježan, očinski ispovjednik. U rujnu 1878. osnovao je, zajedno s Maddalenom Caputo i tri mlade žene, ono što će prerasti u Družbu sestara svetoga Ivana Krstitelja. Cilj Družbe bila je skrb i obrazovanje siromašne siročadi, napuštene djece i mladih delinkvenata. Uskoro su otvorili i prvu kuću za takvu djecu poznatu pod nazivom “Mala kuća providnosti”.

Blaženi Aflonso ipak je proživio brojne nedaće i lažne optužbe zbog čega ga je jedno vrijeme biskup htio maknuti s čela Družbe, međutim na kraju je oslobođen svih sumnji.

Elizabeta od Presvetoga Trojstva

Élisabeth Catez rođena je 18. srpnja 1880. u mjestu Camp d’Avor (nedaleko Bourgesa), u vrlo pobožnoj obitelji. Njen otac, časnik, preminuo je svega nekoliko godina kasnije te se gospođa Catez sama morala pobrinuti za odgoj i obrazovanje svojih dviju kćeri.

Elizabeta je bila “jako živa, sklona ispadima bijesa, pravoga bijesa, vrlo izrazitoga”, kako je govorila njena sestra Guite. No, postojalo je još i ovo: privlačilo ju je sve veliko i lijepo te je imala velikodušno srce, koje se znalo otvoriti Isusu te je iz ljubavi prema Njemu željela pobijediti svoju “strašnu narav”.

Godinu dana kasnije, nakon jedne svete pričesti, Elizabeta prima od Gospodina poziv u Karmel, te na nj spontano odgovara zavjetom trajnoga djevičanstva. No, njena majka željela je provjeriti istinitost poziva, te joj nalaže neka pričeka do punoljetnosti. Djevojka je patila u tišini, te nastavila u posvemašnjoj jednostavnosti živjeti svjetovan život.

Dana 2. kolovoza 1901. Elizabeta ulazi u Karmel u Dijonu te odmah osvaja susestre svojom iznimnom sabranošću. Nakon milosti prvih mjeseci, Elizabeta, obukavši habit, ulazi u tamu i suhoću, duboko ih prihvaćajući. Svjetlost se vraća tek na dan polaganja zavjetâ.

Čini se kako se duhovni put sestre Elizabete vrlo rano koncentrirao u njenu jedinu žudnju: Krist, Trojstvo. “Svaka nam je minuta dana kako bismo se još većma ukorijenili u Bogu… Da bismo to ostvarili, evo tajne: zaboraviti, napustiti sebe, ne voditi o sebi računa, gledati u Učitelja, i samo u Njega”, govorila je Elizabeta. To je neće nimalo omesti u ljubavi spram drugih, svih drugih, svojim “velikim srcem prepunim ljubavi”.

Jose Gabriel Brochero

Argentinski svećenik, otac Brochero, svoj nadimak “svećenik-kauboj” dobio je jer se rijetko kad odvajao od ponča i sombrera, karakteristične odjeće gauča, južnoameričkih kauboja.

Kada bi o. Brochero išao na jedno od svojih brojnih putovanja uvijek bi sa sobom nosio ikonu Blažene Djevice Marije, molitvenik i stvari potrebne za služenje mise, kako bi u bilo kojem trenutku putovanja mogao udijeliti sakramente svakoj osobi koju sretne.

Uz ovog blaženika veže se rečenica koja odaje njegov karakter spreman na sve kako bi spasio svoje stado: “Jao đavlu ako misli ukrasti koju dušu od mene.”

Svoju posebnu brigu za župljane pokazao je tako što je velik dio vremena posvećivao siromasima i bolesnima, osobito 1867. kad je izbila epidemija kolere. Među ostalima skrbio je i za gubavce, zarazivši se i sam gubom od čega je nakon nekoliko godina umro.

Jose Luis Sanchez del Rio

Jose je bio brutalno mučen i ubijen sa samo 14 godina tijekom vjerskih progona antiklerikalnog režima meksičkog predsjednika Plutarca Eliasa Callesa. José Luis bio je član Cristerosa, pod zapovjedništvom generala Prudencia Mendoze.

Nakon neuspjelih pokušaja da ga navedu na otpad od vjere, dječaka su vladine sile mučile i ubile 10. veljače 1928. godine tako da su mu odsjekli dijelove stopala i prisilili ga da hoda bos do groblja, udarajući ga putem mačetama. Prije nego su ga ubili, José Luis je povikao „Viva Cristo Rey!“, odnosno „Živio Krist Kralj!“

*dijelovi teksta preuzeti su s web stranica sveci.net i catholicsaints.info