Kardinal Luis Antonio Gokim Tagle, s kojim je razgovarao direktor vatikanske agencije Fides Gianni Valente, kaže da Sporazum Svete Stolice i Narodne Republike Kine nastoji osigurati da kineski katolički biskupi mogu obnašati svoju službu u punom zajedništvu s Papom, čuvajući sakramentalni život Katoličke Crkve u Kini, prenosi Vatican News.

„Razlog svega je očuvanje valjanog apostolskog nasljedstva i sakramentalne naravi Katoličke Crkve u Kini“, u želji „da se ohrabre, utješe i obraduju“ kineski katolici. Kardinal Luis Antonio Gokim Tagle koristi smirene tonove i riječi, kako bi ponovio što to pokreće Svetu Stolicu da zajedno s vladom u Pekingu za još dvije godine produži valjanost privremenog Sporazuma o imenovanju kineskih biskupa, potpisanog u rujnu 2018. i već obnovljenog 22. listopada prije dvije godine.

Filipinski kardinal sa zahvalnošću podsjeća na sensus fidei mnogih kineskih katolika, jer njihovo svjedočanstvo „nije niknulo u dobro kultiviranim i zaštićenim vrtovima, nego na surovoj i neravnoj zemlji“. On prepoznaje da je „određenim ranama potrebno vrijeme i Božja utjeha da bi bile izliječene“. Podsjeća sve da „biskupi nisu ‘Papini funkcionari ili ‘državni klerici’, nego ‘nasljednici apostola’“. I na koncu, u razgovoru povjerava kako i zašto mu i posljednje riječi koje je čuo od svog kineskog djeda danas pomažu da „razmotri što može biti još korisnije“ u dijalogu s vladom u Pekingu.

Vaša Eminencijo, koji su kriteriji koji vode Svetu Stolicu da ustraje u odluci donesenoj prije četiri godine?

Sporazum između Svete Stolice i kineske vlade potpisan 2018. godine odnosi se na postupke izbora i imenovanja biskupa u Kini. To je specifično pitanje koje dotiče ključnu točku u životu katoličke zajednice u Kini. U toj su zemlji povijesni događaji doveli do bolnih razdora unutar Crkve, do te mjere da su bacili sjenu sumnje na sam sakramentalni život. U igri su, dakle, bile stvari koje zadiru u intimnu narav Crkve i njezino poslanje spasenja. Sporazumom se nastoji osigurati da kineski katolički biskupi mogu obavljati svoju biskupsku zadaću u punom zajedništvu s Papom, a sve radi očuvanja valjanog apostolskog nasljedstva i sakramentalne naravi Katoličke Crkve u Kini. I to može ohrabriti, utješiti i obradovati krštene katolike u Kini. Sveta Stolica uvijek je ponavljala ograničenost Sporazuma, koji ipak dotiče životno pitanje za Crkvu i zbog toga se ne može svesti samo na sporedni element neke diplomatske strategije. Svako razmatranje koje zanemaruje ili zamagljuje tu jedinstvenu fizionomiju Sporazuma, na kraju daje lažnu predstavu.

Nije još vrijeme za sagledavanje sveukupnog doprinosa, pa ni provizorno. No, kako s Vašeg stajališta vidite postignuti napredak i učinke Sporazuma?

Od rujna 2018. zaređena su šestorica biskupa koji su imenovani prema postupcima navedenim u Sporazumu. Kanali i prostori za dijalog ostaju otvoreni, a to je već relevantno samo po sebi, u datoj situaciji. Sveta Stolica, saslušavajući kinesku vladu, ali i biskupe, svećenike, redovnike i laike, postaje svjesnija ove stvarnosti, u kojoj je vjernost Papi sačuvana čak i u teškim vremenima i kontekstima, kao intrinzična činjenica crkvenog zajedništva. Slušanje argumenata i primjedbi vlasti također nas navodi da uzmemo u obzir kontekste i „formu mentis“ naših sugovornika. Otkrivamo da stvari koje su nama apsolutno jasne i gotovo očite, da za njih mogu biti nove i nepoznate. Za nas to također predstavlja izazov pronaći nove riječi, nove uvjerljive i bliske primjere za njihovu osjetljivost, kako bismo im pomogli da lakše razumiju do čega nam je zapravo stalo.

A što je to Svetoj Stolici stvarno na srcu?

Namjera Svete Stolice je samo favorizirati izbor dobrih kineskih katoličkih biskupa, koji su dostojni i prikladni služiti svom narodu. Ali, davanje prednosti izboru dostojnih i prikladnih biskupa također je u interesu nacionalnih vlada i vlasti, uključujući kineske. Zatim, jedna od želja Svete Stolice uvijek je bila poticati pomirenje i vidjeti zacjeljenje raskida i sukoba koji su otvarani unutar Crkve u nevoljama kroz koje je prolazila. Određene rane trebaju vrijeme i Božju utjehu da bi bile izliječene.

Ne postoji li rizik da se problemi sakriju pod velom apriornog optimizma?

Otkako je ovaj proces započeo, nitko nikada nije iskazivao naivne trijumfalizme. Sveta Stolica nikad nije govorila o sporazumu kao rješenju svih problema. Oduvijek se percipiralo i afirmiralo da je put dug, da može biti naporan, a da sam dogovor može izazvati nesporazume i dezorijentiranost. Sveta Stolica ne zanemaruje i ne umanjuje razlike u reakcijama među kineskim katolicima glede Sporazuma, gdje se radost mnogih isprepliće s nedoumicama drugih. To je dio procesa. No, uvijek valja „uprljati ruke“ sa stvarnošću stvari kakve jesu. Mnogi znakovi potvrđuju da su mnogi kineski katolici shvatili nadahnuće koje je slijedila Sveta Stolica u procesu koji je u tijeku. Oni su zahvalni i ohrabreni za proces koji pred svima potvrđuje njihovo puno zajedništvo s Papom i sveopćom Crkvom.

Građanske vlasti interveniraju u izboru kineskih biskupa. Ali, ovo se ne čini novim ili nečim što je isključivo za kinesku situaciju…

Intervencija građanskih vlasti u izbore biskupa očitovala se kroz povijest više puta i u različitim oblicima. Pa i na Filipinima, u mojoj zemlji, dugo vremena na snazi su bila pravila „Patronato Real“, kojima je organizacija Crkve bila podvrgnuta španjolskoj kraljevskoj vlasti. A sveti Franjo Ksaverski i isusovci vršili svoju misiju u Indiji pod pokroviteljstvom portugalske krune… To su svakako različite stvari i konteksti, jer svaki slučaj ima svoju specifičnost i svoje povijesno objašnjenje. Ali, u takvim je situacijama važno da postupak koji se koristi za biskupska imenovanja jamči i štiti ono što nauk i disciplina Crkve prepoznaju kao bitno za življenje hijerarhijskog zajedništva između Petrova nasljednika i ostalih biskupa, nasljednika apostola. A tako je i u postupcima koji se trenutačno koriste u Kini.

Kineska vlada uvijek poziva mjesnu Crkvu na zahtjeve „sinizacije“…

Kršćanstvo je kroz povijest uvijek živjelo procese inkulturacije, kao prilagodbe kulturnim i političkim kontekstima. Izazov bi i u Kini mogao biti utvrditi da pripadnost Crkvi ne predstavlja prepreku da se bude dobar kineski građanin. Nema proturječnosti, nema ili-ili. Štoviše, hoditi u vjeri apostola može pomoći da dobri kršćani postanu i dobri građani.

Na što se Sveta Stolica može osloniti u ovoj fazi procesa, a pred mogućom sporošću i zastojima? Na što polaže povjerenje?

Sensus fidei kojem svjedoče toliki kineski katolici uvijek je ohrabrujući. Dragocjeno je to svjedočanstvo, koje je često nicalo ne u dobro obrađenim i zaštićenim vrtovima, nego na surovim i neravnim terenima. Ako pogledam povijest katolištva u Kini posljednjih desetljeća, uvijek mi pada na pamet odlomak svetog Pavla u Poslanici Rimljanima: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“. Mnogi kineski katolici živjeli su u vlastitom tijelu ono što piše sveti Pavao. Nevolje, tjeskobe, ali i pobjedu koju im je darovala Kristova ljubav.

Što odgovoriti onima koji kažu da Sveta Stolica, kako bi pregovarala s kineskom vladom, skriva i ignorira patnje i probleme kineskih katolika?

Prošle, pa i nedavne patnje i poteškoće uvijek su pred očima Apostolske Stolice glede života Crkve u Kini. I sadašnji odabiri su napravljeni upravo polazeći od ovog prepoznavanja i zahvalnosti za one koji su ispovjedili svoju vjeru u Krista u vremenima nevolje. U dijalogu Sveta Stolica ima svoj stil komuniciranja s predstavnicima kineske vlade, koji je pun poštovanja, ali koji nikada ne zanemaruje, štoviše uvijek aktualizira situacije patnji katoličkih zajednica, koje ponekad proizlaze iz neprimjerenih pritisaka i uplitanja.

Što može ići u prilog priznavanju takozvanih „podzemnih“ biskupa od strane kineskog političkog aparata?

To je točka koja se uvijek razmatra u dijalogu. U korist rješenja ovog problema, možda bi bilo korisno imati na umu da se biskupi ne mogu smatrati „funkcionarima“: biskupi nisu „Papini funkcionari“ ili „funkcionari Vatikana“, jer su oni nasljednici apostola. A ne mogu se smatrati ni „religijskim funkcionarima“ svjetovnih političkih aparata, ili kako kaže papa Franjo, „državnim klericima“.

Čini se da zbunjenost oko biskupske službe i odnosa između biskupa i Pape ne postoji samo u Kini…

Jednom sam u bazilici Svetoga Petra čuo turističkog vodiča koji je pokušao objasniti turistima lik i ulogu Pape u Crkvi, pokušavajući pronaći slike koje bi im bile poznate: „Crkva“, rekao je vodič, je poput velike tvrtke, poput Toyote ili Applea. A Papa je kao izvršni direktor ovog ‘poduzeća’. Činilo se da su turisti bili zadovoljni tim objašnjenjem, vraćajući se kući s tom idejom koja baš i nije u skladu s pravom ulogom Pape kao izvršnog direktora te Crkve kao gospodarskog i financijskog poduzeća…

Papa Franjo pozvao Vas je u Rim za prefekta Kongregacije za evangelizaciju naroda. Kakav dojam imate o formama i energiji kojom kineski katolici žive svoj misionarski poziv, pa i prema mnoštvu sunarodnjaka koji ne poznaju Isusa?

Vidim da župe i zajednice diljem Kine provode pastoralni i karitativni rad sa žarom i kreativnošću. Svake godine ima i mnogo novih krštenja, također među odraslima. To je apostolsko djelo koje svakodnevno provode kineske katoličke zajednice, uvijek u skladu s prijedlozima papinskog učiteljstva, pa i u mnogim ograničenjima kojima se nalaze. Proteklih godina kineske katoličke zajednice intenzivno su živjele Godinu vjere, Jubilej milosrđa, mnoge dobrotvorne inicijative tijekom Covida. I dok sam živio u Manili, uvijek sam bio zadivljen svjedočanstvom kineskih katolika i katolika drugih zajednica iz nacija u kojima žive u uvjetima manjina i u teškim kontekstima. Kineski katolici u iseljeništvu također nastavljaju pomagati Crkvu u Kini na mnoge načine, primjerice podupirući izgradnju crkvi i kapela. Mjesne Crkve imaju geografske granice, ali postoji ljudski prostor crkvenog zajedništva koji nadilazi granice.

Kakvo sjećanje ima Vaša majka na vjeru svojih kineskih predaka?

Moja je mama rođena na Filipinima i odrasla je u filipinskom, a ne u kineskom kontekstu. Moj djed s majčine strane postao je kršćanin i primio krštenje. Bio je vrlo konkretan i „pragmatičan“ kineski katolik. Na godišnjicu majčine smrti, prinio je tamjan i hranu pred kipom svoje majke, a nama unucima je rekao: „Ovu hranu nitko neka ne dira! Prvo je mora kušati prabaka, na Nebu, a onda smo mi na redu…“. Sjećanje na njega mi, na određeni način, i sada pomaže da promislim što može biti još korisnije u dijalogu s kineskom vladom.

Na što mislite?

Kad sam djedu povjerio svoju želju da uđem u sjemenište, rekao mi je: „Nisam zamišljao da ću imati unuka svećenika… Ne razumijem taj svećenički svijet!“ Osjećao sam se malo poniženo, a onda je dodao: „Ne razumijem, ali ipak želim da budeš dobar svećenik“. Sada, kada razmatram dijalog s kineskom vladom o crkvenim pitanjima, mislim da je ponekad bolje tražiti jednostavne i izravne argumente, susresti se s konkretnim i pragmatičnim pristupom naših sugovornika. Od njih se ne može očekivati da dublje shvate otajstvo Crkve oživljene Duhom Svetim. I meni je bilo teško djedu objasniti izvor moga svećeničkog poziva… A bilo mi je važno uzeti u obzir i njegovu jednostavnu želju da budem dobar svećenik.

Ove godine obilježava se 400 godina kongregacije Propaganda Fide, institucije koja je odigrala važnu ulogu u hodu Crkve u Kini. Kako bismo trebali gledati na ovu obljetnicu? Označava li ona kraj jedne povijesti?

Iz palače Propaganda Fide često se proročanski promatralo događaje u kršćanstvu u Kini. Dovoljno se prisjetiti uloge Celsa Costantinija, koji je bio prvi apostolski delegat u postimperijalnoj Kini, a zatim postao i tajnik kongregacije Propaganda Fide. Što se tiče sadašnjosti i budućnosti, velika povijest Propaganda Fide nije likvidirana i ne izmiče u zaborav. Mnogo toga se može promijeniti, a trenutačni kontekst više nije onaj u kojem je nastala Propaganda Fide. Ali tijek vjere, nade i milosrđa koji je prošao kroz Propaganda Fide nije izgubljen. A mnogi uvidi koji su se pojavili u prošlim razdobljima mogu predložiti rješenja i pristupe koji su vrlo aktualni i savršeno prilagođeni sadašnjoj situaciji. Papa Franjo ponavlja kako tradicija nije muzej starih stvari, nego put žive stvarnosti u vjeri. Strukture i oblici rađaju se kao odgovori na potrebe određenog vremena, no kada se strukture mijenjaju, ne nestaje život koji ih je pokrenuo. To se također odnosi i na Propaganda Fide. To je institucija nastala u određenim povijesnim uvjetima, ali je kroz nju prošla i ona apostolska vitalnost prepoznata i potvrđena također na Drugom vatikanskom koncilu, kada je ponovljeno da je cijela Crkva pozvana biti misionarska u svakom kršteniku. Vrijeme je da prepoznamo da je svaka crkvena stvarnost i struktura pozvana na misionarsko obraćenje. To vrijedi za svakog župnika, za svakog biskupa. Apostolska pobudnica pape Franje Evangelii Gaudium također je pokazala kako se u sadašnjem stanju Crkve svaka dijalektička suprotnost između onoga što je „pastoralno“ i onoga što je „misionarsko“ čini prevladanom. Svaki rad, svaka pastoralna inicijativa mora se živjeti misionarskim srcem.

Listopad, misijski mjesec. Svjetski misijski dan obilježava se u nedjelju 23. listopada. Po Vašem mišljenju, na što bismo se trebali fokusirati kako bismo adekvatno uzveličali taj tradicionalni događaj, u Kini i u svijetu?

Ovogodišnja poruka pape Franje za Svjetski misijski dan nosi naslov „Bit ćete mi svjedoci“. Naslov preuzima redak iz Djela apostolskih. A svjedočanstvo na koje se odnosi je svjedočanstvo evanđeoskog života kršćana. Ono koje može zasjati u svakodnevnom životu, u vjernoj i radosnoj ustrajnosti ljudi promijenjenih i ozdravljenih susretom s Isusom.

Ponekad čujemo da postoji rizik „svođenja“ misije na socijalna djela. I da postoji potreba naviještati Evanđelje na jasan i drugačiji način kako bi se dao temelj „djelima“…

U dinamici svjedočenja i ispovijedanja kršćanske vjere čini mi se da ne primjećujem ovu jasnu dijalektiku između navještaja Evanđelja i djela milosrđa. Jednom sam se zatekao u pratnji ljudi koji su nosili pomoć u izbjeglički kamp u kojem nije bilo kršćana. Jedan od izbjeglica upita: Zašto se vi kršćani brinete za nas? Zašto ste putovali toliko dugo da biste došli ovamo, a da nas niste ni poznavali? Došlo mi je te sam odgovorio da samo slijedimo našega Gospodina Isusa, jer nas je učio ljubiti i služiti svima. U tom je trenutku jedna djevojka rekla: Htjela bih upoznati tog Isusa. Tada je gesta milosrđa izazvala pitanja. Mislio sam da je Duh Sveti već na djelu u znatiželji onih koji su postavljali pitanja. Tako se srca mogu otvoriti naviještanju Evanđelja. Svjedočenje se svakako može učiniti ponavljanjem istinskih riječi koje navještaju spasenje koje je Krist obećao. No živo svjedočanstvo ljubavi već je samo po sebi navještaj Božje Riječi.