U svom životu nikad nisam osjetio slične emocije. Svi su mediji predviđali dugačke konklave. A zapravo, kad je izbrojen 77. glas, pogledao sam kardinala do sebe u Sikstinskoj kapeli i rekao mu: “Duh Sveti ne čita novine”. Skinuo sam sat s ruke i pogledao taj povijesni trenutak: 17,28 sati.» Nekoliko sati nakon što je napustio sinodsku dvoranu, francuski kardinal Paul Poupard (82) ponovno povezuje niti sjećanja da bi opisao «brz izbor» Benedikta XVI.

«Za vrijeme sprovoda Karola Wojtyle, dekan Ratzinger je podigao ruku prema prozoru papine radne sobe da bi duhovno dozvao njegovu prisutnost, tada sam shvatio da su konklave završile prije nego su počele», objašnjava bivši vatikanski ministar za Kulturu i međureligijski dijalog, kardinal od 1985. i sudionik konklava 2005. «Nemoguće je opisati uistinu jedinstvene osjećaje tih trenutaka proživljenih pred Michelangelovim sveopćim sudom.»

Po čemu se ove konklave razlikuju od onih 2005. godine?

«Na općim kongregacijama sam poznavao gotovo sve, a s onima s kojima sam se manje susretao, bilo mi je moguće odmah produbiti poznanstvo. Prije osam godina predsjedao nam je dekan koji je potom ušao u konklave, dok sada Sodano ne sudjeluje u izboru pape. Joseph Ratzinger nas je vodio od predkonklava do konklava. Njegova homilija u Sv. Petru emotivno i duhovno pogodila je kardinalski zbor. Bolest Ivana Pavla II. bila je dugačka i već smo psihički bili pripremljeni izabrati nasljednika. Ovoga puta situacija je dubinski različita: odricanje Benedikta XVI. bilo je stvarno munja na vedrom nebu za sve nas.»

Kako je bilo glasovati u Sikstini?

«To je bilo kao priječi s druge strane trga. Bio sam u Sv. Petru kad je izabran Roncalli i ujutro kad su počele konklave doručkovao sam s jednim od njegovih izbornika. Pet godina kasnije djelovao sam u Državnom tajništvu i Montini je postao Papa. Kad je došao red na mene da sudjelujem u izboru pape, sudjelovao sam na najprirodniji način u jednom posebno intenzivnom i znakovitom događaju. Vraća mi se u sjećanje svaki trenutak, svaka faza. U ponedjeljak, 18. travnja 2005., 16.30 sati bilo je vrijeme određeno za ulazak u konklave i prisegu za izbor novog Vrhovnog svećenika. Petnaest minuta ranije našli smo se u Auli blagoslova, u prvoj Lođi Apostolske palače. Svi smo bili odjeveni u crvenu haljinu, roketu i mocetu. Nakon Križa i Knjige evanđelja, uz pjevanje Litanija Svih Svetih, krenuli smo u procesiji u Sikstinsku kapelu, gdje smo položili prisegu. Drhtao mi je glas od uzbuđenja dok sam pjevao “Veni Creator” (Dođi, Đuše Presveti).»

Kakvo je bilo ozračje?

«U tijeku su bili radovi restauracije Sikstinske kapele, sjedili smo za neudobnim drvenim školskim klupama. U Auli blagoslova nije bilo zraka. Nikad se nisam nalazio uronjen u takvu apsolutnu tišinu, unatoč mnogo osoba okupljenih na istom mjestu. Čim je krenula procesija, nastala je psihološka deblokada. Bila je to atmosfera ozbiljnosti i mirnoće. Ostaje mi utisnut prije svega Himan Duhu Svetom. Najposebniji koji sam ikad pjevao. U procesiji sam bio između Nijemca Wettera (Ratzingerova nasljednika u Munchenu) i Filipinca Vidala kojeg sam ponovno susreo sada u ovim kongregacijama s istim osmijehom.»

A u Domu sv. Marte?

«Na raspolaganju su nam bili autobusi za prijevoz iz Doma do Sikstine i nazad. Ali, ja sam išao pješice. Zrak je bio ugodan, osvježavao je ideje, preko nutarnjih dvorišta, apside sv. Petra, dvorišta sv. Damasa, dizala, raspravljajući s pokojim subratom. I za stolom smo razgovarali slobodno, u velikom skladu. Na kraju večere spontano smo se našli svi u molitvi u kapeli Sv. Marte. U svojoj sobi odmah sam zaspao. Spavao sam odlično.»

Izvor: www.vaticaninsider.com 
Prijevod: Verica Kraš Villa