NAČELO SUPSIDIJARNOSTI
Kardinal Pell: Papa ima vrhovnu vlast nad čitavom Crkvom
Postoji mnoštvo teologija, ali bitne doktrine nisu podložne regionalnim razlikama. Kako god se načelo supsidijarnosti s razboritošću primjenjivalo u Katoličkoj Crkvi u različitim vremenima, prvenstvo rimske Crkve neće se promijeniti.
Uloga pape kao onoga koji ima zadnju riječ, braneći apostolsku predaju, uvijek će biti jedinstvena. Tako su zaključili kardinal George Pell, pročelnik Tajništva za gospodarstvo, i Michael Casey, savjetnik pri Australskom katoličkom sveučilištu, u članku koji je prenio Catholic Herald.
Tekst je objavljen povodom prijedloga nekih sinodskih otaca da se, temeljem načela supsidijarnosti i kolegijalnosti, nacionalnim ili regionalnim biskupskim konferencijama dadne vlast da odlučuju o pastoralnim pristupima koji bi se mogli dramatično razlikovati od pastoralnih praksi koje su trenutačno na snazi u općoj Crkvi.
Prema kardinalu Pellu i dr. Caseyju, nakon izbora pape Franje oživjela su brojna očekivanja – neka od njih i proturječna – o moralnim pitanjima, poput rastave i ponovne ženidbe te homoseksualnih praksi. Stvaranje pak vijeća kardinala koje se redovito sastaje kako bi savjetovalo Svetoga Oca te proširenje uloge Redovnog vijeća Sinode obnovilo je težnje da se promjene organizacijski obrasci koji utjelovljuju vlast pape kao nasljednika sv. Petra i pojedinačnih biskupa kao nasljednika apostola.
Kako se supsidijarnost može primijeniti na Crkvu? Na to su pitanje odgovorili kardinal Pell i dr. Casey ističući, prije svega, da je krivo usvojiti „negativno i odviše pojednostavljeno“ razumijevanje supsidijarnosti, prema kojem viša razina autoriteta (Rim) ili ne može ili ne treba intervenirati, tako da niži organi mogu bez miješanja izvršavati svoje funkcije. Budući da je učenje o supsidijarnosti razvijeno u svjetovnom društvu, važno je da se u njegovom primjenjivanju na Katoličku Crkvu na umu drže bitne razlike između Crkve i države – naglašavaju autori.
Ističu da u Katoličkoj Crkvi čak i nadbiskup metropolit ima samo malene ovlasti u drugim biskupijama te da, za razliku od multinacionalnih organizacija, Crkva nema nacionalne ili kontinentalne „upravitelje“. Svaki je biskup nasljednik apostola, s vlastitim autoritetom svećenika, proroka i kralja. Premda nije izaslanik ili predstavnik pape, izravno je odgovoran Svetome Ocu kao Petrovu nasljedniku. Iako pojedini biskupi imaju obvezu surađivati i težiti jačanju zajedništva, nacionalna biskupska konferencija ne može prisiliti nijednog biskupa da prihvati određenu praksu.
Katoličku ekleziologiju definira uloga Pape. Ako ga se vidi samo kao „patrijarha Zapada“ čiji je utjecaj rastao širenjem latinske Crkve, onda bi se moglo zagovarati značajno osnaživanje uloge kontinentalnih sinoda. Ali – kako napominju autori – to nije katoličko shvaćanje pape, koji kao nasljednik sv. Petra ima vrhovnu vlast nad čitavom Crkvom; a kolegijalnost o kojoj govori Drugi vatikanski sabor znači da je čitav zbor biskupa, u zajedništvu s Papom i s njim na čelu, jedan od izraza vrhovne crkvene vlasti – ustvrdili su kardinal Pell i dr. Casey.
Radio Vatican