“Zašto bi svaka glazba morala biti svirana u crkvi? Ja i kada izađem kroz crkvena vrata trebam ostati čovjek vjere i trebam je svjedočiti. A ja je želim svjedočiti preko glazbe. Postoji puno krštenih ljudi koji su ostali izvan Crkve, nisu prošli kroz ta crkvena vrata. Što napraviti s tim ljudima, kako ih vratiti?”

Glasnici 18

Foto: Privatni arhiv

Dominikanski redovnik o. Anto Bobaš doista je svojevrsni ‘duhovni pionir’. Njegovo zalaganje za ideju kršćanskog rocka traje intenzivno još tamo od 1990. kada su on i njegov brat Jadranko snimili prve demo snimke svog banda Glasnici nade. Od tada pa do danas Glasnici nade su objavili ukupno šest albuma, a o. Anto je o fenomenu kršćanskog rocka pisao i govorio u različitim prigodama. Ukazujući na mogućnosti za evangelizaciju koja za Crkvu leži u pop-kulturi, dominikanac je istodobno upozoravao na duhovne opasnosti koje stoje iza određenih sadržaja u rock glazbi, te je napisao knjigu “Rock-glazba i sotonizam”. Danas, Bobaš je župnik župe Kraljice sv. krunice u Zagrebu i voditelj emisije “Oni rokaju za Gospodina” na Hrvatskom katoličkom radiju, te priprema novu knjigu o sotonizmu u rock and rollu. Istodobno, on i brat Jadranko uskoro ulaze u studio snimiti novi album Glasnika nade.

– Pater Marko Glogović pričao mi je jednom kako su ga pozvali na jednu radio postaju, gdje je puštao i glazbu. Pustio je u eter poljski kršćanski punk band 2Tm2,3, nakon čega je par slušatelja prosvjedovalo. Susrećete li se i vi s takvim situacijama? Prigovaraju li vam ljudi zbog radio emisije?

Puno njih, nažalost. Konkretno, meni u lice, a često i glazbenom uredniku Slavku Nediću. Prigovarali su zašto poslije krunice i meditativnih sadržaja odjednom počinje „rokanje“, odnosno žestoka glazba. Ljudi, najčešće stariji, nisu se snalazili na početku. Međutim, moj urednik Slavko Nedić čvrsto stoji iza toga kako na HKR-u treba i takvog sadržaja, takve glazbe.

Ja, nažalost, dobivam prigovore u kojima me se pomalo i vrijeđa, postavljaju mi se pitanja – kakav sam ja to svećenik, propagiram li sotonu i slično… Ali, to nije za mene ništa novo. Od početka moga djelovanja je tako. Kakvih sam sve pisama dobio ili telefonskih poziva! Često su ljudi slali pisma mojim provincijalima, tražili od njih da me „dovedu u red“. Ja se već 25 godina bavim propagiranjem kršćanskog rocka i u tom razdoblju bilo je puno lijepog, ali i dosta ružnoga. Ali, uvijek sam nastojao sva ta vrijeđanja i prigovore predati Gospodinu.

– Pa koji su razlozi za tako duboko nerazumijevanje i nakon 25 godina onoga što radite?

Puno je tu razloga. Pojedini ljudi osjećaju kako je sve ono što je drugačije od onoga što se i kako se dosada radilo u Crkvi nešto nezamislivo. Konkretno – kada je riječ o glazbi – ona u očima tih ljudi ima svoje norme kojih se moramo pridržavati. To su sintesajzeri, lagane note, lijepo posloženi glasovi, ljudi lijepo obučeni i uredno počešljani… I ne daj Bože, da netko iskače iz toga.

I to je onaj drugi put kojim smo moj brat Jadranko i ja išli od početka. Ne zato kako bi pokazivali da smo mi, eto, ekstravagantni, drugačiji. Ne, nego zato što vjerujemo u to što radimo. Zato što stojimo iza toga. I vrijeme je ipak pokazalo da ovih šest albuma koje smo snimili nije vrijeme bačeno u vjetar. Ostavili smo trag i ideja kršćanskog rocka koju smo zastupali stvorila je stanoviti pokret u Hrvatskoj.

– Koji je bio glavni motiv zbog kojeg ste krenuli u to?

Ja i moj brat odrasli smo uz rock glazbu i naša ideja je bila takvu glazbu obući u ljepšu haljinu. A ta ljepša haljina bila je poruka ljubavi i mira koja je trebala zamijeniti poruku nasilja i uništavanja. Zašto ne svirati tako žestoko i pjevati o Isusu Kristu? Pri tome, nama nikada nije padalo na pamet kako bi te i takve pjesme svirali u crkvi. Jer, zašto bi svaka glazba morala biti svirana u crkvi? Pokazujem li svoju vjeru samo u crkvi? Ja i kada izađem kroz crkvena vrata trebam ostati čovjek vjere i trebam je svjedočiti. A ja je želim svjedočiti preko glazbe. Postoji puno krštenih ljudi koji su ostali izvan Crkve, nisu prošli kroz ta crkvena vrata. Oni u crkvu ne dolaze. Prema statistikama, u gradskim sredinama od 7 do 8 posto ljudi dolazi u crkvu, u seoskim je to negdje oko 15 posto. Što napraviti s tim ostalim ljudima, kako ih vratiti?

Glasnici 04

Foto: Privatni arhiv

– Je li to ona ‘periferija’ o kojoj govori papa Franjo?

Upravo tako. Ja trebam izaći prema tim ljudima. Ova glazba treba biti ‘udica’ na koju će se oni zakačiti. Ona mreža o kojoj Isus govori – bacite mrežu, budite ribari ljudi. Glasnici nade su prepoznali trenutak i kako reagirati na njega i radimo to već 25 godina, i prije nego je Papa progovorio o tome. Ima ljudi koji to rade i dulje od nas.

– Što vas je zapravo privuklo žestokoj glazbi? Jeste li imali tijekom svog duhovnog puta ikada dvojbe o njoj?

Dvojbe o tome mogu li vjera i ta vrsta glazbe zajedno nisam imao nikada. Za mene je to od početka spojivo. Posebice nisam imao tih dvojbi nakon što sam vidio kako heavy metal/hard rock scena sve više oblaži haljinu ružnoće i zla, poprima oblik sotonskog. Govorim o razdoblju od kraja 1970-ih pa naovamo, s pojavom novog vala britanskog metala i stvaranja black metala s bendovima poput Venom i ostalima. Javlja se sve više bendova koji izrazito propagiraju sotonu. Kada sam to vidio, u meni se sve više rađao otpor. Nisam htio dopustiti da mi netko profanira i prlja tako svetu stvar kao što je glazba.

– Vi ste osjećali sakralno u glazbi?

Tako je. I htio sam to sakralno prezentirati i pokazati kako je netočna predodžba da samo sotonsko može ići uz takvu glazbu. Glazba je dar od Boga. Ono lijepo što nam je dao Bog. Što radimo s njim, to je već druga stvar. Bog nam je dao i naša lijepa tijela, a što radimo s njima to je već drugo pitanje. Ja i brat smo željeli poslati takvu poruku – glazba je nešto sveto i može biti iskorištena za širenje Kraljevstva nebeskog.

– Jedan od čestih prigovora protiv rock glazbe jest onaj muzikološko-psihološki. Prema njemu, rock svojim tonalitetom stvara u čovjeku osjećaj uznemirenosti i kao takav je nespojiv s kršćanstvom i pobožnošću. Što mislite o tome?

Čitao sam o takvim tezama, pa se onda navode i slučajevi samoubojstava kada se takvi tragično događaji dovode u vezu s vrstom glazbe koju je slušao i njihovim tekstovima. Obično takve teze idu za povezivanjem rock glazbe s njezinim korijenima, odnosno afričkim ritmovima koji u ljudima bude određene emocije i psihološka stanja.

Međutim, osobno mogu reći da rock glazbu volim jer u meni budi potrebu za angažmanom, potiče me na pokret, na akciju. I ja kao svećenik i vjernik u takvoj glazbi mogu sebe prepoznati. Znate kako nam Sveto pismo kaže: Niti si vruć, niti si hladan – mlak si i izbacit ću te iz usta svojih. A ja ne želim biti mlak. Želim biti vatra. A ta glazba, meni kao svećeniku, uistinu pomaže da budem kao vatra. To je ono što sam u toj glazbi prepoznao kao svoje i zajedno s bratom Jadrankom podario joj tekstove koji pozivaju na angažman, pomirenje, ljubav i istinu.

Vi ste napisali i knjigu o sotonizmu i rocku. Kako reagirati na duhovne opasnosti koje rock očito donosi, a pri tome ne udaljiti mlade od sebe?

Prva stvar – pokušati mladima pojasniti kakve se opasnosti za njih kriju u takvoj glazbi. Moramo znati – veliki broj mladih ljudi, čak i krštenih, nemaju ništa s vjerom. Kada je vjera u pitanju oni su tabula rasa. Lukavi menadžeri odmah su shvatili kako tim mladim ljudima koji nemaju izdiferenciranu sliku o svijetu i Bogu mogu ponuditi „religiozne“ sadržaje koji s porukom Isusa Krista nemaju ništa zajedničkog. Poruke su to zloga, poruke iživljavanja na ovom svijetu, prepune negativnosti. Ono što ja tom mladom čovjeku moram pojasniti jesu opasnosti za njegov život koje mu prijete iz takve glazbe.

Nakon što sam to učinio ja tom mladom čovjeku moram ponuditi alternativu. Jer ako je on nema, uzet će ono što mu se nudi. Ako mu ja nudim kršćanski rock ili white metal, poruku koja u istoj toj formi nudi nešto potpuno drugo, i ako mu svojim životom pokažem kako stojim iza toga i da nije riječ o floskulama – e to je ta mreža, ta ‘udica’. Kako je netko napisao: Dobro treba samo ponuditi. Na čovjeku je odluka.

– Tom Arraya, basist metal benda Slayer, deklarira se kao katolik a istodobno pjeva antikršćanske pjesme. O čemu je tu riječ?

Procjena je sljedeća, a nju sam iznio i u svojoj knjizi o sotonizmu: oko dva posto tih glazbenika ozbiljno vjeruje u sotonizam, a ostali to rade zbog novca. Međutim, čini mi se kako je taj postotak u zadnje vrijeme ipak veći. Najviše zbog skandinavskih death metalaca koji sotonizam shvaćaju potpuno ozbiljno. Tom Arraya i njemu slični to shvaćaju kao marketinški potez, posao koji odrađuje. Ali, tu on zaboravlja jednu važnu stvar. Mladi ljudi njihove pjesme i poruke koje šalju shvaćaju ozbiljno, sve te križeve okrenute naopako. To su neke stvari koje su nespojive – deklarirana vjera i potpuno drugačije poruke koje se šalju glazbom.

Episkop slavonski, vladika Jovan nedavno je dobro rekao – nije dovoljno samo mehanički spajati neke forme i sadržaje da bi se stvorila autentična glazba. Dodati drugačije tekstove, pa reći – evo ovo više nije trash metal, nego kršćanski metal. Sve mora doći iskreno iz srca i uma, a ja kao autor moram svojim životom stajati iza onoga što zastupam iz srca.

Glasnici 07

Jadranko i Anto Bobaš na koncertu Glasnika nade u zagrebačkom klubu Saloon. Foto: Privatni arhiv

– Sv. Ivan Pavao II. govorio je kako se borba za dušu svijeta odlučuje u ‘Areopazima današnjice’, koji su popularna kultura, znanost, intelektualne elite… Čini se da se i u Hrvatskoj počinje formirati svijest o tome što je Papa govorio?

Počinje, ali jako sporo. Glasnici nade su na početku imali problema pojaviti se i u katoličkim medijima, ali onda se 2000. dogodila pobjeda na Uskrs festu…

– Potpuno neočekivana…

Da, neočekivana. Mi nismo uopće razmišljali o pobjedi, samo nam je bilo važno nastupiti, da nas ljudi čuju.

Ali, mislim da se sada u Crkvi događaju neke promjene, da je sve više svećenika koji su zaduženi za pastoral mladih i koji prepoznaju mogućnosti koju takva glazba nudi za evangelizaciju. Evo, kao primjer mogu navesti gostovanje Dareka Malejoneka Malea iz 2Tm2,3 u organizaciji Pastorala mladih Zagrebačke nadbiskupije koje se dogodilo prije nekoliko godina.

– I Božje Ovčice su svirale nedavno na Susretu mladih u Dubrovniku…

Da, tako je. I mi smo bili pozvani, ali nismo mogli doći.

Pri svemu tome, treba naglasiti kako svaka glazba ima svoje mjesto u katoličkom životu. Nama u Glasnicima nade nikada nije padalo na pamet nastupiti na svetoj misi. Ali, ja živim i izvan svete mise. Trebam svjedočiti svoju vjeru i na tim raznim Areopazima o kojima je govorio sv. Ivan Pavao II. Trebam nastupati na takvim mjestima, jer ako neću ja onda će neki sotonistički band i voditi mlade svojim stranputicama.

– Zato Katolička Crkva u Poljskoj već nekoliko godina zaredom organizira evangelizaciju na Przystanek Woodstock – u najvećem rock festivalu u zemlji!

Ili primjer Sweden Rock Festivala, gdje odlazim svake godine. Riječ je o jednom od najbolje organiziranih rock festivala u Europi, koji se događa na pet-šest pozornica, a na jednoj od njih sviraju samo sotonistički bendovi. Na tom festivalu se zna dogoditi da nastupaju i kršćanski bandovi. Ove godine nastupa švedski band Jerusalem. Svake godine, mladi kršćani, a riječ je o protestantima, okupljaju se ispred ulaza u festival i tamo propovijedaju Riječ Božju, dijele mladima Biblije i naprosto svjedoče vjeru. Nude Radosnu vijest.

– Možda nešto slično vidimo uskoro i u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj? Naviještanje na rock festivalima?

To je i te kako moguće. Samo, potrebno je pobuditi kod svećenika interes za takvu vrstu evangelizacije. Kod mlađih svećenika ta svijest postoji, ali to je led koji još treba probiti.

– A glazbena duhovna scena općenito? Kako komentirate stanje na njoj?

Postoje bandovi, ne samo na katoličkoj nego i protestantskoj sceni, koji pokazuju da se stvari donekle počinju pokretati prema tom nekom čvršćem, rock zvuku. Međutim, na samoj duhovnoj glazbenoj sceni, općenito, prije svega katoličkoj, iako postoje neke naznake promjena, stvari se sporo kreću. Bio sam ove godine u žiriju za pripuštanje pjesama na Uskrs festu i u jednom trenutku sam „lupio šakom od stol“ kada sam čuo kakve pjesme ljudi šalju. Rekao sam: Pa, dobro, hoćemo li mi i ove 2015. imati iste pjesme kao i 1978.? Moramo li i dalje propagirati kako je jedini način za praviti duhovne pjesme kopirati one Miše Kovača i Olivera Dragojevića? Pomaknimo se malo. Bio sam prvi koji je htio neki drugi ritam, drugačije aranžmane.

– Kako komentirate situaciju sa Sliryc 33 i njihovom pobjedničkom pjesmom Uskrs festa kojoj su prigovorili navodno teološki sporan tekst?

Doživljavao sam takvih situacija s Glasnicima nade bezbroj. Uvijek se nađe netko tko protumači neku riječ na svoj način i onda misli kako je njegova interpretacija pravovjerna. Postoje kompetentni ljudi koji su preslušali sve pjesme koje su došle na Uskrs fest i provjerili ih jesu li teološki sporne. Treba ih pustiti da rade svoj posao. Što se pjesme tiče, mogu samo skinuti kapu i reći: Samo dalje, momci. Nema ništa spornog u pjesmi, ona govori o njegovoj vjeri i njegovoj borbi sa sotonom.

Glasnici 03

Foto: Privatni arhiv

– Zašto onda ta predvidljivost i neoriginalnost na duhovnoj glazbenoj sceni?

Zato što ljudi misle da će jedino tako ‘proći’, da će tako biti priznati. Naprosto, upali smo u određene šablone koji traju već predugo. Pjesma mora imati mandoline, mora imati akustičnu gitaru i onaj plastični zvuk sintesajzera, ne smije biti dulja od dvije i pol minute… Jao onome tko iz toga pokuša iskočiti.

Također, treba shvatiti – ako smo krenuli u vode duhovne glazbe ili kršćanskog rocka, treba znati jedno – sve što ima veze sa zaradom treba zaboraviti. Budimo realni, tko danas u Hrvatskoj živi od glazbe, možda dvoje-troje ljudi…

Naravno, svaki radnik je vrijedan svoje plaće. I glazbenici, pa i duhovni, moraju biti plaćeni za ono što rade. Ali, reći ću jednu stvar: Kada vidim kolike su cijene CD-ova danas potpuno mi je jasno kada mladi idu na internet i skidaju glazbu.

– Pa, nije valjda da podržavate piratstvo?

Ne, nikako. Ali, kažem da donekle razumijem mlade ljude koji posežu za tim rješenjem. Pa i sam sam glazbenik i dobro sam svjestan da je moj CD jednom prodan, a pedeset puta presnimljen. Diskografska industrija nikako da shvati kako su CD-ovi naprosto preskupi.

– Dojam je kako danas na svjetovnoj rock sceni u Hrvatskoj postoji jako malo izvođača koji se bave temom Boga, iako je ta tema česta i kod najpoznatijih rock glazbenika i iako među hrvatskim rockerima sigurno ima vjernika. Zašto je to tako?

Odgovor je jednostavan: Pitanje je koliko ti ljudi žive svoju vjeru i koliko je prakticiraju u svom životu. Kao da postoji neki strah od spominjanja Boga u pjesmama.

– Možda je problem i nekog umjetničkog naslijeđa? Bog i kršćanstvo su dugo vremena bili zabranjena tema u rock and rollu bivše komunističke države. A glazbenici koji danas dominiraju scenom ipak su formirani pod utjecajem tih izvođača?

Da, to je činjenica. Za komuniste je Bog bio ignorirana tema. Pjevaj o čemu god hoćeš, ne diraj Tita i partiju, a religiju, bilo kakvu, ne spominji. Ali, to se kasnije ipak promijenilo, recimo Film je snimao pjesme nadahnute kršćanstvom. Nakon toga se, nažalost, Jura Stublić udaljio od tog smjera.

Moguće je da i danas trpimo posljedice takvog pristupa, ali mislim da kod glazbenika postoji zazor od takvih tema.

– Snosi li tu i Crkva svoj dio odgovornosti? Možda bi trebala biti spremnija na dijalog s popularnom kulturom i njezinim akterima?

Sigurno. U jednoj monografiji napisao sam kako rock glazbu vidim kao mjesto dijaloga između mladih i Crkve. Mladih koji su ostali „neprikačeni“ za vlak vjere i Crkve koja bi trebala malo odškrinuti vrata i pružiti ruku takvima. Glazba je idealno mjesto za takav dijalog. Veliki broj mladih se poistovjećuje s tekstovima koji se pjevaju, bili oni pozitivni ili negativni. Glazba može doista imati veliki utjecaj, usmjeravati mlade.

Pri tome, treba znati – nije na rock glazbi da formira vjernike. Jednom mi je jedan svećenik rekao: Ne pričaj gluposti, nego pozovi mlade na svetu misu. Ja sam mu odgovorio: Čekaj, ti bi bebu odmah hranio mesom. Ako neka osoba nema 20 i više godina veze s vjerom, ne mogu ja toj osobi odmah pričati o otajstvu mise. Moram mu podastrijeti nešto što mu je u tom trenutku prihvatljivo. Tek nakon toga, dolazimo na razinu na kojoj možemo razgovarati o dubljim stvarima vjere. Korak po korak.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net