“Papa govori protiv ponovnog naoružavanja, ali… Papa je Papa, ali… Papa ne može ne govoriti to što govori, ali…”. Uvijek postoji neko “ali” koje u tolikim sramotnim komentarima prati Papino nedvosmisleno “ne” ratu, kako bi se to “ne” ratu kontekstualiziralo i oslabilo. Budući da nisu u stanju protumačiti riječi Rimskog biskupa onako kako planiraju, odnosno da ih ne mogu tek tako “prišiti” kao potporu ubrzanoj utrci u ponovnom naoružavanju nakon agresije koju je Vladimir Putin pokrenuo protiv Ukrajine, tada se elegantno distanciraju od tih riječi, govoreći da Papa ne može ne govoriti to što govori, ali da je politika ta koja odlučuje. A politika zapadnih vlada odlučuje uvećati ionako već mnoge milijarde za potrošnju na nova i sve sofisticiranija oružja. Milijarde koje se nisu mogle naći za obitelji, za zdravlje, za posao, za gostoprimstvo, za borbu protiv siromaštva i gladi.

Rat je avantura bez povratka, ponavlja papa Franjo na tragu svojih neposrednih prethodnika, posebice sv. Ivana Pavla II. Pa i riječi pape Wojtyle u povodu dva rata u Iraku i rata na Balkanu su “kontekstualizirane” i “deklasificirane”, čak i unutar Crkve. Papa, koji je na početku svog pontifikata rekao: “ne bojte se” otvarati “vrata Kristu”, 2003. je uzalud preklinjao trojicu zapadnih vladara u namjeri da sruše režim Sadama Husseina, tražeći od njih da prestanu. Gotovo dvadeset godina kasnije, tko može poreći da je Papin krik protiv rata bio ne samo proročanski, nego i prožet dubokim političkim realizmom? Dovoljno je pogledati ruševine napaćenog Iraka, dugo pretvaranog u kaljužu svakojakog terorizma, da shvatimo koliko je dalekovidan pogled poljskog svetog Pape.

Danas se događa isto. S Papom koji se ne prepušta neminovnosti rata, u slijepi tunel predstavljen nasiljem, perverznoj logici ponovnog naoružavanja, teoriji odvraćanja koja je natrpala svijet s toliko nuklearnog oružja koje može nekoliko puta uništiti cijelo čovječanstvo.

“Posramio sam se – rekao je papa Franjo posljednjih dana – kada sam pročitao da se skupina država obvezala potrošiti dva posto BDP-a na kupnju oružja, kao odgovor na ovo što se sada događa. Ludilo! Pravi odgovor nije drugo oružje, druge sankcije, druga političko-vojna savezništva, već drugi pristup, drugačiji način upravljanja sada globaliziranim svijetom – ne pokazujući zube, kao sada -, drugačiji način postavljanja međunarodnih odnosa. Model skrbi, hvala Bogu, već postoji, ali je, nažalost, još uvijek podložan modelu ekonomsko-tehnokratsko-vojne moći”.

Papino ne ratu, radikalno i uvjereno ne, nema nikakve veze s takozvanom neutralnošću, niti se može prikazati kao stranački stav ili da je tobože motiviran političko-diplomatskim kalkulacijama. U ovom ratu postoje agresori i postoje napadnuti. Postoje oni koji su napali i izvršili invaziju, ubijajući nenaoružane civile, licemjerno maskirajući sukob pod šminkom “specijalne vojne operacije”, a postoje i oni koji se žestoko brane boreći se za svoju zemlju. Petrov je nasljednik to nekoliko puta rekao vrlo jasnim riječima, osuđujući bez predumišljaja, bez “ako” i bez “ali”, invaziju i mučenje Ukrajine koje traje više od mjesec dana. Međutim, to ne znači “blagosloviti” ubrzanje utrke u ponovnom naoružavanju – koja je već započela prije nekog vremena s obzirom da su europske zemlje od 2016. povećale vojnu potrošnju za 24,5% – jer Papa nije “kapelan Zapada” i zato što ponavlja da danas biti na pravoj strani povijesti znači biti protiv rata, tražeći mir, ne propuštajući nijednu priliku za to. Naravno, Katekizam Katoličke Crkve razmatra pravo na legitimnu obranu. Međutim, postavlja uvjete, precizirajući da pribjegavanje oružju ne smije uzrokovati zla i nerede ozbiljnije od zla koje treba eliminirati, te podsjeća da u ocjeni tog stanja veliku ulogu igra “snaga suvremenih sredstava uništenja”. Tko može poreći da je čovječanstvo danas na rubu ponora upravo zbog eskalacije sukoba i moći “suvremenih sredstava uništenja”?

“Rat – rekao je papa Franjo jučer na Angelusu – ne može biti nešto neizbježno: ne smijemo se navikavati na rat! Umjesto toga, današnje ogorčenje moramo pretvoriti u sutrašnju predanost. Jer, ako iz ove priče izađemo jednaki kao ranije, svi ćemo na neki način biti krivi. Suočeno s opasnošću od samouništenja, čovječanstvo shvaća da je došlo vrijeme da se odbaci rat, da ga se izbriše iz ljudske povijesti prije nego on bude taj koji će izbrisati čovjeka iz povijesti”.

Stoga je potrebno ozbiljno shvatiti vapaj, opetovani Papin poziv: to je poziv upućen političarima da razmisle o tome, da se tome posvete. Potrebna je snažna politika i kreativna diplomacija, da se teži miru, da se ne propusti nijedna prilika za to, da se zaustavi izopačeni vrtlog koji u nekoliko tjedana jenjava nade u ekološku tranziciju i koji daje novu energiju velikom poslovanju i trgovanju oružjem te trgovini ljudima. Vjetar rata koji vraća sat povijesti unatrag vraća nas u doba za koje smo se nadali da je definitivno arhivirano nakon pada Berlinskog zida.