Prošle godine u korizmeno vrijeme naša obitelj prošla je kroz, do tada, najteži križni put. Naime, mom se suprugu (sada 31 g.) nakon četiri godine remisije vratio Hodgkinov limfom, a uz njega se pojavila i prateća bolest koštane srži te je jedina opcija za preživljenje bila uspješna transplantacija koštane srži.

Prvi korak je bio naći odgovarajućeg donora i, Bogu hvala, rođeni brat mu je bio podudaran sto posto. I tako je moj suprug, simbolično na Pepelnicu, otišao na Rebro u izolaciju gdje je bio odvojen od našeg 10-mjesečnog djeteta i mene, svih svojih bližnjih pa čak i svježeg zraka punih 50 dana. Odmah mi je prošlo kroz glavu da sigurno neće izaći prije Uskrsa, iako nije bio takav plan, ali križni put se mora odraditi do kraja.

I podnio je stvarno veliki križ i muku, ali je znao za što se bori i da to mora proći.

Kad su krvne stanice napokon počele dosezati tražene brojeve i kad se počelo govoriti o izlasku iz bolnice, sve je odjednom, nenadano, krenulo nizbrdo. Doselila sam se iz Dalmacije s bebom u Zagreb u iznajmljeni stan očekujući njegov izlazak, a on me dočekao u bolnici u najgorem stanju ikada. Imao je sve simptome (s naglaskom na povišenu temperaturu) svih mogućih viroza i potpuno je klonuo, bez snage i volje za životom, na rubu odustajanja…

Doktori su se dvoumili oko GVHD-a (bolesti presatka protiv primatelja) i infekcije. Nakon odrađenih svih tada dostupnih testiranja, zaključak je bio da je vjerojatno riječ o virusu koji se ne može detektirati. Meni je cijela ta situacija previše sličila na Veliki tjedan i počela sam se osjećati potpuno bespomoćno.

U noći na Veliki petak kuma je bila kod mene u stanu i prije spavanja sam joj rekla da mi je odjednom došla misao kako moram ići na grob fra Ante Antića, kojem sam se slučajno (bar sam tako tada mislila) najviše molila za suprugovo zdravlje, i pomoliti se jer se bojim što će biti sutra jer svi znamo sto se dogodilo Isusu na Veliki petak. Osjetila sam da nam treba Božje čudo i da trebam ustrajati u molitvi do kraja da bi on ozdravio.

I tako smo se ujutro, pješice, s bebom u kolicima uputile u crkvu Majke Božje Lurdske. Crkva je kada smo došle bila zatvorena, ali smo molile časnu sestru da nas pusti zbog hitnosti situacije i uspjele smo ući (hvala joj na tome). Kad sam kleknula kraj groba gdje se nalazi tijelo fra Ante Antića, rasplakala sam se očajnički moleći za njegov zagovor te sam obećala da ću jednog dana napisati svjedočanstvo da svi ljudi osjete posebnu moć njegova zagovora.

Nakon iscrpne molitve, otišla sam s nekim posebnim mirom u srcu i mišlju da sam tako zaštitila supruga te da mu se ništa loše neće dogoditi. Tada se on već nekih pola sata nije javljao ni odgovarao na poruke. Kada smo napokon sjele pojesti nešto posno, zazvonio je mobitel – mužev brat kaže da kreće za Zagreb u posjet i javlja radosne vijesti – suprug više nema povišenu temperaturu, opće stanje odjednom ide na bolje i doktorica kaže da u ponedjeljak izlazi iz bolnice ako i dalje sve bude u redu. A znala sam da će biti…

S medicinske strane ispada da je bila riječ o nedetektiranom virusu s kojim se izborio pomoću lijekova. A ja dobro znam i osjetila sam uz čiju pomoć je njegova najvažnija životna bitka pobijeđena.

Naša bitka još traje jer osim fizičkog zdravlja, potrebno je postići i ono važnije – duhovno, odnosno duševno zdravlje i mir.

Stvarno smo jako mladi prošli kroz puno kušnji i iz našeg iskustva mogu potvrditi izjavu bi. Alojzija Stepinca: “Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu pa ćete tada biti najjači.”

J. Š.

(svjedočanstvo pristiglo na stranicu www.otacanteantic.com, 14. travnja 2024.)