Tate se ne sjećam. Imala sam dvije godine kada je toga jutra, 30. rujna 1991. godine, otišao na posao na farmu Jakobovac. Nakon toga se više nikada nije vratio kući. Nemam niti jedno sjećanje na njega. Upoznala sam ga isključivo kroz priče mojih bližnjih, koji ga opisuju kao mirnog, povučenog i poštenog čovjeka. Sve njegove fotografije su spaljene u ratu. Naknadno sam od rodbine dobila tri fotografije, tako da ipak znam kako je izgledao.

Rođena sam 12. srpnja 1989. godine. Prve dvije godine života provela sam u Sotinu, mjestu koje je od Vukovara udaljeno šest kilometara. U ljeto 1991. godine, nakon pokolja u Borovu Selu, mještani Sotina su shvatili da Srbi pripremaju oružanu pobunu. Moj otac se stavio na raspolaganje u obrani Sotina. Budući da je imao radnu obavezu, nekoliko sljedećih mjeseci redovito je odlazio na farmu Jakobovac. Toga jesenskog jutra baka se probudila u šest sati kako bi ispratila tatu na posao. Ostatak obitelji je ostao kod kuće.

Oko osam sati ujutro u selo je ušla JNA, a mi smo se sakrili u podrum kuće. Ubrzo je u dvorište došla vojska, praćena lokalnim Srbima, a među njima i našim susjedima, i zapovjedila nam da izađemo iz skloništa. Mama, baka i ja sljedeća dva dana proveli smo kao njihovi zarobljenici u logoru u Negoslavcima, gdje je moja mama dva puta silovana. Nakon toga smo autobusima prevezeni u Srbiju. U Šidu su nas pustili na slobodu i dozvolili nam da možemo ići kamo god želimo, ali se nikako ne smijemo vratiti u Hrvatsku. Sljedeća dva mjeseca proveli smo kod bakina brata u Skopju, ne znajući ništa o očevoj sudbini.

Kako sam godinama gledala u vrata

U prosincu 1991. godine na makedonskoj televiziji smo vidjeli snimku djeda kako izlazi iz autobusa s razmijenjenim Hrvatima. Tada smo odlučili krenuti prema Zagrebu. Kroz Srbiju smo putovali vlakom, a kroz BIH, u kojoj tada još nije počeo rat, vozili smo se autobusom. U Zagrebu smo saznali da moj djed, koji je bio zarobljenik logora u Begejcima, također nije imao nikakvu informaciju o tati. Sljedećih šest godina živjeli smo u prognaničkom naselju u Španskom, s brojnim prognanicima iz našeg područja, odnosno istočne Slavonije. Ondje su nastala moja prva sjećanja. Mama mi je kasnije priznala kako se često ljutila kada bi me netko pitao gdje mi je tata. Odgovarala sam: „Ja nemam tatu.“ Onda bi me redovito pozvala sa strane i objasnila da ja imam tatu, ali njega sada nema, on je nestao.

Tek sam s vremenom saznala kako sam prve dvije godine života provela u drukčijim okolnostima, u lijepom selu na istoku zemlje. Nisam oduvijek živjela u ovoj baraci, nego u velikoj kući s vrtom. Ondje, u Sotinu, sam imala svojega tatu. U Španskom je započelo dugo razdoblje iščekivanja, period koji traje posljednjih 27 godina. Moja obitelj je preko raznih institucija, Crvenog križa i raznih udruga, pokušavala saznati očevu sudbinu. Svaku večer sam gledala u drvena vrata barake, nadajući se da će se pojaviti. Kada bih god začula neki zvuk, okretanje brave ili kucanje na vratima, pomislila sam: „Evo, došao je. Napokon se vratio.“

Mamu sam često ispitivala kada će se tata vratiti, a ona mi je odgovarala: „Ne znam, dijete, Vukovar je pao i nitko ne zna što se tamo događa.“ Moj stric je bio na položaju u Vinkovcima i također je bezuspješno pokušavao saznati očevu sudbinu. Vjerovali smo da je tata zarobljen, možda je odveden u Srbiju, nalazi se u nekom logoru ili se sakrio u šumi. Nadali smo da će se vratiti, od nekuda će se samo stvoriti. Nadu smo izgubili kada je završio rat. Kao djevojčica sam shvatila da su se svi preživjeli nakon završetka ratnih aktivnosti vratili svojim obiteljima. Ali moj tata se nikada nije pojavio.

Boris Rapčak/privatna arhiva obitelji Rapčak

Boris Rapčak/privatna arhiva obitelji Rapčak

Dan kada smo shvatili da ga nećemo pronaći živog

Godine 1997. preselili smo u Samobor, u sredinu u kojoj nisu živjeli isključivo prognanici, nego i djeca koja su imala očeve. Sjećam se jedne situacije, kada su moji prijatelji ispred škole pokrenuli priču o tome kako njihovi roditelji spavaju u istom krevetu. U jednom trenutku su zastali, pogledali prema meni i zagrlili me. Oni su imali razumijevanja i suosjećali su sa mnom.

Jedne večeri netko je pokucao na vrata našeg stana. Bila sam najbliže ulazu pa sam otvorila. Pred vratima je stajao visok čovjek u tamnom odijelu. Pitao me je ima li nekoga starijeg kod kuće. Odvela sam ga u dnevni boravak, u kojem su mama, baka i djed gledali televiziju. Kada se čovjek predstavio, mama mi je rekla da napustim prostoriju. Nakon nekoliko minuta začula sam vrisak i plač. Taj čovjek je došao zbog identifikacije tijela koja su ekshumirana iz masovne grobnice na Ovčari. Pozvao je članove moje obitelji na vađenje krvi. Upravo u tom trenutku, kao devetogodišnja djevojčica, shvatila sam da više ne tražim živog, nego mrtvog oca, odnosno njegove posmrtne ostatke. Tu noć sam dugo plakala. Nikada neću dobiti priliku kada ću ga upoznati, zagrliti, upitati gdje je bio i priznati mu koliko dugo sam ga čekala. Nestali su svi moji snovi kako ću jednom doći pred školu držeći oca za ruku, predstaviti ga drugoj djeci i reći: „Ovo je moj tata. Nije ga dugo bilo jer je branio Hrvatsku.“

U Sotin smo se prvi put vratili nakon mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, 1998. godine. Bila sam razočarana onime što sam zatekla jer je bilo u neskladu s bakinim pričama. Baka mi je u progonstvu pričala o prekrasnom selu uz Dunav, starim šokačkim kućama, okruženim zelenim njivama, a dočekala me je apokaliptična scena. Naša kuća je bila spaljena i uništena. Nekoliko preostalih pročelja sotinskih kuća bila su toliko prošarana rupama od rafala i granata da su ih vlasnici jedva prepoznali. Tada se nisam htjela vratiti u Sotin. U međuvremenu sam se ipak pomirila s povratkom, nadajući se valjda da ću na području gdje je tata posljednji put viđen lakše doznati njegovu sudbinu.

Povratak u Sotin

Već smo prvog dana u Sotinu susreli našu prvu susjedu, inače srpske nacionalnosti, koja je za vrijeme okupacije živjela u Sotinu. „Verice, vi ste se vratili“, započela je razgovor s mojom bakom. Baka joj je, zbog ogromne boli, koju je tada još intenzivno osjećala, hladno odgovorila: „Nemamo mi što pričati dok mi ne kažeš gdje je moj Boris.“ Susjeda joj je odgovorila kako je „to nije trebala pitati“, a zatim se vratila u kuću i za sobom zatvorila vrata.

Dugo sam se borila s osjećajem mržnje, posebno u razdoblju kada smo se tek vratilu u Sotin. Rane su bile presvježe. Sve me je podsjećalo na mojeg oca. Tek sam poslije, kada sam postala zrelija, počela Gospodina moliti da me oslobodi mržnje. Molila sam za snagu kako bih ustrajala u potrazi za tatom. Molila sam i za oprost. Znala sam da sam za taj čin preslaba, moje srce je previše ranjeno. Jednostavno im nisam mogla oprostiti. S vremenom je mržnja nestala, ali još uvijek nisam oprostila svojim neprijateljima.

Moja obitelj nikada nije prestala tragati za tatom. Nakon povratka u Sotin uslijedili su teški, često mučni, razgovori s lokalnim Srbima, s ljudima za koje smo pretpostavili kako bi mogli znati istinu. Baka mi je prepričala te situacije. U razgovoru im je uvijek ljudski pristupala. Molila ih je da progovore. Ako se boje, neka napišu cedulju i prikače na vrata ili na bilo koji način priznaju istinu. Ja sam kao djevojčica imala jedan grozan strah. Svaki put kada bih hodala našim selom, Ovčarom i Vukovarom, strahovala sam da gazim po očevim kostima. Prolazila sam kraj tuđih bunara misleći da se u njima kriju njegovi ostaci. U tim šetnjama sam susretala susjede, Srbe koji su možda znali očevu sudbinu. Mislila sam kako mi se smiju jer hodam po posmrtnim ostacima svojega oca. To su bile situacije koje su u meni dodatno raspirivale osjećaj mržnje.

Susjed koji je progovorio

Nakon nekoliko godina jedan naš susjed je napokon progovorio. Priznao je da je tata ubijen na farmi Jakobovac. Rekao je kako samo zna da su svi likvidirani, ali nije mu bilo poznato tko je to učinio i gdje su tijela pokopana. Kasnije smo saznali iz koje kuće na farmi Jakobovac je odveden i što se u tim trenucima s njim događalo. Nakon toga sam počela redovito dolaziti ispred ruševina te kuće. Zapalila sam svijeću i razmišljala o njemu. Na farmi sam se osjećala bliže tati.

Prije dvije godine sam postala predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. Od tada sam profesionalno angažirana u traganju za nestalima u Domovinskom ratu. Jednom prilikom sam otputovala u Beograd na suđenje za ratni zločin u Sotinu. Znala sam da ću ondje susresti naše bivše susjede. Nadala sam se kako ću ih nekako potaknuti na priznanje. Prije puta sam molila Gospodina da dotakne njihovo srce. Molila sam da stvori neku situaciju ili mi da riječi koje će ih slomiti, nakon kojih će progovoriti. Ustvari, molila sam za čudo.

Razgovor s bivšim susjedima započeli smo ispred zgrade suda, a nastavili smo u jednom restoranu. Jedan susjed je započeo: „Ti mene mrziš, jelda.“ Odgovorila sam mu da ga ne mrzim. Samo želim saznati istinu o svojemu ocu. Počeo mi je govoriti kako zna sve o meni jer prati moje objave na Facebooku. Promatrala sam njegove reakcije. Bilo je očito da se čovjek jako boji. Bio je u tolikom strahu da me nije mogao gledati u oči. Odgovorio je kako mi ne može pomoći jer ništa ne zna. S vremenom sam shvatila kako će ti ljudi progovoriti samo ako u susretu s Gospodinom spoznaju što su učinili. Takvu bolnu istinu može priznati samo pokajana duša, ona koja želi ispraviti posljedice svojega grijeha.

Sandra Rapčak/Foto: Dubravka Petric/PIXSELL

Molitva krunice u središtu mjesta

Ubrzo nakon povratka mještani Sotina su pokrenuli molitvu za poginule i nestale članove obitelji. Kao djevojčica sam u središtu sela svakodnevno molila krunicu. U početku smo se okupljali na otvorenom, a kasnije je vojska postavila šator kako bismo se sakrili od kiše i snijega. Na molitvu smo dolazili sa slikama ubijenih i nestalih. Mislim kako je upravo ta molitva krunice u meni stvorila potrebu za molitvom koja me prati čitav život. Naime, od tada svake večeri redovito molim za svojega oca i sve nestale u Domovinskom ratu. Neke obitelji su u međuvremenu pronašle i sahranile svoje najmilije. Odlazila sam na svaki sprovod. Promatrala sam hrvatsku zastavu na lijesu i vojnike pokraj odra. Plakala sam i zamišljala onaj trenutak kada će i meni neki vojnik predati zastavu s očeva lijesa. Ali to se nikada nije dogodilo.

Znam da ljudi često, posebno kada su obljetnice stradanja, u medijima slušaju uvijek iste rečenice: „Da nam je samo pronaći tijelo i dostojno ga pokopati… Da možemo zapaliti svijeću na grobu…“ Mislim da nitko, osim nas koji tražimo svoje nestale, ne može do kraja shvatiti smisao ovih riječi. Naime, sigurna sam da bi očev pogreb napokon donio kraj, završetak mučne potrage i mojemu srcu darovao mir. Teško je živjeti sa spoznajom da tata ne zaslužuje posljednje počivalište. S obzirom na to da još uvijek nije pokopan, da ne postoji križ s njegovim imenom, ponekad pomislim kao da njegov život nije zabilježen, kao da tata nikada nije ni postojao. Nadam se da ću jednom ipak dobiti mjesto na koje mogu doći, isplakati se, popričati s tatom, reći mu koliko mi je nedostajao.

Silno mi je nedostajao u brojnim lijepim, ali i teškim životnim trenucima. Trebao je biti uz mene kada sam krenula u školu, prohodala, naučila voziti bicikl. Trebao me je ispratiti na Prvu pričest i na vjenčanju dovesti pred oltar. Trebao je biti muška ruka, autoritet, ali i zaštitnik kada sam se osjećala sama i nezaštićena. Sve bih mu to priznala na grobu. Na kraju bih mu rekla: „Tata, ti nisi kriv jer nisi bio uz mene kada sam te najviše trebala.“ Najteže mi padaju ekshumacije. U tim prilikama najprije osjetim nadu, popraćenu nekom neobičnom radošću, osjećajem koji mogu razumjeti samo obitelji nestalih. Raduje me pomisao da bi mogao uslijediti završetak potrage. Međutim, nakon svake ekshumacije uslijedi duboko razočaranje: DNK se ne poklapa. Agonija se nastavlja.

Bog kao pravedni sudac

Svi katolici na blagdan Svih svetih obilaze grobove svojih najmilijih. U Sotinu, ali i na cijelom vukovarskom području, rijeke ljudi odlaze na groblja sa svijećama u rukama. Ja svijeću palim kod križa u središtu Sotina, na mjestu gdje smo godinama zajedno molili krunicu. Na povratku kući često se okrenem prema tim svijećama. Njihovi plamičci se naziru kroz jesenski mrak. Kao da mi žele poručiti da je istina uvijek prisutna, ona ne može nestati, samo se ponekad predugo bori sa zlom. Jednom će sigurno izaći na površinu.

Kroz vjeru sam shvatila da je moj tata, bez obzira na to što nije pokopan i nema groba, svoj mir pronašao kod Boga. Također duboko vjerujem da ću i ja, ako ga ne pronađem na zemlji, svoj mir jednom pronaći na nebu. Tamo ću napokon upoznati oca. Svake večeri zahvaljujem Gospodinu što me je kroz moju muku ojačao. U molitvi Mu uvijek prinosim svoju obitelj, prijatelje, sve drage ljude, ali i moje neprijatelje. One ljude koji su ubili mojega oca i promatraju me kako patim. Molim Gospodina da dotakne njihovo srce kako bi napokon progovorili i olakšali moju patnju. Na svijetu, nažalost, nema pravde, ali ja vjerujem u Božju pravdu, onu pravdu koja nikoga neće mimoići. Gospodin je pravedan sudac. On prodire u naše srce i poznaje sve naše tajne. Pred Njim ne možemo ništa sakriti. On će nam suditi za sve dobro i loše što smo učinili.

Bez obzira na to što sam davno prestala mrziti svoje neprijatelje, priznajem da još uvijek nisam pronašla snagu kako bih im oprostila. Nisam dovoljno snažna kako bih oprostila onome tko od mene nije niti zatražio oprost. U ispovijedi su mi brojni svećenici rekli kako bih u kršćanskom duhu trebala pokušati oprostiti. Oni su upoznati s patnjom svih sotinskih obitelji, tako da me ne osuđuju. Crkva me razumije. Ipak, navečer, u molitvi Gospodinu često kažem: „Ti najbolje poznaješ moje srce. Ti znaš da sam previše ranjena i slaba. Molim Te pomozi da u sebi pronađem snage kako bih im jednom zaista oprostila.“ Više puta sam se pitala kako bih postupila kada bi mi ubojica mojega oca na samrti priznao što je učinio i gdje se nalaze njegove kosti. Ako bi me tada iskreno zatražio oprost, vjerujem da bih mu bila spremna oprostiti. Naposljetku, i ja želim osjetiti onaj mir koji dolazi nakon oprosta.

Uz cestu Vukovar-Sotin podignut je spomenik za sve ubijene i nestale iz vukovarske bolnice nakon opkupacije grada 1991. godine/ Foto: Dubravka Petric/PIXSELL