Društveno-geografski rascjep koji je postepeno uzeo maha u Francuskoj na putu je da podijeli našu zemlju. „Francuska s periferije“ danas je plodno tlo za pobunu, jer jednostavno ne može više. Ti francuski žitelji žele dostojanstveno živjeti od plodova svog rada i daju to do znanja. Žele živjeti ujedinjeni zajedničkom sudbinom, a ne u ekonomski i kulturalno degradiranim kategorijama, isključeni iz globalnog monetarnog narativa „novog svijeta“ u kojem se idolu novcu klanja i politika.

Tu Francusku s periferije, marginaliziranu zbog globalizacije, prema klasifikaciji geografa Christopha Guilluya, čini 60 posto stanovništva, a prema ostalim izvorima čak i više. Ta Francuska više ne može podnositi svoju preobrazbu u pustoš bez pošte, bez rodilišta, bez doktora, bez tvornica, bez imanja i bez vlakova; ona više ne može plaćati stalno sve veće poreze za sve gore javne usluge; ona odbija prisilno kretanje prema ultraliberalnoj ekonomskoj i kulturnoj globalizaciji nad kojom nema nikakvog utjecaja i u kojoj se odlučuje bez nje.

Vatra je zapaljena. Naša zajednička kuća – Francuska – gori. Ova je atmosfera tinjajuće pobune uznemirujuća. Za vladajuće jednadžba se čini nerješivom: narod se ne može voditi u prisilni marš prema „novom svijetu“ koji ga odbija. U takvom kontekstu situacija može lako izmaći kontroli. A u revoluciji se uvijek nameće zakon jačega, a ne pravednijega.

Kako uspostaviti socijalni dijalog kad više nema zajedničkog jezika između financijske kaste megalopolisa i Francuske s periferije, između obrazovanih i mobilnih „pojedinaca-nomada“ i naroda ukorijenjenog u svoje nasljeđe? Na koju se institucionalnu stvarnost može osloniti takav dijalog kad su posrednička tijela postepeno zatirana, a politička reprezentacija nevjerodostojna? Kako se može pronaći zajednički put kad jedna nasuprot drugoj stoje urbana, globalizirana i narodna kultura?

To su obrisi suvremenog socijalnog pitanja. To je novo socijalno pitanje u nekim pogledima teže čak i od onog iz 19. stoljeća, koje se bavilo najviše uvjetima rada radnika. Njih je tada, barem djelomično, mogao riješiti paket zakona. Danas socijalno pitanje velikim djelom prelazi pojedinačne životne uvjete jedne društvene klase, ono doseže do samih kolektivnih veza u svim dimenzijama: obiteljskoj, kulturalnoj, ekonomskoj, ekološkoj, zemljopisnoj; dimenzijama koje ekonomska monetarna ideologija niječe. U pitanju je kohezija jednog naroda i jedne nacije.

Ovo novo socijalno pitanje prelazi granice, kao što to pokazuje širenje simbola žutih prsluka i izvan Francuske. U mnogim zemljama Europe i svijeta, vrijednost rada, dostojanstvo radnika, njihovo pravo na pravednu plaću i na zdrav okoliš, svakodnevno se ismijavaju. To se tiče ekonomskih struktura, ali i pojedinačne odgovornosti svakoga od nas, jer kultura „što jeftinijeg“ ima učinak da zaboravljamo da iza svakog proizvoda i svake usluge postoje radnici i njihove obitelji.

U prošlosti su se socijalno osviješteni katolici podigli da bi branili radničku klasu. Danas se katolici moraju ustati da bi podržali francuski narod i da bi se borili za globalni ekonomski sustav i Europu, koji će biti u službi cjelovitog razvoja čovjeka. Moramo imati svijest o tome da za izlječenje francuskih rana neće donijeti samo zakoni, nego i angažman svakoga od nas.

Katolici se moraju pokrenuti kako bi izgradili solidarne zajednice utemeljene na vezi zajedničke odgovornosti, koje našoj zemlji mogu dati novu perspektivu, zajedničku budućnost, rad, povezivanje kroz zajedničku kulturu, nastavljanje priče, novi obiteljski, obrazovni, ekološki, duhovni polet i pravu solidarnost.

Pripadamo jednom narodu. Dostojanstvo svakoga od nas izražava se u radu na velikom zajedničkom djelu i dobrobiti naše zemlje. Zadaća katolika u ovim povijesnim vremenima nije da brani interese neke zajednice, nego da promišlja i provodi u djelo novi katolički socijalni nauk služeći cijelom svijetu i svojoj zemlji.

Potpisnici: Joseph Thouvenel, kršćanski sindikalist; Mathieu Detchessahar, doktor ekonomije, sveučilišni profesor; Guillaume de Prémare, izvršni direktor udruge Ichtus; Patrice de Plunkett, esejist; Patrice Obert, predsjednik udruge Crvene ribe; Denis Moreau, filozof, sveučilišni profesor; Emmanuel Gabellieri, filozof, profesor na  Katoličkom sveučilištu u Lyonu; Gaultier Bès, pomoćni urednik časopisa Revue Limite; Pierre-Yves Gomez; Tugdual Derville, izvršni direktor udruge Alliance VITA; Henri Hude, filozof; Bernard Bourdin, sveučilišni profesor političke filozofije; Antoine Renard, predsjednik Federacije katoličkih obiteljskih udruga u Europi; Ghislain Lafont, predsjednik Akademije obrazovanja i socijalnih studija; Gérard Leclerc, novinar; Joël Hautebert, sveučilišni profesor; Diane de Bourguesdon, konzultantica; Marie-Joëlle Guillaume, književnica; Jean-Marie Andrès, predsjednik Obiteljske katoličke udruge.

Prevela: Lucija Ćorić

Bitno.net