Početkom svibnja skupina od devet osoba pogođenih zlostavljanjem uputila se iz Münchena na biciklističko hodočašće u Rim pod motom „Krećemo! Crkvo, jesi li s nama?“ („Wir brechen auf! Kirche, bist du dabei?“). U srijedu 17. svibnja su stigli u glavni grad Italije i tamo se susreli s papom Franjom, izvijestio je Vatican News. O susretu je govorio Richard Kick iz Savjetodavnog odbora Nadbiskupije München i Freising za katholisch.de.

– Gospodine Kick, kako je prošao Vaš susret s Papom na Trgu sv. Petra?

Bilo je neočekivano, neočekivano pozitivno. Jer nitko od nas devet pogođenih koji smo sudjelovali u hodočasničkom putovanju nije očekivao da će Papa biti tako pristupačan. Bio je tako snažan znak kada je ustao iz svojih invalidskih kolica da nam priđe. Rekao je i da nas je kardinal Reinhard Marx unaprijed najavio. To smo vrlo pozitivno primijetili.

– Je li vam se papa Franjo obratio na njemačkom?

Da. Samo je nekoliko stvari prevedeno na talijanski. Tada sam jednostavno prišao Papi i rekao mu da smo iz Münchena stigli u Rim. Ispričao sam mu kako je prošao put, da je bilo iscrpljujuće, da je bilo dosta kiše, neravni putevi i tako dalje. Na putu smo bili ukupno jedanaest dana. Uzeo je puno vremena da nas sasluša. Papu sam u tom trenutku doživio kao vrlo ljudskog i pristupačnog. Bio je oko četvrt sata s nama. Stekao sam dojam da je bio vrlo jasan i otvoren s nama i da razumije stvari koje su nam važne. A onda je glasno uzdahnuo.

– Što je bio okidač za njegovo uzdisanje?

Rekao sam Papi da su neki od počinitelja optuženih za seksualno zlostavljanje još uvijek na dužnosti. Premalo je učinjeno u prošlosti. Zatim je duboko uzdahnuo. Primijetio sam da je u tom trenutku bio vrlo introspektivan i da je dugo razmišljao što bi sada mogao odgovoriti. Pokušao je naći odgovor. Ali nije bio konkretan i onda je dva-tri puta ponovio rečenicu: „Teško je, teško je“. Rekao je to na njemačkom.

– Je li netko tada pitao što je time mislio, pa zašto bi bilo teško?

Ne, nismo morali. Zatim se uhvatio za lijevu stranu tijela, gdje mu je srce. A onda nam je rekao: Molite za mene, molit ću i ja za vas.

– Kako ste se osjećali zbog Papina odgovora?

To je bilo vrlo autentično. Mogu vjerovati da se ozbiljno želi suočavati sa zlostavljanjem u Crkvi i da je to teško. Doživljavam da Crkva o ovoj temi ne može olako govoriti. I to smo doživjeli na našem putovanju. Pada mi na pamet susret u Asizu. Tamo nas je dočekao jedan redovnik. Pokazao nam je crkve i sva lijepa mjesta tamo. Ali nije se osvrnuo na nas i na pitanje seksualnog zlostavljanja u Crkvi. Znao je koja smo skupina, ali nije to komentirao. Tek za večerom smo ga upitali zašto nije bio u stanju o tome nas pitati. Kasnije se zbog toga ispričao. Jednostavno nije znao što bi rekao, nije nalazio riječi.

– Je li tipično za crkvene službenike da se ponašaju kao neupućeni o pitanju seksualnog zlostavljanja u Crkvi?

Ne, stop. Nije da Crkva ne zna. Svećenici, crkveni poglavari pa i Papa znaju da je bilo i da postoji seksualno zlostavljanje. Znaju što je bilo i što se nastavilo. Ali oni nisu u stanju govoriti o tome. Uvijek kažem da Crkva nema plan. To smo primijetili i prije dvije godine u Savjetodavnom vijeću za pogođene osobe: ovdje nitko nema plan. Ali sada smo mi pogođeni, osam muškaraca i jedna žena, u pratnji sjajnih ljudi, krenuli pokazati što treba, što je važno i kako dalje. Ali to smo vrlo jasno prepoznali i u našem susretu s papom Franjom. Nije mogao reći više od: „Teško je“.

– Što ste još rekli Papi tijekom susreta?

Rekao sam mu: Tu smo i došli smo jednim srcem. Pod tim sam mislio na dar za njega, umjetničko djelo koje je izradio Michael Pendry, koje je simbol naše predanosti novoj svijesti o suočavanju sa seksualnim nasiljem u Crkvi. Mislim da je važno da se sastajemo srcem, a ne s nasiljem ili agresijom. Srce je fokus, ono je središte života i trebamo se susretati s ljubavlju. Pada mi na pamet još jedan pozitivan susret s biskupom Bozena. U početku je bio vrlo uzbuđen kad nas je primio u svoju biskupsku kuću. Možda je mislio da dolazimo s toljagom i da ćemo ga vrijeđati. Ali bilo je dobro zajedništvo. U razgovoru koji je uslijedio bio je jako zahvalan što nam se mogao približiti kroz empatiju i ljudskost. U Južnom Tirolu također postoji jaka pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu. Shvatio je o čemu se radi. Naša se poruka tu uklapa.

– Biciklom ste bili na putu jedanaest dana. Mogli ste jednostavno odletjeti u Rim zrakoplovom. Ali ti to niste htjeli?

Ne, htjeli smo ići u Rim biciklom jer smo htjeli upoznati ljude i biti pristupačni. Htjeli smo pokazati da nas ima i da smo tu. Nisu svi znali kako se nositi s problemom seksualnog zlostavljanja u Crkvi ili što nam reći. Ali vidjeli smo to često u proteklih nekoliko godina. Ipak, bilo je toliko lijepih susreta na našoj turneji. Mnogi su nam putem govorili: „O, vi ste grupa koja vozi iz Münchena u Rim vidjeti Papu.“ Voditelj restorana čak nam je zahvalio u govoru i pohvalio nas za naš angažman. To su susreti koji nas jačaju. U društvu postoji svijest o problemu. Poruka je stigla.

– Dakle, zadovoljni ste putovanjem?

Da, jako sam ohrabren, posebno posljednjom postajom putovanja, susretom s papom Franjom. Osjećao sam: Povezao se s nama i s našom željom da se susretnemo u ljubavi. On će moliti za nas. Za mene je ova izjava znak da je shvatio o čemu se radi te da tako možemo i trebamo nastaviti. I put do Rima bio je pravi. Imati razgovore, doživjeti Papu, nitko ne bi očekivao da ćemo s njim moći tako dugo razgovarati. Mi iz Savjetodavnog odbora sada idemo dalje, nastavljamo oblikovati i nastavljamo svoje ideje unositi u Crkvu i društvo. Moja bi sada želja bila da i Papa pročita pismo koje smo mu predali. Zato što je ovo pismo za nas od velike važnosti. Molimo se da ovo pismo nastavi imati utjecaja. To je podsjetnik. U njemu pozivamo Papu da učini sve što je moguće kako bi se prekinulo spolno i duhovničko zlostavljanje u Crkvi. On treba poslati znak počiniteljima i biskupima da ispune svoju odgovornost u ovom procesu suočavanja.