Tomo Vukšić nakon preuzimanja službe nadbiskupa: ‘Samo u miru božansko se s ljudskim spaja!’

‘Središte kršćanskoga života je radost zbog Božje ljubavi prema ljudima i prema svim ostalim stvorenjima. Oličenje te ljubavi je Isus Krist, najizvrsniji izraz Božje blizine i svima uzor, primjer, učitelj i pravilo ljubavi prema svakom čovjeku. Stoga kao vjernici neprestano zahvaljujemo Gospodinu Bogu za blagoslov i sreću kad smo vjerni pravilu kršćanske ljubavi. A za sve to na osobit način zahvaljujemo svaki put kad se okupljamo na euharistiju i slušanje Riječi Božje, po kojima je Bog stalno prisutan. Po njima smo svaki put iznova u neposrednoj Božjoj blizini jer nama i radi nas opetovano dolazi u euharistiji te nama i radi nas opet i opet govori, poziva, tješi, opominje pa i kori. I ne umara se dolaziti i govoriti jer Božja je želja da se svi ljudi uzajamno poštuju i vole te da se svi, koji su se udaljili ili krenuli zlom stranputicom, na pravi put vrate. Stoga je u tom smislu vrlo prikladno u ovo Korizmeno vrijeme ponoviti Božju poruku, napisanu još u Starom zavjetu, da svaki čovjek, pristajanjem uz Božja pravila i vršenjem zakona ljubavi, svoju vječnu sreću počinje graditi već u ovom životu. Božja je, dakle, želja da čovjek živi zauvijek jer Gospodinu nije čak ni „do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi“ (Ez 33,11).

I.

Isus je utjelovljena ljubav Božja koja je neumorna i beskrajno strpljiva upravo zato što je Božja. Ili, kao što je pisao apostol Pavao zajednici kršćana u Korintu: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje“ (1 Kor 13,4-8).

Svjedok i poslanik Božje ljubavi, Isus Krist, na poseban način opisan je u odlomku iz Lukina evanđelja (Lk 4,14-21), koje nam je upravo naviješteno i koje neka nas vodi u nastavku ovoga razmatranja. Taj odlomak ustvari izvješćuje o Isusovoj nastupnoj propovijedi u njegovu gradu Nazaretu. Događaj se zbio jedne subote, jer su se židovi upravo subotom okupljali na zajedničku molitvu i tumačenje Svetoga Pisma. Činili su to u svojim sinagogama, kako su nazivali svoje molitvene prostore po mjestima u kojima su živjeli.

Kaže evanđelist Luka za Isusa: „I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: ‘Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.’“ (Lk 4,16-19).

Te subote Isus je, dakle, razvijao knjigu, zato što je bila u obliku svitka, i tražio upravo ovaj odlomak u knjizi proroka Izaije. Naime: „I nađe mjesto gdje stoji napisano“, kaže sveti tekst. To je poglavlje šezdeset i prvo, napisano više stoljeća prije Krista, u kojemu se nalazi proroštvo o budućem Mesiji, koji je punina Duha Božjega, o Pomazaniku Božjemu koji će spasiti svoj narod. Taj je odlomak hranio nadu i vjeru Izabranoga naroda i pomagao mu s optimizmom prolaziti kroz kušnje. Vrlo često je i zbog toga bio čitan na njihovim pobožnim okupljanjima i potom tumačen riječima učitelja i proroka. A u tom dugom višestoljetnom nizu čitanja, slušanja i tumačenja poznatog odlomka vjerojatno su slušatelji i one subote u Nazaretu očekivali sličan nastup mladog proroka Isusa. No, naspram tomu, nakon što je pročitao rečeni odlomak, savio smotak knjige, vratio ga poslužitelju i sjeo te su oči svoju u sinagogi bile uprte u njega, Isus im je toj svojoj nastupnoj propovijedi svečanom priopćio: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4,21).

Tim riječima Isus je svečano obznanio svoje dostojanstvo. Time je vrijeme očekivanja završilo jer je je on ispunjenje njihove nade.

II.

U svom nastupu u nazaretskoj sinagogi Isus je obznanio i svoje poslanje da ljudima naviješta vrijeme milosti Božje: blagovjesnik biti siromasima, proglasiti vid slijepima, na slobodu izvesti sužnjeve i potlačene.

Prema nauku, kojega Isus nudi, osnovno poslanje poslanika i svjedoka Božjega je naviještati radosnu vijest spasenja. U Isusovu govoru i kasnijem njegovu djelovanju na prvomu mjestu su siromasi. To su naravno i oni koji žive i materijalnoj oskudici pa trebaju pomoć. Trebaju našu solidarnost i naša djela konkretne ljubavi. No ne samo oni. Jer još je veće siromaštvo nepoznavanje Boga. A najveća duhovna oskudica sastoji se u bogatstvu grijeha. I pogotovo ovakvima Isus naviješta potrebu obraćenja.

Znademo da je Isus činio čuda te je i ponekom slijepcu vratio fizički vid. No Njegova je želja vratiti vid moralnim slijepcima. Onima koji su duboko pali i kojima treba pomoć da bi se ponovno uspravili jer ne mogu više sami. I osobito želi pomoći da progledaju oni koje je zahvatila takva sljepoća duha da više ni ne vide koliko su se svojim ponašanjem, razmišljanjem i izborima udaljili od zakona kršćanske ljubavi, od poštivanja tuđega života, dostojanstva i dobroga glasa.

U ovom svijetu, nažalost, mnogo je potlačenih, a samim time nije mali broj ni njihovih tlačitelja. Razni su oblici nasilja nad čovjekom: strašni ratovi i drugi oblici sličnoga nasilja, prijetnje oružjem, širenje straha, trgovina ljudima, uskraćivanje zaslužene plaće, nijekanje radničkih prava, raširena korupcija, različiti oblici nepotizma i još mnogi drugi načini. Pri tomu uvijek postoje progonitelji i progonjeni. Svi progonjeni su na neki način sužnjevi svojih progonitelja, što je sramotno, a njihovi progonitelji su uvijek teški zarobljenici svojih mana, vlastite moralne sljepoće i svojih loših sklonosti. Tako i jedni i drugi, iako na različite načine, žive u sužanjstvu i oboji trebaju pomoć. Odnosno, Isus želi da se svi, koji su sužnjevi svojih slabosti, oslobode svojih mana i da prestanu činiti nasilje nad Božjim stvorenjima te da tako svi potlačeni izađu na slobodu.

III.

Navještaj i svjedočenje stvarnoga i moralnog oslobođenja čovjeka osnovno je poslanje također svakoga poslanika i svjedoka Božjega. Među njima to se na prvom mjestu odnosi na biskupe, nasljednike apostola. No to je poslanje također svakoga kršćanskog vjernika ali, u skladu s prirodnim zakonom i osnovnim pravilima zdrave etike, jednako i poslanje svakoga čovjeka.

Dok razmišljamo kako rasti u ljubavi, kako svjedočiti dobrotu i kako nasljedovati Isusa Krista u različitosti služba i sposobnosti, vrlo je draga istina da tko god doprinosi zaista onoliko koliko može, taj daje svoj maksimum. To jest, sve što može i koliko može. A najviše što se može darovati jest dati sebe kao sredstvo dobrote. To je za Isusa dosta. I zato je svaki naš doprinos u dobroti dokaz Božje prisutnosti među ljudima i djelo je za porast Božjega kraljevstva na zemlji. Svaki čovjek, a osobito svaki kršćanin, pozvan je upravo to biti: učiniti sebe sredstvom ljubavi i sloge.

U tom smislu bit će korisno podsjetiti također na pouku apostola Pavla, koju nalazimo u njegovu pismu što ga je uputio kršćanima Efeza, o različitim službama i doprinosima u Crkvi i u svijetu. Iako su službe različite, svima je ista svrha: da se „opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova, dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,11-16).

Svatko, dakle, na svoj način i svatko u svom zvanju, na radnomu mjestu, u obitelji i društvu, prema svojim mogućnostima i talentima pozvan je dati svoj doprinos da tako uzraste „do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“.

Neka tako bude, po Kristu Gospodinu našemu!’

Na kraju euharistijskog slavlja i liturgijskoj uvođenja u službu, vrhbosanski nadbiskup metropolit i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić uputio je i riječi zahvale:

‘Zahvaljujem Gospodinu Bogu za sve njegove blagoslove: za prijašnje, za današnje i za sve što će uslijediti do kraja ovozemaljskoga života. Danas mu pak posebice zahvaljujem za vas, vašu prisutnost i vaše molitve. Sve vas najsrdačnije pozdravljam i molim ga da vas uvijek prati svojim blagoslovom.

Uime svih okupljenih najsrdačnije pozdravljam kardinala Vinka Puljića i zahvaljujem mu za mnoge godine vjernoga služenja Crkvi Božjoj u ovoj Nadbiskupiji sa željom da mu dragi Bog udijeli dobro zdravlje kako bi u radosti mogao nastaviti činiti dobro.

I.

Ovih dana tiskana je knjiga s naslovom „Mačeve u plugove a koplja u srpove“. Te riječi, posuđene iz knjige proroka Izaije, dio su vizije o vječnom miru među narodima (usp. Iz 2,1‐2). One su ujedno i usrdna molitva u sadašnjim prilikama za mir u našoj zemlji; da se u našemu društvu smire napetosti i započne civiliziran način komuniciranja te se sȁmo u dijalogu rješavaju nesporazumi i počne odgovorno raditi za dobro svakoga čovjeka i naroda. Jer nikomu nije dobro dok se čuju oštri verbalni mačevi i osjećaju ubodi koplja uvreda što u brojnim ljudima nameće bojazan, a ponegdje i strah, da bi mir mogao biti ugrožen na grub način. Samo u miru božansko se s ljudskim spaja! I samo kad se u društvu i državi poštuju prava čovjeka i kolektivna prava narodȃ, moguć je svaki napredak. U tom smislu trudit ću se, u okviru nadležnosti katoličkoga biskupa i svojih mogućnosti, uvijek doprinositi izgradnji mira i društvene sloge, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, poštivanju dostojanstva i prava svakoga čovjeka i naroda. Radujem se suradnji sa svima koji će činiti jednako i molim Božji blagoslov kako bih, uz vašu pomoć, mogao biti glas Evanđelja i socijalnoga nauka Crkve.

II.

U ovoj svečanoj prigodi, s posebnim osjećajem poštovanja, pozdravljam vas drage Kristove vjernike, svećenike, redovnike, redovnice, bogoslove i sjemeništarce u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Želim biti skroman sluga volje Božje i vaših duhovnih potreba i, zajedno s vama i uz vašu pomoć i suradnju, biti prijatelj ljudi i svjedok kršćanske nade. U tom smislu želim s vama podijeliti samo nekoliko misli iz govora svetog Augustina, kojim se on obratio crkvenoj zajednici u povodu jedne od obljetnica svoje biskupske službe. S velikim poštovanjem i ljubavlju prema vama i prema ovom velikom učitelju duhovnosti i uzoru za biskupe, preuzimam ih kao svoje i ponavljam s njim: Dok strahujem od onoga što sam za vas, dotle me tješi ono što sam s vama. Za vas sam naime biskup, s vama sam kršćanin. Prvo je naziv primljene službe, a drugo milosti; prvo je izvor opasnosti, a drugo izvor spasenja. (…) Ako se dakle više radujem što sam s vama izbavljen, negoli što sam vama pretpostavljen, onda, kao što je Gospodin zapovjedio, bit ću uspješniji vaš sluga. (…) Zapravo gdje je veća ljubav, manji je napor. (…)

Meni će koristiti ako budem govorio stvari koje treba činiti, a vama ako budete vršili ono što čujete. Ako budemo mi za vas a vi za nas neprekidno molili sa savršenim osjećajem ljubavi, s Božjom pomoću sretno ćemo doći u vječno blaženstvo. Neka se udostoji udijeliti nam ga onaj koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.’