Ruska je vojska u četvrtak (24. veljače, op. prev.) ušla u Ukrajinu na nekoliko mjesta, a dolaze izvještaji o udarima projektila na vojne mete i na gradove.

Evo što treba znati o katoličkoj populaciji u Ukrajini:

Ukrajinska grkokatolička Crkva

Oko devet posto Ukrajinaca su grkokatolici, što znači da su oni katolici koji se služe bizantskim ili grčkim obredom. Ukrajinsku grkokatoličku Crkvu, koja je u jedinstvu s papom i dio Katoličke Crkve, predvodi veliki nadbiskup Svjatoslav Ševčuk, nadbiskup Kijeva-Halycha. U bogoslužju se služi ukrajinskim jezikom.

Bizantski obred je isti obred kojim se služe i pravoslavne Crkve, što znači da su euharistijska liturgija, sakramenti, časoslov, arhitektura, tekstovi, ruho i duhovnost posve isti kao i kod pravoslavnih. Redovito se služi Božanska liturgija (euharistija) svetoga Ivana Zlatoustoga.

Ukrajinski grkokatolici koncentrirani su u zapadnim pokrajinama zemlje, na granici s Poljskom, naročito u Lavovu. No u zemlji postoji četiri metropolije, šesnaest eparhija ili egzarhata (ekvivalenata biskupija ili vikarijata), uključujući i one na Krimu, u Lugansku i Donjecku.

Ukrajinska grkokatolička Crkva svoje korijene vuče još iz kristijanizacije u 10. stoljeću Kijevske Rusije, države čijim se baštinicima smatraju Ukrajina, Rusija i Bjelorusija. Taj događaj također je formirao korijene Ruske pravoslavne Crkve, Ukrajinske pravoslavne Crkve (Moskovski patrijarhat) te Pravoslavne Crkve u Ukrajini (Kijevski patrijarhat).

Ukrajinska grkokatolička Crkva ima i svoju dijasporu, ponajviše u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Poljskoj i Brazilu, ali i sve veće zajednice, pa i biskupije drugdje u Europi, te u Argentini i Australiji.

Katolici latinskog obreda

U Ukrajini postoji i hijerarhija latinskog, to jest rimskog obreda, kojemu pripada oko jedan posto stanovništva. I oni su koncentrirani na zapadu zemlje, sa šest sufraganskih biskupija nadbiskupije Lavova, a u kulturnome su smislu povezani s Poljskom i Mađarskom.

Ostali

Ukrajina je također dom Rusinske ili Rutenske grkokatoličke eparhije Mukačeva i Armenske katoličke arhieparhije Lavova.

Rusinska grkokatolička Crkva, koja također koristi bizantski obred, ali na staroslavenskom jeziku, a središte joj je u pokrajini koja graniči s četirima ukrajinskim zapadnim susjedima, tzv. Zakarpatska oblast. Mukačevska grkokatolička eparhija pripada Rusinskoj grkokatoličkoj metropolijij u Pittsburghu (SAD) i ima gotovo 320 tisuća katolika, kojima služi oko tristo svećenika.

Treba znati da je je Ukrajinska grkokatolička Crkva nastala sjedinjenjem s Rimom u Brest-Litovskoj uniji 1596./1596. godine, a Rusinska sjedinjenjem s Rimom u Užgorodskoj uniji 1646. godine.

U Lavovu postoji nadbiskupija Armenske apostolske Crkve (staroistočna Crkva kao i Koptska, Sirska i Etiopska), a postoje i manje zajednice armenskih katolika, koji su katolici armenskoga obreda i koji su uglavnom pod jursidikcijom rimokatoličkih biskupa.

Katolici latinskog obreda

U Ukrajini postoje i vjernici i hijerarhija latinskog, to jest rimskog obreda (rimokatolici), kojemu pripada oko jedan posto stanovništva, a koncentrirani  su na zapadu zemlje. Uglavnom su po narodnosti Poljaci i Mađari, sa šest sufraganskih biskupija nadbiskupije Lavova i u kulturnome su smislu povezani s Poljskom i Mađarskom.

Progoni

Katoličke Crkve u Ukrajini bile su žestoko progonjene dok je zemlja bila dijelom Sovjetskoga saveza, a ponovno rasplamsavanje sukoba između Rusije i Ukrajine poslije 2010. godine sa sobom je donijelo strahove od crkvenih sukoba i progona.

Ukrajinska grkokatolička Crkva pod sovjetskom je vlašću (od 1946. do 1989. godine) bila zakonski zabranjena, a Rusinska grkokatolička Crkva ukinuta je 1949. godine.

Godine 2014., poslije ruske aneksije Krima i oružanih sukoba u drugim graničnim područjima između ukrajinskih vojnih snaga i proruskih buntovničkih skupina te ruskih vojnika, tadašnji apostolski nuncij za Ukrajinu zbog ruskoga je širenja na ukrajinski teritorij upozoravao na ponovne progone.

„Opasnost represije Grkokatoličke Crkve postoji u svakome dijelu Ukrajine u kojemu bi Rusija mogla nametnuti svoju prevlast ili terorističkim činovima nastaviti nametati svoju agresiju”, izjavio je 23. rujna 2014. godine nadbiskup Thomas Gullickson.

Nadbiskup Gullickson bio je ukrajinski nuncij od 2011. do 2015. godine, a umirovljen je 2020. godine, u dobi od 70 godina.

„Gotovo sve izjave koje u posljednje vrijeme dolaze iz Kremlja ostavljaju malo prostora sumnji u neprijateljstvo i netoleranciju ruskoga pravoslavlja prema ukrajinskim grkokatolicima”, rekao je nadbiskup u rujnu 2014. godine ravnateljima zaklade Aid to the Church in Need.

„Nema razloga za isključivanje mogućnosti još jedne sveobuhvatne represije ukrajinske grkokatoličke Crkve, poput one koja se dogodila 1946. godine, uz suradnju pravoslavne braće i blagoslov Moskve”, rekao je.

Mnogi rimokatolički i grkokatolički svećenici bili su prisiljeni napustiti Krim nakon aneksije. I rimokatolici i grkokatolici suočavali su se s poteškoćama pri ispravnome registriranju vlasništva crkvenih imanja i pri osiguravanju zakonitoga prebivališta za svoje svećenike.

Za vrijeme Sovjetskoga saveza 128 svećenika, biskupa i redovnica Rusinske grkokatoličke Crkve bilo je utamničeno ili poslano u progonstvo u Sibir. Trideset i šest svećenika eparhije Mukačevo umrli su mučeničkom smrću za vrijeme progona.

Blaženi Theodore Romzha (mađarski: Romzsa Tódor György, op. prev.) tri je godine bio rutenski biskup Mukačeva. Godine 1947. na njega je izvršen atentat od strane NKVD-a, a po naredbi Nikite Hruščova, koji je tada bio prvi sekretar Komunističke partije Ukrajine.

Blaženi Romzha bio je u skupini od preko dvadeset ukrajinski mučenika dvadesetoga stoljeća, koje je za vrijeme svojega posjeta Ukrajini 2001. godine blaženima proglasio sveti papa Ivan Pavao II.

DODATAK: Najvažnije o Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi i njezinom putu prema autokefalnosti

Ne ulazeći u detalje složenih odnosa Ukrajine i Rusije, spomenimo barem najvažnije događaje iz suvremene povijesti koji su vjersku situaciju u Ukrajini dodatno zakomplicirali.

U vrijeme komunističke vlasti Ruska pravoslavna Crkva protezala je svoju jurisdikciju na čitavu Ukrajinu na čijem je teritoriju postojao takozvani Ukrajinski egzarhat Ruske pravoslavne Crkve. Posljednji egzarh bio je mitropolit Kijeva Filaret Denisenko koji je u vrijeme političkih promjena u bivšem Sovjetskom Savezu želio osigurati što veću autonomiju Pravoslavne Crkvu u Ukrajini. Na sinodu Ruske pravoslavne Crkve u listopadu 1990. godine, biskupi su odlučili umjesto Ukrajinskoga egzarhata stvoriti Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu, priznajući joj “nezavisnost i autonomiju u administraciji”.

Dva mjeseca nakon proglašenja ukrajinske neovisnosti, Sinod Ukrajinske pravoslavne Crkve proglasio je vlastitu autokefalnost tražeći da to prihvati i Sinod Ruske pravoslavne Crkve, no biskupi koji su bili lojalni Moskovskoj patrijaršiji izabrali su nadbiskupa Vladimira za mitropolita Kijeva i cijele Ukrajine i Ukrajinske pravoslavne Crkve, a suspendirali kijevskoga mitropolita Filareta. Njihovu odluku potvrdio je i Sinod Ruske pravoslavne Crkve koji je Filareta izopćio iz Crkve. Unatoč svemu, 25. i 26. lipnja 1992. godine proglašena je Ukrajinska pravoslavna Crkva Kijevske patrijaršije, na čijem je čelu patrijarh Filaret.

Predsjednik Ukrajine Petro Porošenko u travnju 2018. godine obratio se Svetomu sinodu Carigradske patrijaršije i patrijarhu Bartolomeju sa zamolbom da pomogne u proglašenju autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne Crkve Kijevske patrijaršije, što je naišlo na snažan otpor prvenstveno Ruske pravoslavne Crkve, ali i Ruske države.

Za Jaroslava Simonova, ukrajinskog otpravnika poslova u Republici Hrvatskoj, riječ je o ruskoj “politici ucjene i zastrašivanja” utemeljenoj na stavu “da samo Moskovska patrijaršija ima pravo zastupati ukrajinsko pravoslavlje”.

U listopadu 2018. godine Carigradska patrijaršija objavila je kako je u tijeku proces priznavanja autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne Crkve Kijevske patrijaršije, te kako je ukinuta odluka prema kojoj je 1686. godine tadašnja Kijevska mitropolija postala dijelom Moskovske patrijaršije.

Nakon što je carigradski patrijarh Bartolomej Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi Kijevske patrijaršije odlučio dati status autokefalne Crkve, te u Ukrajini postavio dva egzarha, Sinod Ruske pravoslavne Crkve odlučio je prekinuti molitveno spominjanje carigradskog patrijarha u bogoslužjima, susluženje s biskupima Carigradske patrijaršije, te sudjelovanje Ruske pravoslavne Crkve u svim tijelima kojima predsjedaju ili supredsjedaju predstavnici Carigradske patrijaršije. Vrlo brzo uslijedila je odluka i o prekidu euharistijskog zajedništva s Carigradskom patrijaršijom.

Pravoslavnu Crkvu u Ukrajini do nedavno su predstavljale tri konfesije: Ukrajinska pravoslavna Crkva Kijevske patrijaršije, Ukrajinska pravoslavna Crkva Moskovske patrijaršije i Ukrajinska autokefalna pravoslavna Crkva. U zadnje vrijeme u Ukrajini broj vjernika Ukrajinske pravoslavne Crkve Kijevske patrijaršije i Ukrajinske autokefalne pravoslavne Crkve u stalnom je porastu.

Izvor: National Catholic Register | Prijevod: Ana Naletilić

© 2022 EWTN News, Inc. Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje uredništva portala National Catholic Register.