Nakon što je njegova supruga Marilynn zbog pada iz invalidskih kolica primljena u bolnicu Abbotsford, Richard Leskun ostao je uz nju gotovo 24 sata dnevno idućih nekoliko dana, sve do njezine smrti.

Tijekom boravka u bolnici, Leskun se nije samo brinuo za svoju 71-godišnju ženu, nego je morao uporno odbijati prijedloge medicinskog osoblja da je se pusti neka umre i, naposljetku, da je se podvrgne eutanaziji, donosi B. C. Catholic.

Ovaj tragični događaj zbio se 2018., a Leskun je sada o njemu i javno progovorio zbog, njegovim riječima, šokantne i opasne pristranosti u medicinskom sustavu prema promicanju smrti bolesnih i starijih pacijenata.

Prema Leskunovim navodima, medicinsko osoblje u bolnici Abbotsford “vršilo je pritisak” na njega i “tjeralo” ga da dopusti eutanaziju svoje supruge Marilynn, s kojom je u braku proveo 50 godina. Marilynn, koja je slomila vratne kralješke nakon pada iz invalidskih kolica, već je otprije bila krhka, a bolovala je i od demencije.

Leskun danas otkriva kako ga je osoblje u tijeku osam dana provedenih u bolnici pet puta pitalo mogu li na nju staviti oznaku “DNR”, što znači: ne oživljavati.

On se tome ošto usprotivio te osoblju iznio svoja pro-life stajališta: “Na sastanku s osobljem bio sam vrlo jasan – ja sam katolik i apsolutno sam protiv medicinski potpomognutog umiranja. Protiv sam eutanazije. Želim da moja žena živi. Želim da nastavi živjeti. Dobro smo živjeli deset godina iako je imala demenciju. Bio sam vrlo jasan”.

Nakon što se njezino stanje počelo pogoršavati, liječnik specijalist pitao je Leskuna za pristanak da medicinsko osoblje podvrgne Marilynn eutanaziji. “Bolničar je došao do mene dosta kasno, noć prije njezine smrti”, prisjetio se Leskun. “Bio sam potpuno istrošen i iscrpljen. Proveo sam tamo svaki dan, gotovo 24 sata dnevno čitav tjedan, a on mi je rekao: ‘Znate, ja sam već napisao nalog za medicinski potpomognuto umiranje'”.

“Vjerojatno sam bio preumoran da mu skočim za vrat ili što već. Rekao sam ne, sigurno. Bio sam preumoran da bih išta osjetio. Ali rekao sam ne, apsolutno ne”, prisjetio se Leskun. Nekoliko sati kasnije, kada mu je bilo jasno da Marilynn umire, medicinskoj sestri je rekao da konačno pristaje na stavljanje oznake “ne oživljavati”.

“Sestra mi je rekla, i to me šokiralo: ‘O, u redu je, doktor je već stavio ‘DNR'”, prisjetio se Leskun. “I to je učinjeno bez mojega odobrenja. Nikada do tog trenutka nisam dao pristanak. Ali sestra je rekla: ‘Već je tamo. Već je na tabli'”. Marilynn Rita Marie Leskun umrla je sljedećeg jutra.

Leskun ističe svoju zabrinutost za dobrobit obitelji čiji bi voljeni mogli završiti u bolnici u doba kada se eutanazija nudi u zdravstvenim ustanovama diljem Kanade: “Sada kad zdravstveni sustav nudi i smrt i život, morate jasno i snažno govoriti da želite život. Osigurajte da vaš liječnik primarne zdravstvene zaštite vjeruje u vaša načela i da je spreman odlučno djelovati u pregovorima za skrb koja vam je potrebna”, upozorava Leskun.

“Sjećam se jednog komentara koji mi je uputio bolničar zadužen za Marilynninu njegu: ‘Gospodine Leskun, moramo gledati širu sliku’. Tada nisam znao što je time mislio, ali to pokazuje koliko je malo cijenio njezin pojedinačni život”, prisjeća se Leskun i tvrdi da mu je sada jasno što je liječnikov komentar značio: kanadski medicinski sustav slijedi utilitarnu etiku vođenu idejom kako najbolje iskoristiti svoja ograničena sredstva i resurse.

Vodeći kanadski aktivist protiv medicinski potpomognute smrti Alex Schadenberg, izvršni direktor koalicije za sprječavanje eutanazije, ističe kako je Leskunova priča tipična za suvremeno kanadsko društvo. “Primili smo više poziva ljudi s potpuno istom pričom”, rekao je Schadenberg za B. C. Catholic.

Svatko ima zakonsko pravo odlučiti hoće li pristati na izostanak oživljavanja ili eutanaziju, podsjeća Schadenberg; medicinsko osoblje ne bi smjelo nikoga gnjaviti opetovanim upitima o pristanku, niti mu je dopušteno potajno se oglušiti na njihove želje.

“Kada kultura ne poštuje naše vrijednosti i uvjerenja, onda imamo ozbiljan problem. Tada se više ne radi o nama, već o onome što država smatra važnim”, upozorava Schadenberg i navodi kako se danas smatra da postoji previše troškova u zdravstvu, zbog čega se nameće ideja da je pristupiti eutanaziji moralno ispravan čin: “Vi koštate sustav. Kada počnete ubijati, sve se okreće naglavce”.

Za neke liječnike je danas pak “apsurdno” kada pacijent želi “liječenje, a ne smrt”, dodaje Schadenberg, ukazujući na činjenicu da se ljudski život u Kanadi sustavno obezvrjeđuje, a od legalizacije eutanazije 2016. godine pa do danas situacija se i dodatno pogoršava, jer zdravstvo ima motivaciju za poticanjem teških i skupih slučajeva na smrt.

Kao što smo već pisali, Kanada je potpomognuto samoubojstvo legalizirala 2016. godine, i broj medicinski potpomognutih samoubojstava u Kanadi otad raste svake godine. 2016. godine, broj potpomognutih samoubojstava iznosio je 1018, dok je 2021. godine taj broj bio čak za deset puta veći te je iznosio 10064. Potpomognuta samoubojstva čine 3.3 posto smrti u Kanadi.

Studija koju je proveo Ascombe centar za bioetiku, katolički bioetički institut sa središnjicom u Oxfordu, usporedila je stope samoubojstava u zemljama gdje je eutanazija legalizirana sa stopama samoubojstava u zemljama gdje je ilegalna.

Rezultati pokazuju da su samoubojstva u svim državama gdje je eutanazija legalizirana u porastu – kako “obična” samoubojstva, tako i ona medicinski potpomognuta.

“Eutanazija je”, tvrdi Katekizam Katoličke Crkve, “moralno neprihvatljiva”.

“Kakve god bile pobude i sredstva”, eutanazija znači “dokrajčiti život osobama s posebnim potrebama, bolesnima ili umirućima”, zbog čega “stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju”.

“Pogreška u procjeni, u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilačkog čina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti”, dodaje se u Katekizmu.

“I onda kad se smatra da je smrt neizbježna, ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublaženje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna”, navodi se dalje u Katekizmu Katoličke Crkve.