BJEŽANJE OD SREĆE

Sreća ovisi o smislenosti života, zato mnogi u zapadnom svijetu odustaju od potrage za njome

“Ne trebam biti sretna kako bih uživala”, tvrdi Lee, dodajući kako je uživanje nešto što se može postići na puno jednostavniji način i bez puno ‘filozofiranja’ od sreće. Uživati možemo i u bacanju konfeta, objašnjava Lee, iako zbog toga ne moramo biti sretni.

Foto: Shutterstock

Nedavno je u New York Timesu izašao članak naslova “Živimo li u post-sretnom svijetu?”, u kojem se autorica Laura M. Holson referirala na činjenicu da su se Sjedinjene Američke Države na “ljestvici sretnih zemalja” plasirala na “tek” 19. mjesto, što je pad za jednu poziciju u odnosu na 2018. i pet pozicija u odnosu na 2017.

Podatak o opadanju sreće među Amerikancima autorici se čini tim čudnijim što su natpisi o dobrom raspoloženje svuda oko nje, od kutija iz IKEA-e, pića u McDonald’su, pa sve do majica koje se danas nose.

Kao prvo ‘logično’ objašnjenje u tekstu se kreće s krivnjom Donalda Trumpa, koji je, kako smatra autorica, podijelio Amerikance na “ljute i ljuće”, a spominje se i danas nezaobilazna tema klimatskih promjena što mnogi doživljavaju kao prijetnju planetu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ipak, kako sve ne bi ostalo na tako banalnoj razini, Holson se, između ostalih, obratila spisateljici Ingrid Fetell Lee koja se bavila ovom tematikom, a koja je predložila nešto vrlo zanimljivo. Sreća je, smatra Lee, “pozitivno stanje cjelovite dobrobiti kombinirane s osjećajem da čovjekov život ima smisao”. (Ovo bismo mi vjerojatnije definirali kao ‘radost’, no u svakom slučaju riječ je o nekoj konstanti koja se proteže kroz sve čovjekove situacije, a za koju je ključan pojam smisla kao njezina izvorišta.)

To danas, smatra Lee, ne trebamo više tražiti. Umjesto toga, ona predlaže da tražimo ‘uživanje’. “Ne trebam biti sretna kako bih uživala”, tvrdi Lee, dodajući kako je uživanje nešto što se može postići na puno jednostavniji način i bez puno ‘filozofiranja’ od sreće. Uživati možemo i u bacanju konfeta, objašnjava Lee, iako zbog toga ne moramo biti sretni.

Drugim riječima, čak i kada se priznaje da je smisao duboko povezan s čovjekovom srećom, rješenje za izlazak iz suvremene apatije koje se nudi nije povratak smislu, nego bježanje u distrakcije kako se ne bismo zamarali smislom koji je, dakako, povezan s religioznošću. (O toj povezanosti je nedavno pisao i Rod Dreher koji je iznio podatke Instituta CATO prema kojima 51 posto katolika u Americi izjavljuje kako se “u potpunosti slažu” da njihov život ima smisao dok je isto uvjerenje u postojanje smisla izrazilo samo 29 posto ateista i agnostika.)

To, u svakom slučaju, nije neko revolucionarno otkriće. O tome su duhovni oci odavno pričali, a Peter Kreeft je u jednom od svojih predavanja lijepo primijetio neobičnu povezanost između sve više uređaja za uštedu vremena koje ljudi danas imaju (prijevozna sredstva, perilice, računala…) i činjenice kako danas ljudi kao da imaju sve manje vremena. Odgovor na ovu zagonetku, tvrdi Kreeft, je jasan: gomilamo obaveze kako bismo pobjegli od trenutaka tišine u kojima bismo si postavili pitanja o smislu od kojih bježimo.

Ono, pak, što jest revolucionarno jest to što pojedini današnji self-help autori više i ne pokušavaju obmanuti ljude da će smisao ikada naći. Štoviše, pomalo se odustaje i od ‘koncepta’ sretnog života kao takvog, režući čovjekovo zadovoljstvo na sve ‘tanje’ intervale u vremenu, svodeći ga u duševnom smislu na neki oblik malo naprednije ‘zlatne ribice’ koja život uzima u intervalima od 20 sekundi.

G. K. Chesterton je svojedobno pisao o ljudima koji su spremni potpaliti vlastitu kuću samo ako bi tako mogli zapaliti Crkvu. Teško je oteti se dojmu da je upravo o tome ovdje riječ o ljudima koji su spremni odreći se i sreće samo ako bi mogli utišati vapaj za smislom.

Stvar na koju se također valja osvrnuti jest i sama “ljestvica sretnih zemalja”, u kojoj se na prvome mjestu našla Finska. Čak i da stavimo po strani neobičnu činjenicu da se na vrhu takvih ljestvica obično nađu zemlje koje imaju najveću stopu samoubojstava i korištenja antidepresiva, što se tiče Finske zanimljivo je primijetiti to da je Helsinki Times nedavno objavio podatak kako se fertilitet, broj živorođene djece u odnosu na broj žena, u Finskoj u proteklih 10 godina strmoglavio s 1,86 na 1,35 (manje od Hrvatske).

Bilo bi logično da sretni ljudi svoju sreću žele podijeliti i sa svojim potomstvom, jer u samoj je definiciji sreće da ju se želi dijeliti s drugima, a tko bi za to bio prikladniji od vlastite djece. Ipak, čini se da tko god je radio parametre za ljestvicu ‘sretnih zemalja’ taj faktor nije uzimao u obzir, tako da je očito više riječ o ljestvici prioriteta onoga tko ju je sastavljao, negoli o stvarnome stanju sreće, koja je ionako, čini se, sve manje bitna.

Ivo Džeba | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 4. listopada 2019.
  • Oznake:

Možda vam se svidi