Sinodalni put kojeg je započela Crkva u Njemačkoj jedna je od tema koja se protekle dvije godine periodički javlja u katoličkim medijima diljem svijeta. Iako je riječ o procesu koji se događa u okviru Crkve u jednoj državi, mnogi s neizvjesnošću gledaju koji će biti konačni rezultati zasjedanja njemačkog klera i laika te kako će se postavljanje Crkve u Njemačkoj odraziti na širu Crkvu.

Poruke koje su dosad stizale iz Njemačke mnogima nisu bile do kraja jasne posebice po pitanju hoće li odluke koje izglasaju predstavnici Crkve u Njemačkoj biti obavezne ili ne, te koliki su izgledi da bi one mogle biti u suprotnosti s katoličkim naukom po pitanjima poput spolnog morala, ređenja žena, odnosa prema istospolnim zajednicama i tako dalje. U svemu tome u Njemačkoj su se sve jače počeli javljati i kritički glasovi koje u posljednje vrijeme predvodi kardinal Walter Kasper koji je više puta izrazio zabrinutost zbog dosadašnjih zbivanja unutar Sinodalnog puta.

Jedan od kritičkih glasova jest i glas Bernharda Meusera, najpoznatijeg kao jednog od autora katekizma za mlade YouCat-a. Meuser je sa skupinom teologa, filozofa i publicista sastavio tekst “Reformnog manifesta” u kojem je izneseno devet teza koje služe kao kontrapozicija dosadašnjim zaključcima Sinodalnog puta. Tekst postoji i na hrvatskom jeziku. Možete ga pronaći ovdje, a svoj potpis podrške manifestu možete dati ovdje.

U razgovoru za naš portal Meuser nam je kazao kako je Sinodalni put započeo kardinal Marx u jesen 2019. “kako bi se temeljitim reformama pronašlo rješenje na krizu zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj. Moglo se tražiti i posebnu ‘sinodu’ u Rimu, ali to nije učinjeno jer bi u tom slučaju o konceptu sinode odlučivao i Rim“, kazao je.

Meuser ističe kako se u međuvremenu ideja rješavanja problema zlostavljanja pretvorila u “zlostavljanje zlostavljanih” kako bi se pogurali interesi određenih agendi. To je samo jedan od prigovora kojeg Meuser ima na Sinodalni put.

“Kao prvo, koncept rješavanja problema zlostavljanja nije ispravan. Kako bi se razotkrili zločini zlostavljanja i spriječili novi slučajevi, ne treba nam ‘novi spolni moral’, ne treba nam rasprava o ‘moći unutar Crkve’, ne treba nam ‘svećeničko ređenje žena’, ne treba nam ‘moralno-teološko uvažavanje homoseksualnosti’ i ‘brak za sve’ pred oltarom, i zasigurno nam ne treba pretvaranje sakramentalno i hijerarhijski utemeljene Crkve u ‘demokratsku Crkvu’ u kojoj su biskupi samo marionete laičkih odbora i u kojoj se traži upravljanje uredima“, navodi naš sugovornik.

„Kao drugo, riječ je o ‘zlostavljanju zlostavljanih’. Žrtve se zlostavlja kako bi se progurali različiti zahtjevi ljevičarskog katolicizma koji postoje još od vremena protesta protiv enciklike Humanae Vita pape Pavla VI. Zapravo, oni žele crkveni oblik koji danas već postoji među liberalnim protestantima.“

“Nadalje, tvrdnja da se govori u ime svih katolika u Njemačkoj nije istinita. Mnogi katolici – posebice mlađi i pobožniji – ne osjećaju da ih predstavlja katolicizam ljevičarskih aparatčika. U 14 dana skupili smo 5000 potpisa (bez gotovo ikakve medijske potpore). Sve više i više katolika je duboko razočarano svojim biskupima koji su dopustili da ih se strateškim manevrima uvede u proceduru Sinodalnog puta iz koje misle da se ne mogu izvući iako uviđaju da će završiti u katastrofi hereze i raskola“, smatra Meuser.

„Također, svi pokušaji pape Franje da popravi situaciju i svi apeli autoriteta iz Rima oštro su odbačeni. Prije svega jer se ne vidi potreba za novom evangelizacijom“, ističe njemački teolog.

Unatoč tome, Sinodalni put ima podršku Njemačke biskupske konferencije i Središnjeg odbora njemačkih katolika (ZdK) institucije u kojoj su zastupljeni predstavnici brojnih katoličkih udruženja i saveza.

ZdK predstavlja 6 milijuna od 22 milijuna katolika u Njemačkoj (nešto više od četvrtine), a Meuser ističe kako je riječ o „instituciji koja se sve više pomicala ulijevo, sve više politizirala i još od 1980-ih pokušala istaknuti, iznad svega, napadima na papu Ivana Pavla II. i papu Benedikta“.

Njemački teolog kaže kako Reformni manifest kojeg su on i kolege sastavili ima za cilj spriječiti još jedan raskol u Crkvi. “Mi se kao katolički laici: teolozi, filozofi, publicisti, želimo suočiti s opasnošću još jedne reformacije i još jednog raskola Katoličke Crkve koji dolazi iz Njemačke. Smatramo Sinodalni put katastrofalnim zastranjenjem, autosekularizacijom i oblikom crkvenog samouništenja.“

Autori manifesta njegov su tekst preveli i na druge svjetske jezike u želji za stvaranjem “solidarnosti na razini sveopće Crkve”.

“Želimo da što je više moguće katolika pročita manifest i ako se slaže s njime da daju svoj potpis. Opasnost koja prijeti Njemačkoj neće utjecati samo na Njemačku. Otrov će se proširiti na sve lokalne Crkve ako se ne pokaže odlučan otpor“, kaže Meuser.

Odgovarajući na pitanje hoće li odluke Sinodalnog puta biti obvezujuće, njemački teolog kaže kako autori Sinodalnog puta „žele da budu obvezujuće“ te kako „uz pomoćnih liberalnih medija grade zastrašujuće kulise za one biskupe koji ne žele slijediti odluke većine“.

S kanonskog pak gledišta Meuser kaže da donesene odluke „ne vrijede ništa“. „Učiteljska vlast je u rukama biskupa koji se, doduše, zbog slabosti ustručavaju koristiti je. To je kritika kardinala Kaspera i drugih rimskih kardinala (Müllera, Kocha) koji su najviše zabrinuti“.

A zabrinut je i Meuser i njegovi kolege koji s neizvjesnošću promatraju kako će se razviti situacija u Crkvi u Njemačkoj. Ukoliko bi Rim odlučio odbaciti zaključke Sinodalnog puta prema njegovom bi mišljenju na stolu bila četiri moguća scenarija.

„Prva mogućnost je poslušnost – tu je sve samo po sebi jasno. Druga mogućnost je formalna šizma nekih biskupija dok bi druge ostale uz Rim. Treća mogućnost je raspuštanje crkvenosti. Mnogi vjernici su toliko radikalizirani da se čovjek često susreće s tezama poput “Ja sam katolik, ali samo privremeno”. Postoje i ‘gay kampanje’ koje poručuju ‘Moj me Bog ne diskriminira’.

Ljudska prava, pri čemu se slobodno izražavanje seksualnosti promatra kao ljudsko pravo, suprotstavljaju se Crkvi. Ljudi će tako masovno napustiti Crkvu jer obećanja koja se ne mogu održati izazivaju beskrajnu frustraciju. Četvrta (i najvjerojatnija) mogućnost je zamagljeni raskol: Rim će odgovoriti neodlučno i nejasno, tako da će se svećenici inkardinirati u druge biskupije, a vjernici će tražiti župe koje im se najviše sviđaju. Na nekim mjestima će još uvijek biti ispovijedi, na nekima neće. Na nekim mjestima će biti euharistije, na drugima će zamjenski oblici postati pravilo“, govori Meuser.

Na kraju, ističe da kao nadu vidi sveopću crkvenu sinodu „kao izraz istinske volje za obnovom jedinstva. Baš kao što bi sveopća Crkva trebala zauzeti čvrst stav kako bi spasila Njemačku od crkvenog samoubojstva.“