Papa Franjo vratio se u nedjelju 30. travnja 2023. u Rim nakon trodnevnog apostolskog putovanja u Mađarsku. Zrakoplov koji je prevozio Papu, njegovu pratnju i novinare, sletio je u rimsku Međunarodnu zračnu luku Fiumicino u 19 sati i 25 minuta.

Neposredno prije povratka papa Franjo je održao posljednjih govor na katoličkom sveučilištu „Péter Pázmány“. Teme o kojima je govorio bile su: znanje, tehnički napredak, arogancija biti i imati, rizik strojeva, gubljenje dodira sa stvarnošću i sposobnost njegovanja duha. U svom govoru također je podsjetio na opasnost onih ideologija koje nose lažnu ideju slobode i onoga što je Mađarska proživjela.

„Mađarska je vidjela slijed ideologija koje su se nametale kao istine, ali nisu dale slobodu. A ni danas rizik nije nestao: mislim na prijelaz iz komunizma u konzumerizam. Ono što oba „-izma“ imaju zajedničko je lažna ideja slobode. Ona komunizma je bila prisilna „sloboda“, ograničena izvana, o kojoj je netko drugi odlučivao. Ona konzumerizma je libertarijanska, hedonistička, spljoštena „sloboda“, koja nas čini robovima potrošnje i stvari“, rekao je Papa.

I ako je „lako prijeći od ograničenja nametnutih mišljenju, kao u komunizmu, do mišljenja bez granica, kao u konzumerizmu“, i „od sputane slobode do slobode bez kočnica“, Isus uči da „ono što oslobađa čovjeka od njegovih ovisnosti i zatvorenosti“, pojašnjava Franjo, dodajući da je „ključ za pristup ovoj istini spoznaja koja se nikada ne odvaja od ljubavi, relacijske, ponizne i otvorene, konkretne i zajedničarske, hrabre i konstruktivne“.

Papa potom iznosi svoja razmišljanja o znanju, podsjećajući na lik Romana Guardinija, koji je razlikovao ponizno i relacijsko, ono „stvaranje prema prirodi, koje ne prelazi utvrđene granice“ te analiziranje i shvaćanje stvari koje spajaju energije i tvari do jednog kraja koji je stroj.

Franjo objašnjava da „Guardini ne demonizira tehnologiju, koja nam omogućuje da živimo bolje, komuniciramo i imamo mnoge prednosti, ali upozorava na rizik“ da ona može dominirati životom, dovodeći čovjeka da izgubi „sve unutarnje veze koje mu daju smisaonu organsku mjeru i oblike izražavanja u skladu s prirodom“, proizvoljno postavljati svoje ciljeve i provoditi ih prevladavajući i kroteći sile prirode. Pred svim tim, kao veliki intelektualac i čovjek vjere, Papa nas poziva da se zapitamo može li „život ostati živući“ te ističe pitanje sveučilištu koje mu je domaćin, „gdje se istražuju informatika i bioničke znanosti“. Franjine misli idu do ekološke krize, s prirodom koja reagira na instrumentaliziranu upotrebu koju čovjek koristi, do nedostatka granica, do logike ‘to se može učiniti, dakle dopušteno je’, do „želje da se u središte svega ne stavi osoba i njezini odnosi“, nego pojedinac „pohlepan za zaradom i proždrljiv u shvaćanju stvarnosti“. No Papa nas posebno poziva da pogledamo „eroziju poveznica zajednice“, usamljenost i strah koji iz egzistencijalnih uvjeta kao da se pretvaraju u socijalne uvjete, te diže uzbunu.

„Koliko izoliranih pojedinaca, vrlo ‘social’ i malo društvenih, pribjegava, kao u začaranom krugu, utjehama tehnologije kako bi ispunili prazninu koju osjećaju, trčeći na još frenetičniji način dok, podložni divljem kapitalizmu, osjećaju bolnije svoje slabosti u društvu u kojem vanjska brzina ide ruku pod ruku s unutarnjom krhkošću“.

Postoji „arogancija biti i imati“ koju „tehnokratska paradigma pogoršava, uz stanovitu upotrebu algoritama koji mogu predstavljati daljnji rizik destabilizacije ljudskog“, upozorava Franjo, koji u tom smislu citira roman „Gospodar svijeta“, Roberta Bensona, koji je već spomenut u nekoliko govora. Proročka knjiga, definira je Papa, koja opisuje „budućnost kojom dominira tehnologija i u kojoj je sve, u ime napretka, standardizirano“, gdje se razlike poništavaju, životi naroda nuliraju, a religije i „suprotstavljene ideologije konvergiraju u homogenizaciji koja ideološki kolonizira“ i gdje se „čovjek, u dodiru sa strojevima, sve više splošnjava“. U takvom scenariju, primjećuje Franjo, „gdje svi izgledaju otupjelo i anestezirano, čini se očiglednim odbacivanje bolesnih i primjena eutanazije, kao i ukidanje nacionalnih jezika i kultura radi postizanja univerzalnog mira, što se u stvarnosti pretvara u progon na temelju nametanja privole“.

Pred takvim scenarijem, Papa podsjeća na „uloge kulture i sveučilišta“, precizirajući da je sveučilište „mjesto gdje se rađa, raste i sazrijeva misao, otvoreno i simfonično“, „hram gdje je znanje pozvano oslobađati se iz uskih okvira imanja i posjedovanja kako bi postalo kultura“, u onim odnosima koje čovjek njeguje „s transcendentnim, s društvom, s poviješću, sa stvorenim“. Do te mjere da Drugi vatikanski koncil, u Gaudium et spes, potvrđuje da „kultura mora težiti cjelovitom savršenstvu ljudske osobe, dobru zajednice i cijelog ljudskog društva“ i za to je potrebno „njegovati duh tako da razvija sposobnosti divljenja, intuicije, kontemplacije i postane sposobna oblikovati osobni sud i njegovati vjerski, moralni i socijalni osjećaj“. Valja, dakle, upotrijebiti znanost da bismo razumjeli i donijeli prave odluke, a za to nam je potrebna poniznost. „Veliki su intelektualci, zapravo, skromni, kaže Franjo. Misterij života, pak, otkriva se onima koji znaju ući u male stvari“.

„Tako shvaćena, kultura doista predstavlja zaštitu čovječanstva. Uranja u kontemplaciju i oblikuje ljude koji nisu prepušteni na milost i nemilost modi trenutka, već dobro ukorijenjeni u stvarnost stvari. Te da, skromni učenici znanja, osjećaju da moraju biti otvoreni i komunikativni, nikad rigidni i borbeni.“

Ukratko, oni koji vole kulturu „u sebe unose zdrav nemir. Istražuju, preispituju, riskiraju i ispituju, oni znaju kako izaći iz vlastite sigurnosti da bi se ponizno upustili u misterij života“ koji se zauzvrat „otvara drugim kulturama te osjeća potrebu za dijeljenjem znanja“. I to je „duh sveučilišta“, naglašava Papa, napominjući da ga katoličko sveučilište u Mađarskoj živi „kroz zajedničke istraživačke programe i također primajući studente iz drugih regija svijeta, poput Bliskog istoka“ i „osobito iz napaćene Sirije“.

„Kultura nas prati da upoznamo sami sebe. Na to nas podsjeća klasična misao koja nikada ne smije zaći. U misli mi dolaze poznate riječi proročišta u Delfima: ‚Upoznaj samoga sebe.‘“

Franjo precizira da upoznati samoga sebe „znači biti sposoban prepoznati vlastite granice i, posljedično, zaustaviti vlastitu pretpostavku samodostatnosti“ te da „prije svega prepoznavanjem sebe kao stvorenja postajemo kreativni, uranjajući u svijet, a ne dominirajući njime“. Zatim, trebamo se zamisliti nad činjenicom da „tehnokratska misao teži napretku koji ne priznaje ograničenja“, dok je umjesto toga „pravi čovjek također sastavljen od krhkosti, i često upravo tu shvaća da je ovisan o Bogu i povezan s drugima i sa stvorenjem“. Stoga poznavati samoga sebe znači uzeti u obzir, „u čestitoj dijalektici“, krhkost i veličinu čovjeka.

I ako je „lako prijeći od ograničenja nametnutih razmišljanju, kao u komunizmu, do mišljenja bez granica, kao u konzumerizmu“, i „od sputane slobode do slobode bez kočnica“, Isus uči da nas istina oslobađa, da je „istina ono što oslobađa čovjeka od njegovih ovisnosti i zatvorenosti“, pojašnjava Franjo, dodajući da je „ključ za pristup ovoj istini spoznaja koja se nikada ne odvaja od ljubavi, relacijske, ponizne i otvorene, konkretne i zajedničarske, hrabre i konstruktivne“. Sveučilišta su, zaključuje Papa, pozvana njegovati taj način spoznaje, a vjera ga mora njegovati. A njegova je želja za mađarsko sveučilište i za svako sveučilište „da bude središte univerzalnosti i slobode, plodno gradilište humanizma, laboratorij nade“