Prema rezultatima jedne nedavne ankete, Donald Trump je u prednosti u odnosu na Hillary Clinton. Uzevši u obzir nestalnost američkog glasačkog tijela, nema smisla od postavljanja zapreka u toj mrtvoj trci. No ostaje pitanje kako “krkan” iz reality showa, s ogromnim, krhkim egom, problemima s kontrolom bijesa i lošom frizurom može biti tako blizu da postane predsjednik SAD-a? Neki kažu da je kriva loša gospodarska situacija za ljude koje je pregazila globalizacija, neki ukazuju na nejednakosti u dohotku, a neki pak krive sve strožu i sitničaviju političku korektnost. Tu je i široko primjenjiva teorija da su mnogi Amerikanci rasisti, homofobi i da ne podnose imigrante.

Svako je od tih objašnjenja točno u određenoj mjeri, no u igri je i jedan drugi fenomen. U prošlom naraštaju američka je vladajuća klasa postala vrlo homogena, i dio je globalne elite. Oni sebe predstavljaju kao tehnokrate bez kojih se ne može, one koji osiguravaju globalni prosperitet i štite ljudska prava. Trumpov neočekivani uspon, kao i šokantni ishod britanskog referenduma i rastući populizam u nekim zemljama kontinentalne Europe, znači izglasano nepovjerenje vladajućoj klasi.

Što definira tu klasu? Ključno je to što su njezini članovi antimetafizički nastrojeni – vjeruju da se ekonomskom analizom mogu objasniti sva pitanja što se tiču čovjeka. Prije više od 50 godina ekonomist sa čikaškog Sveučilišta Gary Becker postavio je temelje ekonomskoj analizi društvenog fenomena koji se na prvi pogled čini jako dalekim od tržišta. Pišući o ekonomskom aspektu rasne diskriminacije i obiteljskog života došao je do jedne vrlo bitne antropološke pretpostavke – da je bitna karakteristika ljudske osobe „maksimizacija preferencije“.

Sam po sebi naglasak na maksimizaciju preferencije pogađa jednu duboku istinu. Kako je pisao sv. Augustin, „Nemirno je naše srce dok se ne smiri u Tebi“. Njegove Ispovijesti su na određeni način opisi ekonomije ljudskog srca koje žudi za Bogom. No, naša globalna elita više voli preferencije orijentirane prema materijalnoj dobrobiti. Tehnička stručnost bavi se onime što je izmjerljivo. Prema tome, ekonomska analiza u konačnici ojačava reduktivni materijalizam. To vrijedi i za tehnokratsku elitu, koja se smatra autoritetom i u drugim područjima.

Antimetafizička dogma vodi prema retorici skidanja maski. Ako su glasači iz pojedinih britanskih regija odlučili da žele napustiti EU, to je zato što zamjeraju (pogrešno, prema nekim stručnjacima) imigrantima koji prihvaćaju niske plaće. Ili pak pate od jednog psihološkog poremećaja – ksenofobije. Članu globalne elite teško je shvatiti da je moguće da netko njeguje domoljubnu solidarnost radi nje same. Antimetafizička dogma isključuje mogućnost za takve želje, baš kao što isključuje želju za smirenjem u Bogu.

Ekonomija je postala glavna filozofija današnje globalne elite, pa vrijedi pogledati tko su glavne ličnosti među bankarima. Čelnica Federalnih rezervi, Janet Yellen, je iznimka – doktorirala je na Sveučilištu Yale. Njezin prethodnik, Ben Bernanke, doktorirao je na MIT-u, gdje je kao asistent dijelio ured s bivšim guvernerom središnje engleske banke Mervynom Kingom, koji je tamo bio gostujući predavač. Mario Draghi, predsjednik Europske središnje banke, također je doktorirao na MIT-u.

Uz nekoliko iznimki, ekonomisti na visokim položajima dolaze s pet ili šest američkih ekonomskih fakulteta, na kojima se redom studente podučava sada dominantnom konsenzusu razvijenom na MIT-u 1960-ih. Možda najbolji termin za taj konsenzus je – termin koji je doduše prijeporan – „neoliberalizam“. Londonski institut za fiskalne studije jedno je od mjesta koja su ga iznjedrila. Na nižim razinama globalne ekonomske elite obrazovni backgroundi su raznovrsniji, ali također neoliberalnih temelja.

Neoliberal pretpostavlja da su slobodna tržišta superiorno učinkovita, a pretpostavlja i da naše razumijevanje ekonomskih zakona osigurava alate za proširenje tržišta te ih prilagođava i regulira na načine koji promiču zajedničko dobro. Iznimna homogenost vrste obrazovanja utjecajnih ekonomista je za vrijeme posljednjeg naraštaja globalizirala neoliberalizam. To znači da su i dogmatska antimetafizička vjerovanja također globalizirana.

To se dogodilo i s još jednim vjerovanjem – učinkovitošću stručnosti, koja je kao ključ za bolju i napredniju budućnost nadmoćna političkom vodstvu. Ekonomski stručnjaci mogu formulirati politike koje smanjuju ekstreme poslovnog ciklusa, promicati gospodarski rast, usmjeravati preraspodjelu i općenito ublažavati politički nestabilne dimenzije kapitalizma, koje su u velikoj mjeri bile faktor destabilizacije u 19. i 20. stoljeću.

Dogma ekonomske stručnosti jača tehnokratski mentalitet. Globalna elita pretpostavlja da su pametni ljudi s pravim tehničkim vještinama ključ napretka. Uz takav način razmišljanja dobro obrazovani ljudi ne donose političke odluke. Tehnokrati jednostavno usklađuju društvo sa zakonima ekonomije i „napretkom“. Ili primjenjuju pravne definicije ljudskih prava do kojih su došla legitimna međunarodna tijela. Ili provode terapeutske i multikulturalne tehnike društvenog upravljanja – vrijednosno neutralne.

Dobar se primjer može naći u nedavnim razmišljanjima ekonomista s Yalea, Roberta Shillera (također doktorirao na MIT-u). On tvrdi da će naš sve globaliziraniji ekonomski sustav nadrasti nacionalnu državu, stvarajući pravedniji svijet u kojem će ekonomske blagodati biti bolje raspoređene. Ta transformacija nije politički projekt. Nju vodi tehnološka promjena i zakoni ekonomije (Samuelsonov teorem o izjednačavanju cijena proizvodnih faktora). Shiller dopušta da će u budućnosti biti neizbježnog sukoba sa snažnim domoljubnim impulsima. Još moramo politički djelovati, ali samo nam treba da državnici uklone naslijeđene prepreke i otupe oštricu narodnog otpora nadolazećem carstvu korisnosti.

Od propasti SSSR-a kapitalizam je, u jednom ili drugom obliku, postao polazna pretpostavka. Zato je pogrešno odnositi se prema protivljenju establišmentu kao nečemu antikapitalističkom, budući da su glasači postali skeptični prema dogmi da pametni, dobro obrazovani i ovlašteni ljudi mogu život učiniti boljim.

Za vrijeme prve polovice poslijeratne ere većina je ljudi na Zapadu postala zdravija i bogatija. Stvari su stalno postajale sve bolje. Posljednjih nekoliko desetljeća – baš i nisu. Europsku uniju promoviralo se kao ključni čimbenik održavanja mira, dok je Europska komisija bila nemoćna pred krizom u Jugoslaviji, a EU možda neće biti sposobna održati političku stabilnost Europe u izbjegličkoj krizi. Promoviralo je se i kao ključ novog ekonomskog prosperiteta, povratak slavnim poslijeratnim desetljećima. To obećanje nije ispunjeno.

U SAD-u smo od “mjehura” (bubble) tehnoloških dionica došli do “mjehura” na tržištu nekretnina, pa do onoga što je sad gotovo desetljeće radikalnih eksperimenata u politici središnje banke bez mnogo općeg prosperiteta. Kroz posljednja tri desetljeća ekonomski su stručnjaci uspjeli samo u održavanju dobrih uvjeta za bogate.

Nisu neuspjeh doživjeli samo ekonomski stručnjaci. U Europi su kulturni stručnjaci težili multikulturalnom skladu. On se trebao dogoditi zahvaljujući pažljivo osmišljenim programima o različitosti, terapeutskom empatijom i afirmativnom dobrodošlicom. Čini se da to ne uspijeva.

U SAD-u su crni Amerikanci ljuti i frustrirani. Institucija braka propada, a očekivano trajanje života za bijelce nižih staleža se smanjuje. Elitna američka sveučilišta postala su napeta okolina bez radosti. Sve se to događa nakon što su politički korektni kulturni stručnjaci desetljećima govorili o osnaživanju i uključivanju.

Tehnokratska dogma neoliberalizma, da stručnjaci mogu život učiniti boljim za svakoga, sad je diskreditirana. Ekonomski inženjeri i multikulturalni menadžeri ulažu sve više truda, a svejedno se ne vide pozitivni rezultati.

Teško je znati funkcioniraju li stvarno tehnokratske politike. Možda bi nam bilo još gore u gospodarskom smislu kad svi ti ekonomisti s MIT-a ne bi vodili naše središnje banke. Možda bi naša društva bila još više podijeljena sukobima bez doprinosa multikulturalnih terapeuta. Hipoteze uvijek upozoravaju da ne trčimo pred rudo.

Zato ja vjerujem da je ona druga elitna dogma koju sam spomenuo – antimetafizička dogma – mnogo bolje objašnjenje zašto naša globalna elita gubi legitimnost.

Populizam koji je u porastu po cijelom Zapadu vrti se oko brige za budućnost naših nacionalnih projekata. Nije slučajnost da taj probuđeni nacionalizam dolazi kao reakcija na prijetnju koju islam predstavlja u Europi. Muslimane ne zbunjuju temelji društva, temelji za koje oni znaju da ih legitimira još dublja odanost božanskome. Trebali bismo biti zahvalni za tu jasnoću. Ona nas vodi do boljeg razumijevanja današnjeg populizma, ne samo u Europi nego i u SAD-u: odražava želju za odanošću nečem višem – i temeljnijem – nego što je neoliberalno carstvo korisnosti.
Suočena s tom željom, naša globalna elita nešto ne razumije. Robert Shiller na sljedeći način objašnjava naše “domoljubne impulse”: oni su “ukorijenjeni u društvenom ugovoru između građana koji su godinama plaćali porez ili služili u vojsci kako bi izgrađivali ili štitili ono što su smatrali isključivo svojim”. Domoljublje zapravo nije ništa doli impuls za zaštitom vlastitih ulaganja. Shiller kao da je nesposoban zamisliti domoljublje kao prirodnu ljubav, želju za baštinjenjem i prenošenjem žive tradicije vrijedne samopožrtvovnosti.

Drugi daju primitivnija i podsmješljiva objašnjenja za današnji populizam. Vraćaju se na poznate fraze – rasizam, fašizam, ksenofobiju itd. – no te uvrede slijede isti uzorak kao i Shillerove. To su sve reduktivna objašnjenja, s tendencijom unižavanja. Ono što se nekoć smatralo plemenitim osjećajem po njima je prizemno, čak i zlokobno. Naša globalna elita, obrazovana u neoliberalnom konsenzusu, koji je dio šire poslijeratne kulture skidanja maski, gleda prema dolje dok traži pravo objašnjenje događaja. Tako nas njihovo vodstvo uvijek vodi prizemnijoj, životinjskijoj egzistenciji.

Vjerujem da se krećemo prema političkoj i kulturnoj krizi na Zapadu. Najvažnija i najopasnija politička stvarnost 21. stoljeća na Zapadu je probuđeni nacionalizam. Nakon II. svjetskog rata Zapad je iz očitih razloga težio iz svoje političke imaginacije izbaciti trajan impuls prema jakoj odanosti i nacionalnoj solidarnosti. Hladni rat je odgodio očitovanje krajnje snage tog projekta, a nakon 1989. on se učvrstio bez ikakvog otpora. Zato je neoliberalizam postao tako dominantan, ne samo kao pristup ekonomskom upravljanju, nego i kao sveobuhvatna vizija za društvenu stvarnost kao cjelinu. Sad se priključujemo ostatku svijeta, gdje je duboka odanost mjestu, kulturi, vjeri i naciji norma.

Dok se to događa, oni najovlašteniji da nas vode gori su od beskorisnog. Upravo ono obrazovanje za koje zamišljaju da legitimira njihovu moć ih zasljepljuje. Globalna elita, koja je zapravo amerikocentrična zapadna elita i njihovi zapadnjački obrazovani (također amerikocentrični) klijenti, ne mogu shvatiti pravu ekonomiju duše, koju je sv. Augustin tako dobro opisao. Ne mogu shvatiti da ljudi ne žele živjeti u carstvu korisnosti što ga nadgledaju božanstva zdravlja, bogatstva i užitka. Žudimo za nacionalizmom jer žudimo za nečim višim i ukorjenjenijim, plemenitijim i življim.

Ljudski su poslovi zapleteni i nesigurni, sada možda više nego ikad tijekom posljednjih desetljeća. Platon je znao to – naučavao je da mi živimo u spilji, opčarani igrom sjena za koje zamišljamo da su stvarnost. Današnji populizam sudjeluje u varkama te vrste, i zato je politički opasan, kao što strasti javnosti uvijek jesu, no duhovna putanja Platonove misli različita je od one prisutne kod današnje globalne elite. Istine koje mogu očistiti naše zapletene, pa čak i iskvarene odanosti ovom svijetu, iznad su, a ne ispod nas.

R. R. Reno | Catholic Herald

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net