Braćo i sestre,

I danas sam s vama svima duboko potresen. Razum nas tjera u izolaciju, a ljubav u zagrljaj! Kako spojiti nespojivo? Kako?

Potresen sam kao čovjek sa svojim osobnim iskustvom. Skoro 75 godina pratim život našega svijeta. Na svome tijelu, ako mogu tako reći, nosim strašne posljedice Drugog svjetskog rata; moju dušu je potresao pakao Auschwitza, pakao uništavanja židovskog naroda; moje uho još uvijek čuje užasne vapaje iz tih podzemnih logorskih baraka; kao i ispovijedanje vjere-nevere Friedricha Nietzschea: „Bog je mrtav. Mi ljudi smo ga ubili.“ Čovječanstvo se i nakon Drugog svjetskog rata ipak podiglo; političari kršćanskog opredjeljenja nadahnuti su bili ujedinjenjem Europe. Mnogi su se, opet, natjecali u opskrbi najsuvremenijim i najpreciznijim oružjem… Čak atomskim oružjem. Koliko puta smo čuli riječi ponosnih vođa naroda kako se nikoga ne plaše, kako će sve neprijatelje zaustaviti, kako raspolažu najboljim preventivnim naoružanjem. Veliki vapaj svetog Pavla VI, pape, u sjedištu Ujedinjenih naroda ‒ „Nikada više ratova, nikada više!“ ‒ odjeknuo je tek kao „glas u pustinji“. Čovječanstvo se i dalje naoružavalo, pa bismo svake godine gledali toliko raskošne parade najsuvremenijih vojnih tehnoloških dostignuća i odlučan korak izvanredno osposobljenih časnika i vojnika.

Tko bi mogao reći da će ovaj nevidljivi i sveobuhvatni virus, kao velika svjetska metla, počistiti sve te – trijumfalnom glazbom praćene – mimohode naših ponosa? Uopće više ne čujemo odlučne riječi gospodara zemlje kako ćemo lako i brzo pobijediti neprijatelja. A koliko smo samo puta u povijesti slušali glasove znanstvenika: „Ne treba nam Bog, sada možemo sami.“ Primjećujem kako se ovih dana čak i naš rječnik mijenja: do sada je sve bilo apsolutno. Svaka, i najmanja i potpuno relativna stvarčica, bila je apsolutna. Svi smo jedni drugima obećavali apsolutni napredak i blagostanje. Pandemija je učinila da svi budemo mnogo skrušeniji i ponizniji. Da spoznamo i da su temelji našeg rječnika neizvjesni. Koliko god da smo, zajedno s vojnicima i tenkovima, bili posvećeni i odlučni u čuvanju granica, virus korona je bez službenog dokumenta prešao sve granice. A sada, odjednom, svi osjećamo kako trebamo biti povezani. Da nas svako pozitivno iskustvo čini bogatima, a svako prijateljstvo ohrabruje.

U ovoj atmosferi nam je i više nego potrebno iskustvo uskršnjeg jutra. Dok je, dakle, jutro još prilično bilo tamno, „sveto troje“ – Marija Magdalena, apostol Petar i učenik koga je Isus najviše ljubio, a koga Crkva opravdano zove teolog, apostol Ivan – unose novu dinamiku u svijet neizvjesnosti, straha, bojazni jednih od drugih. Ovo „sveto troje“ je Kristu ostalo najodanije. Jednostavno, njih je povezivala snaga ljubavi prema Njemu. Žena iz Magdale, Marija, biće je čežnje, i ona nije podnosila noć, izdaju i neizvjesnost. S prijateljicama, ona ide ka grobu na kojem je „kamen odvaljen“. To je riječima izraženo iskustvo iz Betanije: Isus je tamo zapovjedio da se „odvali“ kamen s Lazarova groba. S tim iskustvom u sebi, Marija Magdalena trči k onima koji se nisu razbježali, koji su ostali u zajednici: Petru i Ivanu. Svi su onda krenuli putem groba, trčeći, ali veća ljubav je gonila Ivana da bude najbrži i prvi stigne do cilja. Ali on tu staje, i, dajući prvenstvo onome koji je prvi u zboru apostola – Petru, tek za njim ulazu u grob. Iako je Ivan ušao drugi, prvi je stigao do sve-spoznanja, to jest – do vjere. Zato on u sebi zbori: „Isus, kako je kazao, tako je i učinio! Uskrsnuo je!“ Nije, dakle, kao što je to Lazaru, neki prijatelj Krist „odvalio“ kamen s groba i „izvadio“ Ga zajedno s platnom u koje je bio umotan, već ga je Sloboda ljubavi podigla iz svih zemaljskih ograničenja i učinila ga Sveprisutnim. Od tog trenutka, Uskrslog Gospodina će apostoli susretati neočekivano, a On će kroz sva, pa i ona ključem zaključana vrata prolaziti i ulaziti i u one, još uvijek tako skrivene prostore. I uvijek će stati u sredinu, svemu i svima uvijek donoseći nepojmljivu silu Uskrsa, a to je mir, i Crkvi će dati silu da ljude oslobađa grijeha i da, kroz sve vjekove do kraja svijeta, posvuda i svima nosi uskršnji mir.

U ovom našem praskozorju rješavanja naše najaktualnije problematike, kada se još uvijek jasno ne vidi dan pobjede, taj novi dan tek trebaju pokrenuti osobe s istinskom ljubavlju prema Onome koji je Uskrsnuće i Život. Žene, s predivnim genom čežnje, trčite Petru, zajednici Crkve i odgovornosti za život; jurite Ivanu, stručnjaku i mistiku. Recite svijetu da Bog ne želi groblja, ne želi smrt, izolacije, izdaje, bježanja i skrivanja. To je posljedica samo naše umišljene apsolutnosti! Ovo je vrijeme trčanja, trčanja zajedno, ali istovremeno nadmetanja i prestizanja u poštovanju. Svatko neka radi prema pozivu, zvanju koje je primio, prema karizmi kojom ga je Stvoritelj obdario. Nikakve zavisti! Nikakvog nadmetanja u smislu tko je prvi, a tko drugi, tko je brži, a tko sporiji, tko je prvi ušao u grob bolesti ili tko je prvi pronašao rješenje.

Uskrsli Gospodin nije zamjerao apostolima na njihovu strahu, njihovu bježanju, njihovu lutanju. Sve ih je – kao da smo na početku – ponovno okupljao, ponovno nadahnjivao, ponovno prestizao, ponovo iznenađivao zgotovljenom hranom, obilnim ribolovom, lomljenjem onoga kruha koji vraća cjelovitu spoznaju, i postavljanjem tri puta istog pitanja: „Ljubiš li me?“ Da, samo je ljubav apsolutna, ona je sila i snaga uskrsnuća.

Braćo i sestre, dragi svi slavljenici ovog novog jutra i novog dana! Ispovjedimo konačno da je samo Jedan – Bog – apsolutan! Ne pravimo više socijalne razlike, klase i blokove: tko je prvi, a tko drugi. Umjesto suparništva živimo suradnju, solidarnost i sinergiju. Ritam, utemeljen od Tvorca i od Uskrsloga Gospodina, sačuvajmo! Jutro neka ostane jutro, praskozorje za susret s Bogom i tako za dan koji je moguće provesti u služenju. Nedjelja je prvi dan i nije „kraj sedmice“ ili takozvanog vikenda. Svima nam je potrebna prava snaga početka; potrebna nam je nedjelja kao dan duhovnog ozdravljenja i nade, ne bi li cjelokupno tjedno radno vrijeme bilo pobjedonosno u ljubavi. Ne pretvarajte nedjelju u „kraj“ i u besadržajnost, jer će onda čitavo radno vrijeme biti samo težnja za krajem, težnja za neodgovornošću. Podmićivanjem novcem utjecajnih osoba i neistinitim informacijama, Isusovi suvremenici su željeli osujetiti snagu Uskrslog. Mnogi bi to željeli i danas. Ali bez Uskrsloga nema dana, nema praznoga groba. Nema trčanja, nema nadilaženja i prestizanja u ljubavi, nema svestrane spoznaje cjelokupne stvarnosti, nema jedinstva, nema iskrene suradnje, nema, prije svega, apsolutne nade. Usprkos tolikim našim „apsolutizacijama“, bez Uskrslog Gospodina sve je relativno.

Uistinu, braćo i sestre: Svima, ali svima bez razlike – sretan i blagoslovljen Uskrs!

Krist je uskrsnuo!

Hristos vaskrse! – Vaistinu vaskrse!

Živ je i živi,

živi među nama sada i ovdje,

i zato slavimo ovu Presvetu Tajnu,

i zato se radujmo i veselimo!

Amen.

Beogradska nadbiskupija | Bitno.net