Svaki put kada oni koji pišu, i mnogi drugi prijatelji, javno očituju svoje protivljenje zakonu kojim se navodno guši homofobija i zakonskim nacrtima o homoseksualnim “brakovima” redovito se javi neki protivnik koji nas optužuje da smo “protiv Pape”, citirajući – i to ne uvijek točnim riječima – poznatu njegovu izjavu u razgovoru u zrakoplovu na povratku iz Brazila u Rim da ako neka homoseksualna osoba “traži Gospodina i ima dobru volju, tko sam ja da je sudim?”. Bez obzira na svaki sud i mišljenje o načinu komunikacije i opasnostima intervjua, ta je tvrdnja u skladu s Katekizmom Katoličke Crkve na kojeg se uostalom papa Franjo bio pozvao – kao što to često čini – u idućoj rečenici tog istog razgovora s novinarima.

Na osobe kao takve, uključujući i homoseksualne osobe, primjenjuje se ona evanđeoska: “Ne sudite da ne budete suđeni” (Mt 7, 1), što zasigurno nije iznašašće pape Franje. Sâm Isus koji nas poziva da ne osuđujemo, o onim koji su krivci grijeha koji sablažnjavaju također djecu, kaže: “Je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je nego da sablazni jednoga od ovih malenih” (Lk 17, 1). Sigurno da Isus nije u proturječju sa samim sobom. Nisu to ni Crkva ni Papa, kada s jedne strane pozivaju da se ne osuđuje homoseksualne osobe kao osobe, a s druge podsjećaju na Katekizam, koji uči da su “čini homoseksualni u sebi neuredni” i “ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni” ili biti pravno priznati (br. 2357). Isti Katekizam u br. 2358 upozorava da homoseksualne osobe “treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije”.

Je li riječ o proturječju? Ne. Ovdje se, naprotiv, krije sama bît kršćanskog navještaja, koji s jedne strane primjenjuje ono “Ne sudi” iz Evanđelja na osobe kao takve, a s druge osuđuje čine i njihove društvene posljedice. Crkva prihvaća sa suosjećanjem i obazrivošću ženu koja je učinila pobačaj, ali pobačaj osuđuje. Prihvaća u zajednicu – objasnio je to više Benedikt XVI. – rastavljene i ponovno oženjene, ali osuđuje rastavu. To je oda veličini, ali također zahtjevna i teška značajka kršćanstva.

Treba dakle zahvaliti vatikanistu Sandru Magisteru što je skrenuo pozornost, u vezi najnovijih rasprava, na pismo koje je kardinal Bergoglio uputio 5. srpnja 2010. – dakle prije tri godine – doktoru Justu Carbajalesu, ravnatelju Komisije za laike Argentinske biskupske konferencije, koji je organizirao 13. srpnja prosvjednu povorku za život i obitelj u znak protivljenja zakonu o istospolnom “braku”, koji je kasnije nažalost odobren u argentinskom parlamentu. Magister donosi jedan link na tekst koji je objavila agencija Argentinske biskupske konferencije na španjolskom jeziku. Tekst nije nikada preveden na talijanski, pa donosim cjelovit prijevod.

Dragi Justo,

Komisija za laike Argentinske biskupske konferencije, ostvarujući pravo na slobodu koju imaju svi građani, pokrenula je inicijativu za organiziranjem manifestacije protiv mogućeg prihvaćanja zakona o braku među osobama istoga spola, naglašavajući istodobno potrebu da se djeci prizna pravo da imaju jednog oca i jednu majku, što je nužno za njihov rast i odgoj. Ovim pismom želim pružiti svoju potporu tom izrazu odgovornosti laikata.

Znam, jer ste mi to rekli, da taj događaj neće biti uperen protiv bilo koga, jer ne želimo suditi one koji misle i osjećaju drukčije. Nema sumnje da, više no ikad, uoči ove dvjestote obljetnice [Argentine] i sigurni da gradimo državu koja mora uključivati pluralnost i različitost svojih građana, zauzimamo jasan stav da se ne može smatrati jednakim ono što je različito i da je u društvenom suživotu nužno prihvaćati razlike.
Nije riječ o čisto terminološkom pitanju i formalnim konvencijama vezanim uz neki privatni odnos, već o vezi antropološke naravi. Bît ljudskog bića teži zajednici muškarca i žene kao uzajamnom ostvarenju, kao pažnji i brizi, kao prirodnom putu prema rađanju. To daje braku njegovo istaknuto mjesto u društvu i javni značaj. Brak prethodi državi i temelj je društva, te stanice društva koja prethodi svakom zakonodavstvu pa čak i samoj Crkvi. To je razlog zbog kojeg bi prihvaćanje zakona o kojemu se trenutno raspravlja značilo stvarno i teško antropološko nazadovanje.

Ne, brak muškarca i žene nije isto što i zajednica osoba istog spola. Razlučiti ne znači diskriminirati, naprotiv, to znači poštivati. Razlikovati radi raspoznavanja znači vrednovati na pravi način, a ne diskriminirati. U dobu u kojem se toliko insistira na bogatstvu pluralizma i kulturalnim i društvenim razlikama, doista je proturječno minimizirati temeljne ljudske razlike. Otac i majka nisu jedno te isto. Ne možemo učiti buduće naraštaje da je isto pripravljati se na jedan projekt obitelji preuzimanjem obaveze stabilne veze između muža i žene ili živjeti zajedno s osobom istoga spola. Pazimo da nam se ne dogodi da, dok pokušavamo progurati jedno tobožnje pravo odraslih koje se u tome krije, ne ostavimo po strani prioritetno pravo djece – koja jedina moraju biti privilegirana – da mogu računati na modele oca i majke, da imaju jednog tatu i jednu mamu.

Povjeravam ti jednu zadaću: neka s vaše strane, i u govoru i u srcu, ne bude agresivnosti ni nasilja protiv bilo kojeg brata. Kršćani se ponašaju kao služitelji istine, a ne kao njezini gospodari. Molim Gospodina da vas u tome prati svojom krotkošću, onom krotkošću koju traži od svih nas. Molim Te da moliš za mene i da i od drugih to tražiš. Blagoslovio te Isus, čuvala te sveta Djevica.

Sve do ovdje je pismo tadašnjeg kardinala Bergoglija. Ono zorno pokazuje misao sadašnjeg pape, a to je misao Crkve i Katekizma. S jedne strane, “ne želimo suditi one koji misle i osjećaju drukčije”. S druge, kao katolici i kao građani imamo pravo i dužnost prosuđivati čine – ne možemo tvrditi i učiti da je stabilna zajednica muškarca i žene “isto” što i zajednički život dviju osoba istoga spola – i prosuđivati zakone te se čvrsto usprotiviti onima koji očituju “stvarno i teško antropološko nazadovanje”.

Papa nas uči jednom stilu, što je ponovno ono na što podsjeća Katekizam: da budemo “krotki” i izbjegavamo povišene i grube tonove i ne sudimo osobe kao takve, te da budemo postojani u obrani istine u kojoj je u igri sama bît antropološkog pitanja. To je način naše borbe i naše “da” obitelji.

KTA | IKA | Bitno.net