Danas, 30. ožujka 2019. tijekom mise u 18 sati u župi Svete obitelji u Divinopolisu (Minas Gerais), imao sam milost sudjelovati na propovijedi koja je možda jedna od najdirljivijih u mom životu. Zapravo, bile su to dvije propovijedi: jedna koju je svećenik izgovorio, a druga bez ijedne riječi.

Predsjedatelj slavlja, otac Gedler, tijekom propovijedi je govorio o sinu koji se u trenucima očaja, kad mu više ništa nije preostalo činiti, vratio u kuću Očevu. Odjednom, jedan je mladić je viknuo, ustao i dok se približavao svećeniku, kazao: “Ovo je poruka za mene!”

Župni suradnici pokušali su ga zaustaviti, jer nisu znali koje su njegove namjere, ali im je svećenik dao znak da se ne približavaju. Mladić je otišao do svećenika koji ga je zagrlio, a zatim nastavio svoju propovijed, dok je mladić nezaustavljivo plakao. Nakon što je završio propovijed, svećenik ga je doveo do klupa, kako bi sjeo. Prije nego se vratio za oltar, izmolio je jednu molitvu za mladića.

Sjetio sam se pape Franje koji je rekao da pastir treba mirisati po svojim ovcama. Tijekom pričesti, svećenik je hostiju najprije donio mladiću, koji mu je pritom kazao kako je došao u crkvu a da ni sam nije znao zašto, te kako je prije toga odlučio počiniti samoubojstvo.

Nikada nisam svjedočio tako dirljivom trenutku. Pomislio sam kako čujemo mnogo negativnih stvari o svećenicima, ali kad vidimo neku dobru stvar, onda nitko ništa ne kaže. Moramo naučiti cijeniti dobre stvari koje imamo!

Celio Lemos

Bitno.net