Novo izvješće u Velikoj Britaniji predlaže zakonsko rješenje koje će obvezivati građane na prijavu zlostavljanja djece, posebno ističući kako se navedeno odnosi i na sakrament ispovijedi – a što bi, piše Crux, moglo dovesti do sukoba s jednom od temeljnih postavki katoličkog nauka.

Britanska vlada 2014. je ustanovila Neovisnu istragu o seksualnom zlostavljanju djece (IICSA) u Engleskoj i Walesu, u svrhu istraživanja kako su se državne institucije nosile sa zaštitom djece od zlostavljanja.

U konačnom izvješću preporučeno je da se pojedinci obrate vlastima “kada od djeteta ili počinitelja dobiju informaciju o seksualnom zlostavljanju, ili svjedoče seksualnom zlostavljanju djeteta”, a dodaje se kako bi “neprijavljivanje takvih slučajeva trebalo biti kazneno djelo”.

Nadalje, ističe se kako bi prijavljivanje “trebalo biti apsolutnom obvezom” te “ne bi trebalo podlijegati iznimkama utemeljenima na odnosima međusobne povjerljivosti, vjerske ili drukčije”.

U praksi, to bi značilo da svećenik, ako tijekom ispovijedi čuje svjedočanstvo o zlostavljanju djeteta – bilo od zlostavljača ili od žrtve – može biti suočen s kaznenim progonom ne prijavi li taj slučaj vlastima. Prema crkvenom zakonu, kršenje ispovjedne tajne prekršaj je koji podliježe izopćenju, a svećenici bi trebali braniti ispovjednu tajnu i po cijenu života.

Iako je IICSA-ino izvješće samo preporuka, vlasti su najavile svoj odgovor u sljedećih šest mjeseci.

Slično izvješće objavljeno u Australiji 2017. donijelo je iste preporuke, a većina australskih saveznih država donijela je zakone o obveznom prijavljivanju slučajeva zlostavljanja koji ne izuzimaju ispovjednu tajnu.

Anglikanska Crkva u Australiji pokorila se tom zakonu, a nešto slično najavljuje i Anglikanska Crkva u Engleskoj. Iako se Katolička Crkva stoljećima sukobljavala s vlastima oko pitanja ispovjedne tajnosti, današnji trenutak nudi neke jedinstvene izazove, navodi Crux.

Prvo, prethodni napadi na ispovjednu tajnu bili su svojstveni autoritarnim režimima i diktaturama, a ne demokracijama u povijesnim kršćanskim zemljama.

Zatim, Katolička Crkva izrazito se loše nosila sa slučajevima seksualnog zlostavljanja u vlastitim redovima, kako zbog zatajenja zločina, tako i zbog blagih “kazni”, poput preseljenja svećenika zlostavljača u druge župe. Zbog toga svaki pokušaj obrane ispovjedne tajne djeluje kao još jedan pokušaj zaštite zlostavljača.

Uostalom, prema istraživanjima provedenima u SAD-u, samo četvrtina katolika redovito pristupa ispovijedi, što znači da je pitanje ispovjedne tajne za znatan dio vjernika irelevantno. Također, pad broja katolika i njihova utjecaja, kao i razočaranost samih vjernika u odnos crkvene hijerarhije prema slučajevima zlostavljanja, mogla bi uvjetovati i pad političke podrške održavanju ispovjedne tajne slobodnom u ostatku svijeta, od Amerike do Europe.

Urušavanje jednog od temeljnih načela sakramenta ispovijedi ogroman je problem za Crkvu. U priopćenju objavljenom nakon što je u Australiji postalo zabranjeno vlastima zatajiti saznanje o slučaju zlostavljanja, Vatikan je istaknuo kako je “ispovjedniku zabranjeno koristiti znanje stečeno na ispovijedi na štetu pokornika, čak i kada je svaka opasnost od njegova otkrivanja isključena”.

“Međutim, čak i ako je svećenik dužan čuvati ispovjednu tajnu, on svakako može, a u nekim bi slučajevima nedvojbeno i trebao, potaknuti žrtvu da potraži pomoć izvan ispovjedaonice ili, kada je prikladno, prijavi slučaj zlostavljanja vlastima”, stoji u vatikanskom dokumentu. Isto se odnosi i na počinitelja – ispovjednik ga može potaknuti da se sam prijavi vlastima.

“Kada bi postalo praksom da ispovjednici prokazuju one koji su priznali zlostavljanje djece, nijedan od takvih pokajnika ne bi mogao pristupiti sakramentu, čime bi prilika za pokajanje i popravak bila izgubljena”, zaključuje se u vatikanskom dokumentu – a Cruxov dopisnik Charles Collins dodaje kako sumnja da će takva argumentacija pridobiti zakonodavce.