Dok se u Belgiji raspravlja o profesionalnoj tajni, osobito u slučajevima koji se tiču zlostavljanja djece i samoubojstva, biskupska je konferencija te zemlje objavila napomenu koja navodi neka temeljna pravila na tom području. Belgijski biskupi pritom ističu ključnu razliku između profesionalne i ispovjedne tajne. U prvom slučaju, biskupi naglašavaju da ono što pastoralni radnik, laik ili svećenik, sazna tijekom vršenja svoje dužnosti, ne treba otkrivati. Onaj tko povrijedi profesionalnu tajnu čini prekršaj i šteti vjerodostojnosti pastoralne funkcije, a samim time će snositi građanske i kanonske sankcije – stoji u napomeni belgijskih biskupa.

U Belgiji, naime, zbog profesionalne tajne pastoralni radnici nisu obvezni priopćiti ono što saznaju. Ali – ističu biskupi – u izuzetnim okolnostima imaju pravo informaciju prenijeti u skladu s kaznenim zakonom. Takve se izuzetne okolnosti – stoji u priopćenju – moraju odnositi na hitne situacije koje predstavljaju stvarnu opasnost za psihički ili fizički integritet osobe koja se bez pomoći odrasle osobe ne može zaštititi. Primjer toga su maloljetnici i ranjive osobe.

U slučaju seksualnog zlostavljanja maloljetnika, biskupi naglašavaju važnost dobre suradnje s nadležnim civilnim vlastima. Pastoralni djelatnici pritom mogu obavijestiti pravosudna tijela ili druge nadležne institucije. Kada žrtva ili počinitelj zlodjela od pastoralnog djelatnika zatraži povjerljivost, ne treba obećati potpunu povjerljivost, ali je potrebno potpuno iskreno objasniti što će se učiniti s primljenim informacijama i zašto.

Istodobno biskupi naglašavaju da informacije do kojih pastoralni djelatnici dolaze na druge načine, primjerice putem društvenih mreža, nisu obuhvaćene profesionalnom tajnom. Međutim, i takvim će informacijama morati pristupati diskretno.

S obzirom na ispovjednu tajnu, koja je “poseban oblik profesionalne tajne”, nema odstupanja. Prema onome što je utvrđeno Kodeksom kanonskog prava, ona je nepovrediva, također u odnosu na civilne vlasti ili pravdu jer je povezana sa sakramentom ispovijedi.

U isto vrijeme, međutim, belgijski biskupi ističu dvije stvari: prva je da razgovori koji se ne odvijaju u okviru sakramenta pokore nisu vezani ispovjednom tajnom. Drugo, svećenik može poticati one koji su počinili zlodjelo, kao što je seksualno zlostavljanje maloljetnika, da se prijave pravosudnim organima ili vlastima, te im uskratiti odrješenje dok to ne učine. Ako im na ispovijed pak dođe osoba kojoj je učinjeno zlo, svećenik mora upotrijebiti sva sredstva kojima raspolaže da ju dovede do odgovarajuće pomoći.

Dr. Velimir Blažević, tumačeći crkvene kaznene mjere, piše:

U ispovijedi svećenik je samo služitelj, posrednik preko kojega Bog djeluje, i pokornik svoje grijehe, ustvari, ispovijeda ili očituje pred Bogom i Bog oprašta grijehe. Stoga ono što se u ispovijedi iz nese svećeniku pripada božanskoj sferi i zaštićeno je nepovredivim sakramentalnim pečatom i vezano tajnom koju nikada nije dopušteno povrijediti. Stoga ispovjednik ne smije ni riječima, ni na bilo koji drugi način, ni zbog bilo kojeg razloga, nikako odati što je u ispovijedi od pokornika doznao (kan. 983, § 1).

Materija sakramentalnog pečata i ispovjedne tajne su svi grijesi teški i laki, iz prošlosti ili aktualni, pokornika ili nekoga drugog, koje je pokornik otkrio u ispovijedi. Koliko je ta obveza teška pokazuje i najteža kazna izopćenja u koju ispovjednik smjesta upada ako izravno povrijedi ispovjednu tajnu, a od koje je odrješenje pridržano Apostolskoj Stolici (usp. kan. 1388, § 1).

Čuvanje ispovjedne tajne, međutim, ne obvezuje samo ispovjednika. Nju su obvezni čuvati i svi drugi, dakle i obični vjernici, do kojih je na bilo koji način iz ispovijedi doprlo znanje o nečijim grijesima (kan. 984, § 2). Moguće je, npr., da netko namjerno prisluškuje ispovijedanje, ili da se do takvog znanja dođe kad netko na neprikladnom mjesto previše glasno ispovijeda svoje grijehe, ili govori o tuđim grijesima, a drugi također čekaju na ispovijed. Obveza čuvanja ispovjedne tajne je i za te osobe teška, iako ne kao za ispovjednika, pa je predviđeno da ih treba kazniti pravednom kaznom, ne isključujući ni udaranje kaznom izopćenja (kan. 1388, § 2).

Napomenimo kako izopćenje u prvom redu smjera popravku počinitelja prekršaja, stoga se i zove popravnom kaznom. Taj se cilj postiže uskraćivanjem važnih duhovnih dobara i traje sve dok počinitelj prekršaja ne odustane od tvrdokornosti. Izopćeni ostaje pasivnim članom Crkve, jer on nije isključen iz Crkve, nego iz zajedništva aktivnih vjernika.