Indija

Papa Franjo je 4. travnja 2014. u svojoj homiliji u Svetoj Marti ustvrdio: «Usuđujem se reći da možda sada ima mnogo ili više mučenika nego u prvim vremenima, jer ovom svjetovnom društvu, ovom pomalo mirnom društvu koje ne želi probleme, govore istinu, naviještaju Isusa Krista: ali postoji smrtna kazna ili zatvor ako se ima Evanđelje kod kuće, ako se poučava vjeronauk, danas, u nekim dijelovima! Rekao mi je jedan katolik iz tih zemalja da oni ne mogu zajedno moliti. Zabranjeno je! Moliti se može samo sami i skriveni. Ali oni žele slaviti Euharistiju i kako to čine? Pripreme rođendansku proslavu, prave se da slave rođendan i tamo slave Euharistiju, prije proslave. A kad vide da dolaze policajci, odmah sve skrivaju i nastavljaju s proslavom. Onda, kad oni odu, Euharistiju privedu kraju. Tako moraju činiti, jer je zabranjeno moliti zajedno. Danas».

Papa Franjo je više od dvadeset puta, u manje od godinu u pol dana pontifikata podsjetio na kršćane danas progonjene u svijetu. Tko zna zašto to nije dio njegovog učiteljstva na kojem inzistiraju veliki mediji, iako je Franjo nastojao privući pozornost na ovu temu više od ikojeg svog prethodnika i naravno više od ikojeg svjetskog političkog vođe. Uporišta učiteljstva pape Franje o progonjenim kršćanima su četiri. Analizirajmo ih zajedno, jer nam govore mnoge stvari kako o kršćanima koji danas u mnogim dijelovima svijeta, i to ne samo slikovito, nego doista bivaju razapeti na križ, ali i o tome zašto Zapad šuti.

Prvo: «više kršćanskih mučenika ima danas nego li u prvom stoljećima Crkve». Pravo vrijeme mučenika je naše vrijeme. Bila je to najveća tema sv. Ivana Pavla II. (1920.-2005.), koji je pozivao na to da se nikad ne zaborave mučenici XX. stoljeća, počevši od kršćana ubijenih od strane komunizma kojeg je on poznavao tako dobro. Da ima više mučenika u naše vrijeme nego tijekom rimskih progona, činjenica je stvarno potkrijepljena statistikama. Najveći institut za svjetsku statistiku o religijama je američki Center for Study of Global Christianity, kojim je sve do svoje smrti 2011. upravljao David B. Barrett (1927.-2011.), a danas ga vodi prof. Todd M. Johnson, kojeg je papa Franjo primio prije nekoliko mjeseci. Institut je 2000. godine želio utvrditi broj kršćana ubijenih zbog njihove vjere u Isusa Krista na kraju XX. stoljeća.  Barrett je došao do zaključka da je kršćanskih žrtava u prva dva stoljeća bilo oko 70 milijuna, od čega 45 milijuna samo u XX. stoljeću. U XX. stoljeću ubijeno je više kršćana nego u svim drugim stoljećima zajedno.

Prema naučavanju pape Franje: kršćani su i danasnajprogonjenija manjina u svijetu. To je također statistički podatak. Barrett i Johnson nam govore da i u XXI. stoljeću kršćani predstavljaju više od  75% osoba progonjenih zbog njihove vjere. Pravedno je govoriti i o drugim manjinama progonjenima jučer i danas (sâm papa Franjo je molio oprost za sudjelovanje katolika u proganjanju židova ili pentekostalaca), ali licemjerno je ako se zaboravi najveća i najprogonjenija manjina: kršćani, a među kršćanima, katolici. A mrtvih i dalje ima mnogo. Vodi se medijska bitka oko Johnsonovog podatka o 105.000 kršćana ubijenih na godinu, svakih pet minuta jedan umrli kršćanin. Posebno se uključio BBC da pobije tu brojku, a pobijaju je i ozbiljni znanstvenici, ali ne stručni za ove statistike, poput mog prijatelja i velikog sociologa Rodneya Starka.

Mnogi od onih koji kritiziraju Johnsona spornim smatraju prije svega njegovo korištenje riječi “mučenici”. I ja mislim da nije prikladna, jer u vjerskoj tradiciji mučenik je osoba koja žrtvuje svoj život isključivo zbog vjere. Ako je neko kršćansko selo uništeno zato što je kršćansko, ne znamo bi li ubijeni stanovnici, pred mogućnošću izbora, radije umrli ili zanijekali kršćanstvo. Ali to ne znači da su ubijeni jer su kršćani, ne zato što naziv njihovog sela nije bio simpatičan ubojicama. Potrebno je pojasniti i to da je dobra polovica od Johnsonovih 105.000 poginulih godišnje, ubijena u afričkim plemenskim sukobima, ponekad od ubojica koji se nominalno također izjašnjavaju kršćanima, zato što odbijaju stupiti u vojsku koja vodi okrutne građanske ratove poput onoga u Kongu. Johnson međutim u svoj izračun uključuje one koji svoje odbijanje obrazlažu razlozima kršćanske savjesti: i oni su ubijeni zbog svoje vjere, premda iz drugačijih razloga od onih koji su ubijeni u Nigeriji, Kini, Iraku ili Sjevernoj Koreji.

Treće: papa Franjo uči da nije dovoljno brojiti naše mrte, treba se pitati zašto nas progone. U jednoj drugoj homiliji u Sv. Marti, 4. ožujka 2014., svojim tipičnim rječnikom, Papa je kršćanski život definirao «salatom s uljem progona». Progone nas jer govorimo istinu, jer naviještamo Evanđelje koje iz raznih razloga smeta moćnicima i nasilnicima ovog svijeta, od muslimanskih fundamentalista do sjevernokorejskog komunizma, i do diktature relativizma na Zapadu. Solidarnost s progonjenom braćom je na polaznoj točki, dok je završna točka kritika ideologija koje ih ubijaju. A zašto Zapad ne želi dobiti tu kritiku, to je zato što politički i medijski Zapad tako često prikriva razmjere genocida nad kršćanima.

I ovdje dolazimo do četvrte točke. Sâm papa Franjo nikad ne zaboravlja podsjetiti da smo mi kršćani progonjeni i na Zapadu, od diktature «jednoumlja» koja diskriminira ali i ubija one koji se s njom se slažu. Godine 2013. Papa je jedan mali ciklus homilija u Svetoj Marti posvetio temi novog totalitarizma, slaboj misli koja postaje jedinom misli i priječi kršćanima govoriti, nadahnjujući se na romanu Gospodar svijeta autora Roberta Hugha Bensona (1871.-1914.), anglikanskog pastora, sina Canterburyjskog nadbiskupa, a koji se obratio na katoličanstvo i postao katolički svećenik. Scenarij koji je Benson opisao s obzirom na naše vrijeme Sveti Otac je 18. studenog 2013. usporedio s biblijskom zgodom o Makabejcima, kad je «kralj u čitavom svom kraljevstvu naredio da svi tvore jedan narod i da svatko napusti vlastite običaje. Nije lijepa globalizacija jedinstva svih Nacija, svake sa vlastitim običajima ali ujedinjenima, nego je zapravo jednoumlje globalizacija hegemonske jednoobraznosti». To je ono, objasnio je Papa, što se danas naziva novim svjetskim poretkom, ali koji Biblija naziva «grozotom pustošenja» i klanjanjem idolima nametnutima od jačih.

«Događa li se to i danas?» upitao se Sveti Otac. I odgovorio: «Da». U odlomku Prve knjige o Makabejcima se čita da «ako je kod nekoga bila pronađena Knjiga Saveza ili je netko obdržavao Zakon, kralj ga je presudom osudio na smrt», jer je kralj sama sebe prodao Božjim neprijateljima. «A to smo», ustvrdio je Papa, «čitali u novinama, ovih mjeseci». I danas kršćanima prijeti zatvor ili još gore ako odbiju trgovati sa svojim identitetom. Sveti Otac je zato citirao Gospodara svijeta. Roman, rekao je Franjo, s pravom prokazuje «duh svjetovnosti koji nas vodi otpadništvu», duh koji i danas prijeti Crkvi. Doista, i danas ima u Crkvi, i ima ih mnogo, onih koji misle da «moramo biti poput svih, trebamo biti normalniji, kako svi čine, s tom adolescentskom progresivnošću». Potom, nažalost «slijedi povijest»: Biblija pokazuje, za one koji naprotiv ostanu vjerni, «osude na smrt, ljudske žrtve». Griješe oni koji misle da su to stvari daleke prošlosti. «Ali vi», upitao je Papa, «mislite li da se danas ne čine ljudske žrtve? Čine se mnoge, mnoge! A postoje i zakoni koji ih štite».

Svaka povezanost s abortusom i eutanazijom nije slučajna. Ali progon je općenitiji. Opet u Svetoj Marti, 29. studenog, Franjo je ustvrdio da «slaba misao», tj. filozofsko uobličavanje relativizma, teži danas postati «jednoumljem». Izraz «Ja mislim kako mi se sviđa» se predstavlja kao element slobode, ali točno je upravo suprotno: izraz je to «duha svijeta, koji ne želi narod: želi masu, bez misli, bez slobode». Dana 28. studenog, isto u Svetoj Marti, Papa je pokazao koje su strahovite posljedice relativizma koji postaje «jednoumljem», povezujući ga s djelovanjem đavla u posljednjim vremenima i ciljajući ponovno na roman «Gospodar svijeta», tamo gdje se pokazuje djelovanje snažnih moći kojima upravlja Antikrist u posljednjim danima. Pažnja, rekao je Sveti Otac: to se ne odnosi samo na one koji žive u malobrojnim totalitarnim zemljama, odnosi se na sve nas. «Kršćani koji trpe vrijeme progona, vrijeme zabrane klanjanja, su proročanstvo onoga što će se dogoditi svima».

Izvor: lanuovabq.it

Autor: Massimo Introvigne

Prijevod: Verica Kraš Villa