Knjiga “Otac Pio pod istragom” Francesca Castellija prenosi dokumente iz vatikanskih arhiva o kapucinu – mistiku

Padre Pio

Život i djelovanje talijanskog sveca oca Pija iz Pietrelcine, dobro je znano, bili su obilježeni i povremenim nerazumijevanjem od strane crkvenih velikodostojnika. Neki čak prigovaraju kako je Crkva često bila potpuno nepravedna prema franjevačkom mistiku, koji je uvijek ostao njezinim poslušnim sinom.

Međutim, knjiga franjevca Francesca Castellija pod imenom “Otac Pio pod istragom”, koja se temelji na donedavno tajnim dokumentima iz vatikanskih arhiva koje se tiču istraga o stigmama svetog oca Pija, pomalo mijenja takvu sliku. Knjiga originalno objavljena 2012. sada je prevedena i na poljski jezik i tamo je naišla na dobar prijem, te ponovno potakla rasprave o “slučaju” talijanskog sveca kojeg je svetim proglasio Ivan Pavao II. 2002.

Kako piše poljski katolički tjednik Gosc Niedzielny, knjiga počinje s prezentacijom dokumenata o istrazi pokrenutoj 1920. kada je do Svetog Oca došlo pismo vjernika iz San Giovannija Rotonda koji se žale kako drugi vjernici oca Pija tretiraju kao boga i kako je on jedini važan za njih. Pismo je bilo anonimno, zbog čega mu Sveta Stolica nije posvetila previše pažnje, pa niti nakon što je došlo još jedno u kojem se opisuje kako se oko franjevca okupljaju “fanatične ženice”. Negdje u travnju 1920. u San Giovanni Rotondo dolazi franjevac Agostino Gemelli, jedan od najistaknutijih umova Katoličke Crkve u Italiji toga vremena. Tamo je došao na svoju ruku, nije ga poslala Sveta Stolica, ali njegovi dojmovi o ocu Piju dugo će vremena usmjeravati način na koji se Vatikan odnosio prema mistiku.

Gemelli, naime, tvrdi da je kapucin “psihopat” koji sam sebe ranjava i onda to prikazuje ljudima kao stigme. Smatra kako je potrebna intervencija crkvenih vlasti i o tome piše u Vatikan. Negdje u to vrijeme do biskupije Foggia dolazi i iskaz Valentina Viste, ljekarnika iz San Giovannija Rotonda koji tvrdi kako je sestrična o. Pija kupovala kod njega, u nekoliko navrata, ugljičnu kiselinu. Ljekarnik je smatrao da tom kiselinom o. Pio radi sebi rane na tijelu.

Benedikt XV. tada odlučuje u San Giovanni Rotondo poslati o. Josepha Lemiusa, uglednog redovnika iz reda Oblata Bezgrješne (koji je papi Piju X. pomogao u sastavljanju enciklike Pascendi koja je osudila modernizam u Crkvi). Lemius potpuno odbacuje sve zaključke o. Gemellija, daje pozitivno mišljenje o o. Piju, “njegovoj moralnosti, asketizmu i misticizmu”. Za stigme piše “da mogu biti rezultatom natprirodnog djelovanja”. Opisuje i ozračje oko mistika – postoje elementi histerije, ali riječ je o ljudima nezrele duhovnosti i o. Pio ne može biti odgovoran za njih.

Nedugo nakon toga, u apostolsku vizitaciju dolazi biskup Carlo Rossi. On provodi temeljitu istragu, razgovara s nizom ljudi, pa i sa samim ocem Pijom. Upravo njemu prvi put kapucin priča o svojim stigmama i o susretu s raspetim Kristom. Rossi se ponaša kao Toma, traži od redovnika da mu detaljno pokaže rane i stavlja prste u njih.

Piše izvješće Vatikanu – o. Pio vodi uzoran evanđeoski život i sve teze koje ga prikazuju kao manipulatora su potpuno lažne i besmislene. Demantirana je i tvrdnja o samoranjavanju kiselinom. Spominje i optužbe o. Gemellija koji tvrdi da kapucin kupuje sebi nekakve skupe parfeme, pa piše kako se oko redovnika doista širi lijep miris, ali da on u njemu vidi “Božji znak”. Što se stigmi tiče, kao i Lemius i biskup Rossi odbacuje svaku mogućnost da je riječ o prevari ili nekoj vrsti autosugestije. Za konačan zaključak o njihovoj pravoj prirodi ipak treba sačekati zaključke nadležnog tijela, poručuje Rossi.

Dobar dio nadležnih u Kongregaciji svete službe već tada je siguran u autentičnost o. Pija. Dio njih, međutim i dalje nije uvjeren – traže njegov premještaj. Kao kompromisno rješenje, pada odluka da o. Pio ne istupa u javnosti i ne pokazuje stigme, te da prekine svaku korespondenciju s ljudima izvan samostana. To se događa u lipnju 1922.

Do Vatikana dolaze glasovi da o. Pio ne sluša naputke Kongregacije. Reakcija je zabrana bilo kakve svećeničke službe. Ta se zabrana međutim ukida kada istina izlazi na vidjelo, a sada Francesco Castelli pregledom vatikanskih dokumenata otkriva što se zapravo tada dogodilo. O. Pio nije ni znao za naputke Kongregacije jer mu njegove redovničke starješine nisu rekle za njih. Papa u Rim poziva provincijala kapucina i izriče mu strogu opomenu zbog neposlušnosti.

Godine 1923. L’Osservatore Romano objavljuje dokument u kojem Sveti oficij zaključuje kako stigme o. Pija nisu nastale natprirodno. Castelli u svojoj knjizi odbacuje teoriju po kojoj taj dokument znači kako je Crkva odbacila o. Pija. Kongregacija je tada objavila, navodi citat jednog od kardinala iz vatikanskih dokumenata, da oni “nisu utvrdili autentičnost stigmi”, ali da to ne znači nužno da one nisu natprirodni fenomen. Tada je odlučeno da se pričeka i ne brza sa zaključcima o stigmama talijanskog redovnika. Samo u XX. stoljeću pojavile su se 93 osobe koje su tvrdile da imaju stigme. Među njima je bilo puno prevaranata i psihičkih bolesnika. Crkva je, naprosto, morala biti oprezna, zaključuje Castelli.

G. An. | Bitno.net