Kardinal Peter Turkson, predsjednik Papinskog vijeća Iustitia et Pax, pozvao je na “široku i temeljitu raspravu” o teoriji pravednog rata, te dodao kako je Papina enciklika o tom pitanju moguća nakon sve glasnijih zahtjeva po kojima bi Crkva tu teoriju trebala odbaciti ili modificirati.

Turksonove izjave uslijedile su nakon nedavno održane konferencije u Vatikanu koju su organizirali Iustitia et Pax te mirovna katolička organizacija Pax Christi International. Konferencija svoje zasjedanje zaključila dokumentom u kojem je pozvala Katoličku Crkvu da odbaci teoriju pravednog rata, a Papu da napiše encikliku o “nenasilju i pravednom miru”. Sudionici konferencije tvrdili su kako je ta teorija bila upotrebljavana kako bi se njome opravdale vojne intervencije, umjesto da se radi na njihovu sprječavanju.

Turkson je sada, u razgovoru za The Sunday Times, što je prenio The Catholic Herald, dao izjave koje su dobrim dijelom u sličnom tonu kao i zaključci konferencije.

Kardinal je ponovio kako je teorija pravednog rata bila prečesto “upotrebljavana kako bi se podržali, umjesto da se spriječe ili ograniče ratni sukobi”.

“Zbog toga se događalo da su napori usmjereni prema prevladavanju ili izbjegavanju sukoba bili zanemarivani”, rekao je kardinal, dodajući kako su zahtjevi za odbacivanjem te teorije “legitimni”.

Istodobno, predsjednik Iustitie et Pax pozvao je na raspravu o tom pitanju, te rekao kako je enciklika o njemu moguća. Ta enciklika, međutim, može nastati samo kao “plod opsežnog dijaloga, a ne njegova početna točka”.

Crkveni nauk o pravednom ratu razvijao se tijekom stoljeća, a s njim su se posebno bavili sv. Augustin i sv. Toma Akvinski. Teorija pravednog rata u svojoj biti objašnjava etička opravdanja za upotrebu oružane sile kako bi se spriječila nepravedna agresija ili zaštitili nevino napadnuti. Međutim, za to opravdanje moraju biti zadovoljeni određeni uvjeti, a oni su se također mijenjali tijekom stoljeća.

Kako je primijetio isusovački teolog i filozof Ivan Koprek u svom radu “Pacifizam i teorija pravednog rata”, nakon Drugog vatikanskog koncila Crkva više ne traži “sredstva za opravdanje rata”, nego je u središtu Koncila bilo “osiguranje puta mira”. To, nastavlja Koprek, ne znači da se Koncil, kao što su to tvrdili radikalni pacifisti, suprotstavio ideji obrambenog rata ili zaštiti nepravedno napadnutih. Upravo suprotno, pravedni rat se opisuje kao pravedna obrana protiv agresora, na koju svatko mora imati moralno pravo sve dok postoji mogućnost rata. Pri tome moraju biti zadovoljeni određeni uvjeti poput toga da su sva mirovna ili diplomatska nastojanja bila iscrpljena, da je sila opravdana i da neće proizvesti još veću štetu, da razlog rata mora biti teška nepravda nanesena nekoj državi i slično.

Nakon priopćenja ove konferencije mogli su se čuti brojni glasovi koji su upozorili da njezin zahtjev za mijenjanjem teorije pravednog rata ide u smjeru tog radikalnog pacifizma i oprezno uspostavljene ravnoteže po tom pitanju koje je promovirao Drugi vatikanski koncil.

Tijekom nekoliko zadnjih desetljeća Katolička se Crkva suprotstavljala pojedinim vojnim intervencijama na Bliskom istoku, primjerice onoj u Iraku, kojoj se sv. Ivan Pavao II. suprotstavio i ostao do konca protiv nje.

Istodobno, upravo je papa Franjo nedavno dao svoju potporu intervenciji na Bliskom istoku koja je bila usmjerena na uništenje Islamske države i prekidu progona kršćana i drugih vjerskih manjina koje ta teroristička organizacija provodi. Svoju potporu tome dao je pozivajući se na legitimno pravo prekida nepravedne agresije, što je jedno od temeljnih postulata teorije pravednog rata.

Goran Andrijanić | Bitno.net