– Ovdje u Hrvatskoj dosta se govorilo o tome kako je najveći dio prosvjeda bio pod nadzorom ukrajinskih nacionalističkih snaga, tzv. “neobanderovaca”. Pošto ste i sami bili na Majdanu, što mislite o takvim interpretacijama?

Znate, zanimljivo je to s banderovcima (banderivcima – kako se to točno izgovarana na ukrajinskom jeziku) na Majdanu.  To je nešto poput chupacabre – nitko ih nije vidio, ali svi o njima pričaju. Njih tamo nije bilo jednostavno zato što su oni ukrajinska prošlost. Jedino da je netko izmislio vremeplov te ih iz 1950-ih godina XX. stoljeća prebacio na Majdan.

 – Otkud onda priča o banderovcima na Majdanu?

Vrlo jednostavno. Ruska propaganda iz vremena Ruskog carstva svakoga tko je želio neovisnost Ukrajine nazivala je mazepincem – prema Ivanu Mazepi, ukrajinskom hetmanu (nešto poput hrvatskog bana iz vremena austrijske vladavine) koji je 1708. dignuo ustanak protiv Rusije. Poslije je ruska propaganda svakoga tko je tražio ukrajinsku neovisnost od Sovjetskog Saveza nazivala petljurovcem – prema imenu Simona Petljurija, ukrajinskog vođe iz vremena borbe za ukrajinsku neovisnost 1917-1920. Isto tako, nakon Drugog svjetskog rata ruska je propaganda svakoga tko je htio neovisnu ukrajinsku državu nazivala banderovcem prema Stepanu Banderi, vođi ukrajinskoga nacionalnog pokreta.

Kao dokaz prisutnosti banderovaca na Majdanu ruska je propaganda naglašavala prisutnost crveno-crnih zastava koje je svojedobno koristila Ukrajinska ustanička vojska. Ali je problem u tome što su tu zastavu kao ratnu zastavu koristili Ukrajinci još od vremena Kijevske velike kneževine.

 – Preformulirajmo pitanje. Jesu li na Majdanu bile nazočne snage koje možemo opisati kao “nacionalističke”?

Da, jesu. Ali ni tu nije baš sve jednostavno. Partija Sloboda slovi kao nacionalistička stranka, ona i sama sebe tako deklarira. Sloboda je izričito protiv antisemitizma i rusofobije. Ona uvijek naglašava da se zalaže za tradicionalne kršćanske vrijednosti. Svojedobno je ta stranka napravila neuspjeli pokušaj da se donese zakon o zabrani abortusa i snažno se protivi bilo kakvom zakonskom priznanju istospolnih zajednica. Sloboda se zalaže za povratak nuklearnom statusu Ukrajine, napose otkako je Ukrajina suočena s ruskom agresijom. Osobno moram priznati da zbog njezinih socijalističkih ekonomskih shvaćanja, populizma i prenaglašenog militarizma (u smislu traženja stvaranja snažne vojske i povratka nuklearnom statusu) tu stranku nimalo ne simpatiziram. Ali okrivljavati je za nacizam, ksenofobiju, antisemitizam protivi se istini. Zanimljivo da se ta stranka zalaže se za ulazak Ukrajine u NATO, ali je dosta skeptična prema ulasku zemlje u EU. Svojim konzervativnim stajalištima ta je stranka često navlačila na sebe bijes europskih liberala i socijaldemokrata, a traženjem izlaska iz Zajednice Neovisnih Država – bijes Rusije.

Druga politička sila koja može pretendirati na status nacionalista jest Desni sektor u kojem je dominantna snaga „Trizub“. Prema mom mišljenju to je prije svega antisovjetska snaga koja se bori protiv ostataka komunizma u ukrajinskom društvu. Oni doista u svojoj ideologiji pokušavaju izgraditi neku vrstu kombinacije nacionalizma i kršćanstva. Naime, kada govorimo o ukrajinskom nacionalizmu uvijek moramo imati na umu da ukrajinski nacionalist nikada nije shvaćao ljubav prema svojoj naciji kao isključivu ljubav prema ljudima iste krvi, ili kao mržnju prema drugim narodima i nacijama, rasama i etničkim skupinama. Nacija je za ukrajinske nacionaliste ponajprije pojam koji obuhvaća sve koji osjećaju da je Ukrajina njihova domovina, koji hoće svoju domovinu braniti i raditi za njezin boljitak. Usudio bih se čak i reći da su ukrajinski nacionalizam i nacizam antipodi. Isto tako i šovinizam je za ukrajinske nacionaliste uvijek smatran skoro smrtnim grijehom. U Slobodi i Desnom sektoru ima rusofona, Rusa, Bjelorusa, Poljaka. Štoviše, tijekom prosvjeda u Kijevu upravo je Desni sektor organizirao zaštitu sinagoga i drugih objekata Židovske zajednice. Nedavno je glavni rabin Ukrajine g. Yaakov Dov Bleich tijekom svog posjeta New Yorku izjavio da opasnost za ukrajinske Židove ne predstavljaju ukrajinski nacionalisti već ruske okupacijske snage.

Iz vlastitog iskustva mogu reći da među ukrajinskim nacionalistima na Majdanu nisam našao niti jednog koji bi deklarirao mržnju prema ljudima druge rase, narodnosti ili vjere. Vrlo često su pripadnici Desnog sektora ljudi s dva završena fakulteta, mnogi međusobno komuniciraju na ruskom, a znaju u prosjeku tri-četiri strana jezika. Svećenike smatraju duhovnim borcima bez kojih se režim Janukoviča ne bi mogao pobijediti.

Kada sam bio na Majdanu jednog sam pripadnika Desnog sektora pitao ima li među njima antisemita ili šovinista. Odgovorio mi je: „Velečasni, pa što vam je? Pa mi smo kršćani. Ovdje na Majdanu svakog sata je molitva. Kako bih se mogao moliti Isusu ili Njegovoj Majci, kako bih mogao tražiti zagovor apostola i mrziti narod kojem oni pripadaju? Kako bih se mogao moliti Ocu u čijoj obitelji ima pripadnika svih rasa i naroda i mrziti svoju braću?!“ Osobno vjerujem da je bio potpuno iskren.

Malo sam pratio što su o Majdanu pisali strani mediji. Uočio sam vrlo zanimljivu stvar. O nacionalistima na Majdanu najviše su pisali liberalni mediji koji su inače poznati po svom negativnom stavu prema kršćanstvu, Crkvi, nacionalnom identitetu i obiteljskim vrijednostima. Tu tematiku su napuhavali i pseudokonzervativni mediji koji pate od teorija zavjere i vrlo često se primijeti da pušu u isti rog u koji voli puhati ruska propaganda. Tako da je objektivnost takvih komentatora za mene vrlo upitna.

Zanimljivo, o nacionalistima na Majdanu najviše su pisali liberalni mediji poznati po negativnom stavu prema kršćanstvu, te oni pseudokonzervativni koji pušu u isti rog kao ruska propaganda

–  A kako komentirate tvrdnje da su prosvjedi ukrajinske oporbe bili upravljani iz zapadnih centara moći, radi navodnog geostrateškog suprotstavljanja interesima Rusije na području?

Mislim da su takve tvrdnje smiješne. One više spadaju u popularnu fantastiku o svjetskim teorijama zavjere, nego li u područje realnosti. U Majdan je bilo uključeno toliko različitih političkih struja da je upravljanje Majdanom iz nekog skrivenog centra bilo nemoguće. Čak ni parlamentarna opozicija nije mogla upravljati Majdanom, već je i sama bila samo politički instrument u njegovim rukama. Majdan je jednostavno tjerao političare slijediti volju okupljenog naroda. Ovo je bila izravna narodna demokracija, koja je smetala i samoj opoziciji.

Zapravo je zapad od početka vrlo mlitavo reagirao na događaje u Ukrajini. Čak i kada je Janukovičev režim počeo pucati po nenaoružanim prosvjednicima, zapad je samo prijetio da će uvesti sankcije. U tom je razdoblju u Ukrajini čak postojala šala na račun zapadne „pomoći“: „Pogodi – tko je danas od zapadnih čelnika izrazio zabrinutost?“ U biti je situacija bila slična onoj iz Hrvatske i BiH početkom 1990-ih. Puno priče i nikakve realne pomoći. Štoviše, upravo je Zapad inzistirao na tome da Janukovič ostane na vlasti. I tek kada je prestrašeni diktator pobjegao iz Kijeva, Zapad je prihvatio stanje za koje su se Ukrajinci izborili bez njegove pomoći. U toj borbi realni su saveznici Ukrajinaca bili jedino Poljaci i Litvanci, jer su bili svjesni što to znači proruska diktatura. Jedini svjetski čelnik koji se doista zalagao za rješavanje ukrajinske krize i još uvijek to čini je papa Franjo. Ostali samo koriste gužvu da proguraju svoje interese. I u sadašnjem trenutku sa Zapada u Ukrajinu, suočenu s ruskom agresijom, stižu samo riječi o tome kako je “Zapad užasno zabrinut i kako Rusija ne smije činiti ono što čini”.

Mislim da je za vaše čitatelje situacija vrlo laka za shvatiti. Samo se trebaju prisjetiti Domovinskog rata i rata u BiH te uloge Zapada u njemu. Neka sami odmah razmisle je li hrvatska težnja za samostalnom državom kreirana u “tajnovitim njedrima Novog Poretka”, ili je doista potjecala iz hrvatskoga nacionalnog bića.

2

–  U vrijeme kada u Europi vlada posvemašnje razočaranje Europskom Unijom, zahtjevi Ukrajinaca za priključenjem Bruxellesu za mnoge izgledaju čudno?

To je netočno. Ukrajinci nikada u većini nisu postavljali zahtjev za priključenjem EU. Prosvjedi su započeli 21. studenog 2013. kada je postalo jasno da Janukovič ne kani potpisati na samitu u Vilniusu dogovor o asocijaciji s EU, koji je predviđao stvaranje zone slobodne trgovine, postupno uklanjanje viza za Ukrajince, uvođenje europskih standarda u kakvoću proizvoda.

Prije toga ukrajinske vlasti radile su promidžbu među stanovništvom za potpisivanje takvog dogovora. Ljudi su povjerovali da će potpisivanje donijeti rješenje za neke probleme Ukrajinaca. Prvi prosvjednici uglavnom su bili liberalno orijentirani studenti te liberalno orijentirane organizacije. Ti prosvjedi nisu bili masovni. Pokušaj političara da se tim prosvjedima priključe neslavno je propao. Prosvjedi su počeli jenjavati. Ali kada je na Trgu neovisnosti – Majdanu 30. studenog ostalo svega nešto više od stotinu ljudi, Janukovič je poslao specijalnu policiju „Berkut“ na mladež. Nekoliko je studenata nestalo, još uvijek nije pronađeno troje ljudi, većina ih je bila divljački premlaćena, mnogi zatvoreni. To je postala iskra koja je zapalila vatru prosvjeda. Zapravo ljudi nisu prosvjedovali za ulazak u EU, već za demokraciju i mogućnost nadziranja vlasti, protiv nasilja i bezakonja. I druga stvar koja je za strance puno puta nerazumljiva. Ukrajinci vide Europu u civilizacijskom smislu kao svoj dom iz kojega su ih nasilno istrgnuli. Oni zapravo žele kući. Veći dio je dobro svjestan da se u toj “kući” puno toga promijenilo i nije baš na bolje. Ali Rusija je u neku ruku antipod Europi. Ono što Europljani cijene: sloboda pojedinca, poštivanje ljudskih prava, jednakost svih pred zakonom, za Ruse je neshvatljiva stvarnost. Samo vrlo mali postotak Rusa prihvaća te vrijednosti. Ukrajinci teže tim vrijednostima. Zapravo, ne radi se o želji za ulaskom u neku strukturu već zapravo o vrijednosnom povratku kući.

Mislim da je za Hrvate lako razumjeti zbivanja u Ukrajini. Neka sami odmah odgovore na pitanje je li hrvatska težnja za samostalnom državom kreirana u “tajnovitim njedrima Novog Poretka”, ili je doista potjecala iz hrvatskog nacionalnog bića

U isto vrijeme ponašanje EU tijekom prosvjeda mnoge je razočaralo. Međutim, ponašanje Poljske, Litve i Letonije te u posljednje vrijeme i Češke spasilo je imidž EU-a u očima većine Ukrajinaca. U isto vrijeme, mnogi Ukrajinci vjeruju da će uz pomoć katoličke Poljske i Litve njima biti omogućeno očuvati svoje kršćanske vrijednosti pred navalom sekularizma i genderizma. Naime, režim Janukoviča uza svu površinsku pseudopravoslavnu šminku gurao je rodnu ideologiju kroz zakone u naobrazbu. Ukrajinci često skreću pogled prema katoličkim zemljama Srednje Europe, vidjevši u njima uzor borbe za vlastiti vjerski identitet. Mnoge je fascinirala borba Hrvata protiv nametanja liberalnog seksualnog odgoja u školama te borba za ustavno definiranje obitelji kao zajednice muškarca i žene. Mnoge je fascinirao novi mađarski ustav, borba Poljaka i Litvanaca protiv sekularizacije. To je zapravo pogled Ukrajinaca na EU. Možda pomalo naivan, ali to je realan pogled mnogih ukrajinskih kršćana. Ja bih se usudio to formulirati ovako: „Europski kršćani trebaju nas, a mi trebamo europske kršćane.“

– Kao svećenik, kako doživljavate duhovnu pozadinu svih ovih zbivanja? Kako ih u tom smislu razumijete?

Svoj odgovor na ovo pitanje započeo bih opisom Majdana koji je dao apostolski nuncij u Ukrajini nadbiskup mons. Thomas Gullickson: Majdan bez kršćanske pozadine jednostavno je nezamisliv. Tijekom žestokih policijskih napada, pucnjave, progona, mučenja, ubojstava i zatvaranja prosvjednika zajednički vapaj prema Božjem Milosrđu je postao ono što je najviše ujedinjavalo Majdan. Htio bih primijetiti da je dosta velik dio prosvjednika stavljao znakove križeva na štitove, pozivajući se na to da je, kao prvo, sam Gospodin rekao caru Konstantinu da stavi znak križa na zastavu i štitove vojnika, a kao drugo, oni su se digli na zaštitu slobode, a time i slobode Crkve koju režim proganja.

Samo su duboka kršćanska uvjerenja prosvjednika mogla spriječiti osvetu i linč nad policajcima koji su činili stravična nedjela i mučili prosvjednike. Čitavo vrijeme prosvjeda na samom Majdanu,24 sata na dan, trajale su ispovijedi. Preko 50 grkokatoličkih i rimokatoličkih svećenika na Majdanu neprestano je ispovijedalo. Događala su se nevjerojatna obraćenja ateista, samo među katolicima zabilježeno je preko tisuću krštenja, tisuće ljudi bile su na koljenima u molitvi, pravo molitveno zajedništvo kršćana različite konfesionalne pripadnosti. Ovo je zbilja nevjerojatno iskustvo za mene kao svećenika.

Majdan je postao autonomno društvo unutar društva. Ovdje je bilo sve što je potrebno za normalno funkcioniranje ljudi. Pa čak i više od toga. Umjetnici su stalno organizirali koncerte i predstave, akademici i profesori predavanja i diskusije, svećenici kateheze, liječnici su ne samo organizirali zdravstvenu zaštitu već i tečajeve prve pomoći.

Majdan je imao i svoju knjižnicu, koja je nažalost zapaljena. Najpopularnija knjiga na Majdanu bila je Biblija. Ovdje moram prepričati jedan događaj koji je većina ljudi prihvatila kao Božji znak. U zgradi koju su spalile policijske snage nakon požara u kojem je sve bilo uništeno pronađena je potpuno neoštećena Biblija i potpuno neoštećena ukrajinska zastava.

Čitavo vrijeme prosvjeda na Majdanu 24 sata na dan trajale su ispovijedi. Događala su se nevjerojatna obraćenja ateista, samo među katolicima zabilježeno je preko tisuću krštenja

Majdan je funkcionirao na dva načela katoličkog socijalnog nauka: solidarnosti i supsidijarnosti. Za mene osobno ovo je nevjerojatna potvrda da društvo koje funkcionira na ovim načelima stvarno jest najpravednije moguće u našoj suznoj dolini. Za mene osobno, ali i za mnoge ljude koji pišu o fenomenu Majdana on je Božje djelo i Božji znak. Vjerujem da je preko Majdana Bog rekao “stop” korupciji i pljački, “stop” nasilju i bezakonju, “stop” izrabljivanju i tlačenju. Isto tako, htio bih reći da sam na Majdanu od mnogih praktičnih katolika, pravoslavaca i protestanata čuo ono što sam i sam osjećao: ovo je borba Dobra i Zla. I stvarno, poslije bijega Janukoviča u njegovoj raskošnoj rezidencije pronađeni su mnogi dokazi da je taj čovjek potpuno uronjen u magiju i okultizam.

Sada je pred Ukrajincima veliki izazov: ne samo izgradnja novog društva, spašavanje razrušenih Janukovičevljevim režimom društvenih struktura, ekonomije, vojske, već i obrana pred ruskom agresijom. Oni narodi koji su doživjeli rusku vlast, bilo carsku, bilo komunističku, bilo sadašnju, dobro znaju da to uvijek za ne-Ruse znači porobljavanje, genocid, zatiranje nacionalnog i kulturnog identiteta, antikatolicizam, potlačenost. Vrlo zanimljivo da simpatije prema Rusiji rastu proporcionalno s udaljenošću od njezinih granica.

Danas mnogi konzervativci pokušavaju pronaći oslonac u Rusiji u svojoj borbi protiv genderizma i liberalne diktature. Ali, prema mojemu mišljenju, to je opasna iluzija. Rusija nikada nije bila demokratska ili slobodna. Tijekom čitave njezine povijesti jedan oblik despotije prelazio je u drugi. I pokušaj suprotstavljanja jednom obliku totalitarizma pomoću drugog sličan je pokušaju istjerivanja đavla pomoću Belzebuba.

Razgovarao Goran Andrijanić

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana.