Kada je početkom veljače 1967. u Zagreb dolazio apostolski delegat Mario Cagna, a biskup Kuharić ga je trebao dočekati na kolodvoru, u svom je dnevniku 11. veljače 1967. zapisao kako će mu reći da se on osobno s Jakovom Blaževićem, koji je bio tužitelj u sudskom postupku protiv nadbiskupa Stepinca, ne želi sastati jer bi to bilo “protiv načela i psihološke dispozicije” s obzirom na ulogu koju je Blažević imao u procesu protiv nadbiskupa Stepinca. No ako bi se već morao s njime sastati, to bi bilo iza zatvorenih vrata, bez ikakve objave.[144]

Međutim, dvije godine poslije, okolnosti su dovele do njegova neplaniranoga susreta s Blaževićem. Naime, nakon proslave tristote godišnjice Zagrebačkoga sveučilišta u zagrebačkom HNK 17. prosinca 1969., Kuharić je imao prigodu tijekom večere u Banskim dvorima kratko se susresti s jugoslavenskim pred­sjednikom Josipom Brozom Titom, ali je tada vodio poduži zanimljiv razgovor s predsjednikom Sabora SR Hrvatske Jakovom Blaževićem. Blažević je počeo razgovor primijetivši kako Hrvatska nikada prije nije imala takav kulturni i ekonomski prosperitet kao u socijalizmu, upitavši: “Nije li onda ipak naša politika bila bolja od Stepinčeve politike?”

Kuharić je odgovorio kako kardinal Stepinac nije bio političar nego katolički nadbiskup, koji je kao takav obavljao svoju dužnost. Primijetio je kako je to tema za jedan duži razgovor i da trenutačno za to nije prigoda. No Blažević je ustrajao na razgovoru i pozvao ga da dođe k njemu kako bi mu pokazao ono što sigurno ne zna. Ustvrdio je kako je Stepinac iskoristio Biskupsku konferenciju 1944. (vjerojatno je mislio na ožujak 1945.) kako bi pomogao poglavniku Anti Paveliću.

Kuharić je na to odgovorio kako Stepinac sigurno nije stajao iza pojedinih osoba, nego je branio načelo prava naroda, u ovom slučaju hrvatskoga, na svoju državu i slobodu. Time nipošto nije branio zločine koji su možda u to ime učinjeni. Blažević je kritizirao i način na koji je Stepinac postao nadbiskup, pridajući važnost potpori kralja Aleksandra Karađorđevića zbog Stepinčeva sudjelovanja na Solunskoj fronti.

Kuharić je na to kazao kako je Stepinac postao nadbiskup ponajprije zbog svojih svećeničkih kvaliteta. U nastavku razgovora Kuharić je isticao kako je Stepinac nevin osuđen i prikazan kao ratni zločinac. Blažević je na to rekao kako je za državne vlasti Stepinac “zatvorena knjiga”, ustvrdivši da je i sam priznao krivnju. Kuharić je to opovrgnuo ističući kako je Stepinac samo rekao: “Moja je savjest čista!”

Blažević je u nastavku tvrdio kako Crkva nikada prije nije imala toliko ča­sopisa kao danas. Na to je Kuharić ustvrdio da je to trenutačna činjenica, tako nije bilo prijašnjih godina, no kako sada nije riječ o tome nego o potrebi da se objektivno i mirno analiziraju povijesne činjenice. Rekao je kako je osobno za razgovor, ali posve slobodan i iskren, a kada bi se neki procesi obnovili, osude bi bile sasvim drukčije. Istaknuo je kako revolucija ne sudi mirno, a glavni je uzrok sukoba to što su komunisti borbu za novo društvo vezali za ateizam.

Blažević je to negirao, ističući kako su u ratu surađivali komunisti i vjernici. Čudio se Kuhariću što je tako mlad toliko opterećen prošlošću. Na to je Kuharić primijetio kako je sva promidžba poslije rata bila usmjerena protiv vjere, a što se tiče prošlosti, samo se zalaže za objektivnost. Blažević je čak ustvrdio kako bolje pozna Crkvu od Kuharića jer je bio ministrant i učio dogmatiku i moral, a zna i misu solemnis.

Kuharić je na kraju primijetio kako bi onda morao dopustiti da i on kaže što zna, a na Blaževićev prijedlog da jednom prigodom detaljnije o svemu raz­govaraju, odgovorio je kako je spreman za razgovor, ali u mirnom i iskrenom ozračju. Na Blaževićevu primjedbu da su on i neki drugi ekskomunicirani iz Crkve Kuharić je kazao kako mu to neće biti smetnja za razgovor. Kuharić u svom dnevniku navodi kako je Tito uglavnom razgovarao s drugima, ali je povremeno slušao njihov razgovor, jednom upitavši: “Sto vi to vodite teološku diskusiju?”

Također je zapisao kako je Blažević još uvijek tvrd, kao da ne može izaći iz poslijeratnoga mentaliteta, u kojem je on tužitelj, a Crkva je na optuženičkoj klupi. Sutradan je Vjesnik objavio fotografiju Kuharica i Blaževića kako sjede i razgovaraju. Kuharić je u dnevnik zapisao kako je to “dvosjekli mač” jer su se neki sigurno sablaznili sudeći kako odstupa od načela, neki su to dobro primili, a možda su se i oni “manji” komunisti zbunili. Komentirao je kako ga odgo­voran položaj na kojem se nalazi dovodi u delikatne, ali neizbježne situacije.[145]

Apostolski delegat Cagna kazao je biskupu Kuhariću 17. siječnja 1970. kako bi komunisti “platili ne znam što da se šuti o Stepincu” jer su svjesni kako su učinili krivi potez osudivši ga. Također, kako ne bi imali ništa protiv novoga nadbiskupa, pa makar bio i najveći antikomunist, samo kada bi šutio o kardi­nalu Stepincu jer bi htjeli da to bude “zatvorena knjiga”. Međutim, dodao je kako to za Crkvu ne može biti “zatvorena knjiga”.[146]

Gornji tekst izvadak je iz knjige dr. Miroslava Akmadže “Franjo KuharićKardinal i vlast”. Dopuštenje autora za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


[144]  NAZ, OFK, Dnevnik br. 13, rukopis.

[145]  NAZ, OFK, kut. 7, Dnevnik br. 24, sv. 1,17. 12. 1969.

[146]  NAZ, OFK, kut. 7, Dnevnik br. 24, sv. 1, 17. 1. 1970