Dr. sc. Joseph Meaney direktor je odjela za međunarodnu koordinaciju u Human Life International, jednoj od najutjecajnijih i najvažnijih pro-life organizacija na svijetu. Meaney je prošli tjedan gostovao u Zagrebu, na poziv udruge Hrvatska za život, te održao predavanje pod nazivom “Život  – jučer, danas, sutra”. Nakon diplome na američkim sveučilištima, Meaney je nedavno doktorirao bioetiku na Sveučilištu Srca Presvetog u Rimi. Dobar je poznavatelj situacije s pro-life pokretima u Europi.

– Kako je nastala vaša organizacija i koje su joj glavne aktivnosti?

Human Life International (HLI) utemeljen je 1970-ih, kao Centar za ljudski život koji je djelovao u sklopu Sveučilišta sv. Ivana u saveznoj državi Minnesota. Utemeljio ga je benediktinski redovnik Paul Marx. Kao što znate, benediktinska duhovnost vezana je uz samostanski život i prakticiranje njihova načela “ora et labora”, kontemplaciju. A o. Paul je dobio nadimak „leteći redovnik“ (smijeh). Sv. Ivan Pavao II. nazvao ga je „apostolom života“, aludirajući na njegov poziv sličan onome njegova imenjaka sv. Pavla. O. Paul posjetio je preko 90 zemalja tijekom svoje misije.

Bio je iz brojne obitelji, s 13 djece od kojih su njih troje bili osobe posvećenog života. Uvijek je imao jak poziv za promidžbu crkvenog nauka o obitelji, braku i zaštiti dostojanstva ljudskog života. Bio je uključen u zaručničke tečajeve i poučavanje o prirodnim načinima planiranja obitelji.

Kada je uvidio opasne društvene trendove koji su još krajem 1960-ih počeli ugrožavati obitelj, znao je da se moramo boriti protiv toga. Iz tih vremena datira i jedan njegov postupak koji je odjeknuo. Ušao je na susret zagovornika pobačaja, još prije nego što je abortus u SAD-u legaliziran. Predstavio se kao dr. Paul Marx i dobio je dopuštenje za snimanje tih zasjedanja. Dakle, ušao je inkognito na taj sastanak, snimio ga i kasnije napisao knjigu o tome koja se zvala „Trgovci smrću: Rat protiv nerođenih“. Knjiga je raskrinkala industriju abortusa i snage koje stoje iza njega.

Od početka je imao ideju o HLI-u kao međunarodnoj organizaciji. Rukovodio se onom Isusovom izrekom „da nitko nije prorok u svom zavičaju“. A bio je i svjestan da su ljudi uvijek više zainteresirani za nekoga tko dolazi iz inozemstva. Posebice, ako dolazi iz daleka, onda sigurno ima neki dobar razlog za to. Smatrao je kako je dobro imati misionare koji će ići daleko da bi proširili poruku o važnosti obitelji i zaštiti života. Štoviše, smatrao je kako je dobro da misionar dolazi iz zemlje koja je povijesni i politički protivnik zemlje u koju se ide. Primjerice da misionar iz Poljske dođe u Rusiju i tamo kaže: „Ja sam iz Poljske i volim rusku djecu“. Snažna poruka koja nadvladava sve političke i ideološke podjele.

Naravno, bio je svjestan kako je Katolička Crkva univerzalna i kako kao katolici ne smijemo biti ograničeni na svoje male prostore.

– Koja je vaša konkretna dužnost u HLI-u?

Odgovoran sam za frankofonske zemlje, jer mi je majka Francuskinja i trenutačno živim s obitelji u Parizu. Zadužen sam za praćenje situacije u njima, kao i one u europskim institucijama.

Jako sam radostan što je Hrvatska organizirala prvi nacionalni Hod za život. Iz iskustva koje smo imali diljem svijeta vidimo kako takvi skupovi imaju snažno motivacijsko djelovanje. Ljudi sudjeluju u hodu, a potom se aktiviraju i na druge načine

– U Europi ste, dakle, i pratite razvoj situacije kada su u pitanju pro-life pokreti. Kako je ocjenjujete?

Događaju se veoma zanimljive stvari i znaci nade sve su vidljiviji. Jako sam radostan što je Hrvatska organizirala prvi nacionalni Hod za život. Iz iskustva koje smo imali diljem svijeta vidimo kako takvi skupovi imaju snažno motivacijsko djelovanje. Ljudi sudjeluju u hodu, a potom se aktiviraju i na druge načine. Podiže se svjesnost u društvu o važnosti toga pitanja. Hod sam po sebi nije toliko važan, koliko ovo podizanje svjesnosti i spoznaja kod ljudi da nisu sami. Također, društvo u cijelosti postaje svjesno  njihove nazočnosti. Puno toga propuštamo napraviti jer mislimo da smo sami i izolirani, u manjini. A ovakvi skupovi to mijenjaju. Sv. Ivan Pavao II. imao je pastoralnu intuiciju kada je pokrenuo Svjetski dan mladih, skupove na koji dolaze mladi koji se broje u stotinama te postaju svjesni važnosti i snage svog katoličkog identiteta.

Prošle se godine u Slovačkoj dogodio Hod za život na kojem se okupilo nekoliko desetaka tisuća ljudi i na kojem su sudjelovali svi biskupi. To je bila velika stvar. Ili, primjerice u Rumunjskoj se dogodio također veliki skup. Čini mi se kako u nekoliko zadnjih godina središnja i istočna Europa prolaze kroz neku vrstu buđenja.

– Nedavno ste izjavili kako smatrate da veliki utjecaj na ta zbivanja ima Rusija i tamošnji događaji?

Da, mislim da ono što se događa u Rusiji ima veliki utjecaj. Ono što je zanimljivo s tom državom jest da je ona uvijek bila neka vrsta „predvodnika“, na ovaj ili onaj način, kada je u pitanju abortus. Sovjetski Savez bio je prva zemlja na svijetu koja je 1920. legalizirala abortus. Imali su vrlo konkretan cilj koji je definirao sam Lenjin. On je rekao da su ga legalizirali jer žele uništiti obitelj i stvoriti novog „komunističkog čovjeka i ženu“. To je bio razlog zašto su proganjali Crkvu, zašto su legalizirali abortus – cilj je bio stvoriti sustav u kojem država ima potpunu kontrolu nad pojedincem. Kako se širio sovjetski imperij, tako se širio i legalizirani abortus. Bivše komunističke zemlje među onima s najvišom stopom pobačaja.

Kada je komunizam u Rusiji pao, tako su se počeli mijenjati i zakoni o abortusu. Rusija je u zadnjih 10 godina ograničila pristup pobačaju, imali su 13 razloga koji su to dopuštali, sada su ih sveli na 4. Ginekolozi su prije dobivali veće novce za abortuse nego za porode, a sada su to promijenili. Država potiče obitelji s više djece.

– Ali, tu je riječ o pragmatičnim razlozima?

Intencije države zasigurno su povezane s poboljšanjem demografskih trendova i u tom smislu pragmatične. Ali, stvar nije tako jednostavna, kao što ništa u Rusiji nije. Određena „realpolitika“ sigurno je nazočna. Naprosto, shvatili su kako će nacija izumrijeti ako se djeca ne rađaju. Ali, tu je nazočan i utjecaj Ruske pravoslavne Crkve koji je sve veći. Crkva tamo prolazi kroz određenu obnovu i zauzeli su jako pro-life stajalište. To je zanimljiva kombinacija.

– Čini se kako se Europa dosta podijelila kada je riječ o zaštiti prava nerođenih i da je to povezano s povijesnim ili kulturološkim odrednicama?

Ja bih podijelio Europu čak na tri skupine zemalja po ovom pitanju. Prva su postkomunističke države. Druga su zapadnoeuropske države s latinskim kulturološkim naslijeđem. A treća su nordijske zapadnoeuropske države u kojoj dominira obrazac protestantizma i sekularizma. Živim u Francuskoj koja je, pa rekao bih, skoro čvorište raznih utjecaja. Postoje dijelovi zemlje koji su pod utjecajem tog protestantskog naslijeđa i postoje one koje su pod utjecajem latinske, katoličke kulture.

Ako govorimo o poštivanju dostojanstva obitelji i života, zemlje su usmjerene tradicionalnije u središnjoj i istočnoj Europi, osim germanskih zemalja. A nordijske zemlje su po tim pitanjima najpermisivnije na svijetu.

Cijeli taj proces, čini mi se, povezan je s religijskim situacijama u tim zemljama. Protestantske Crkve u velikim su krizama. Primjerice Crkva u Švedskoj, ili čak u Njemačkoj gdje sve manje vjernika sudjeluje u vjerskom životu.

– Ali, što s katoličkim utjecajem u Njemačkoj?

Moja je žena Njemica. Rekao bih kako je katoličanstvo u Njemačkoj pod velikim utjecajem protestantizma. Čak i u Bavarskoj koja je „srce“ katoličke Njemačke. Javlja se stanovita indiferentnost, ljudi ne shvaćaju ozbiljno svoju vjeru i jako su skloni konformizmu i prilagođavanju svijetu. U Njemačkoj često možete čuti svećenika za oltarom koji će reći: Rim kaže ovo, ali ja vam kažem ovo! Iza toga stoji i teološka škola koja je sklona upravo antitradicionalizmu.

– Kako procjenjujete mjesto i ulogu Hrvatske u svemu tome?

Ovo je peti put da sam u vašoj zemlji. Ona mi se uvijek činila kao zanimljiva „mješavina“. Sjećam se kako sam prvi put sišao s vlaka na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i vidio pred sobom prekrasnu kapelicu. Potom sam u auli vidio novinske kioske na kojima su, skoro jedno pored drugoga, prodavali vjerske kipove i krunice ili pornografske časopise. To je bio jedan detalj, ali kasnije sam dobio isti dojam o Hrvatskoj kao zemlji koja ima jake i duboke katoličke korijene, s mnogo negativnih utjecaja koji ih pokušavaju uništiti. Riječ je o pravoj borbi, rekao bih borbi za dušu zemlje. Hoćete li ostati vjerni svojim korijenima ili ćete preći na drugu stranu? A čini mi se kako se je ta borba trenutačno u jako važnom razdoblju koje može puno toga odlučiti.

 Zakone je jako teško promijeniti, ali ponekad je i jako dobro mijenjati ih. Ali, važnije od toga jest promijeniti ljudsko srce. Ako je abortus legalan a nitko ga ne radi, taj je zakon mrtvo slovo na papiru i ništa ne znači

– Možemo govoriti o nekom duhovnom buđenju?

Očito je riječ o buđenju. Ljudi shvaćaju koliko su temelji važni. Vidio sam to svugdje. U nekoliko zadnjih godina živimo u sve neizvjesnijim vremenima, pod raznim smo prijetnjama i svjedoci smo raznih negativnih promjena. Ali, u toj negativnosti, ljudi sve više reagiraju pozitivno.

Sjećam se SAD-a nakon 11. rujna. Taj šok koji smo svi doživjeli. Ali, ono što je bilo prekrasno nakon toga jest da su ljudi počeli sve više ići u crkvu i željeli su imati djecu. Jer, ako sutra pogineš, što je onda važno? Ljudi u kriznim situacijama osvješćuju ono što im je doista važno. A što je važnije od Boga, obitelji i bližnjih? A te stvari, nažalost, ispuštamo iz vida.

U trenucima krize ljudi se vraćaju korijenima. To je paradoksalno, ali je tako. Kada su stvari loše, onda se istodobno događa i puno dobrih stvari. Nesigurnost i problemi u kojima živimo mogu potaknuti ono najbolje u nama.

Također, ne zaboravimo, trenutačno smo u Godini milosrđa. To je veliki blagoslov. Imamo prigodu vratiti ljude u Crkvu i omogućiti im novi početak. Početak koji će biti obilježen milosrđem, ali i onim: Idi i ne griješi više.

– U Hrvatskoj imamo zakon o pobačaju koji je na snazi od 1978., a situacija u kojoj se borite protiv već postojećeg zakona uvijek je zahtjevnija od one kada se borite za donošenje nekog novog zakona…

U SAD-u je slična situacija u kojoj je abortus legaliziran odlukom Vrhovnog suda, dakle tijela čiji članovi nisu izabrani izravnom demokratskom procedurom. Oni su odredili kako je abortus ustavno pravo i svi naši demokratski zakoni u tome su trenutku morali biti poništeni. Riječ je o nedemokratskoj situaciji s kojom se borimo više od 30 godina.

U Hrvatskoj je situacija slična. Imate na snazi zakon koji je donesen tijekom komunističkog, nedemokratskog režima. I kako savladati tu situaciju? Tu trebamo imati na umu sljedeće: kultura smrti djeluje na potpuno drugačiji način nego kultura života. Kultura smrti je tako brza i nemilosrdna u svojim pojavnostima. Kultura života, s druge strane, je nježna, lagana i potrebno je puno više vremena za njezino širenje ili stvaranje. Uzmimo za primjer neku trudnicu koja nije željela dijete. Kultura smrti nudi joj brza rješenja: ubij dijete i riješila si „problem“! Kultura života, pak, traži od nas da toj ženi budemo potpora devet mjeseci, kao i nakon rođenja. Razumijete li? Potrebno je puno više ljubavi, puno više empatije. To zahtijeva puno više energije i pažnje. To je prekrasno, ali i vrlo zahtjevno.

Zakone je jako teško promijeniti, ali ponekad je i jako dobro mijenjati ih. Pri tome, moramo znati: nikada nije dovoljno promijeniti tek zakon. Ljudi iz nekog čudnog razloga misle da ako je nešto dopušteno zakonom, mora biti dobro i moralno. A ako je zabranjeno – onda je loše. To nije istina. Možete zabraniti kršćanstvo, nekada je i bilo zabranjeno, ali to ga nije učinilo lošim. S druge strane, možete legalizirati abortus, čime ga nećete učiniti dobrim. Ljudi imaju neki instinktivan respekt prema zakonima i zato ih je potrebno shvatiti ozbiljno.

Ali, važnije od toga jest promijeniti ljudsko srce. Ako je abortus legalan a nitko ga ne radi, taj je zakon mrtvo slovo na papiru i ništa ne znači. Nije nevažan, jer olakšava pristup abortusu i ljudima je to lakše raditi u psihološkom smislu.

Važno je u svemu tome imati jasna načela i biti svjestan da u sferi političkog nema idealnih zakona i da su oni uvijek rezultat određenih kompromisa. To ne znači da trebamo sebe isključiti iz politike, jer to bi značilo da će svi zakoni biti loši. Kršćani moraju biti uključeni u politiku. Ali, ono što je presudno u svemu tome jesu načela. A naše načelo jest da abortus ne može biti opravdan niti u jednom slučaju. Iz moralne perspektive to načelo je jasno. Iz političke pak perspektive, postoje slučajevi kada treba raditi postepeno, biti svjestan realnosti.

– Što to sve znači na nekoj praktičnoj razini?

Mislim da je jako dobro rješenje potpuna i jasna ustavna zaštita života. To je prekrasna situacija koju imate u mnogim državama i koja u pravnom smislu daje jasan ton zaštiti ljudskog života. Nadalje, jako je važno educirati ljude. I biti svjestan realnosti situacije koju jasno treba definirati. Naš je cilj ovaj ideal, ali ovo i ovo je ono što možemo konkretno napraviti u ovom trenutku. To je slično kao kod evangelizacije: morate nastupati postepeno.

– Kako treba pristupati problemu abortusa? Kao svjetonazorskom ili etičkom pitanju?

Oba pristupa su važna. Nitko ne smije biti diskriminiran zato što je vjernik i ima vjerska uvjerenja, što se nažalost danas događa u nekim zemljama. To je naprosto pogrešno. Istodobno, a to je nešto što je prekrasno – treba znati da sav nauk Crkve ima svoje izvorište u razumu, u naravnom zakonu. Potrebno je argumentirati na oba načina. Bog nam nalaže da poštujemo život, ali to nam nalažu i prirodni zakoni.

Početak ljudskog života začećem jest objektivna znanstvena činjenica. Ono što me oduvijek zapanjivalo jest da oni koji se zalažu za pobačaj imaju običaj koristiti argumentaciju srednjovjekovnih znanosti, dok mi, s druge strane, koristimo spoznaje znanosti 21. stoljeća (smijeh). Čudno je to. Ljudi koji sebe smatraju „modernima“ pričaju o tome kako ne znamo kada počinje život ili kada duša ulazi u tijelo. Znanost otkriva sve više i više o tome. Svaki znanstvenik koji slijedi znanstvena pravila dolazi danas do istog zaključka: ljudski život počinje začećem. Oni koji tvrde suprotno nemaju znanstvene spoznaje koje ih mogu potkrijepiti. Obično je riječ o političkoj ili ideološkoj agendi koja stoji iza toga.

Goran Andrijanić | Bitno.net